Roman „Sto dana tavana“ – priča o životu Sarajlija pod opsadom

Piše: Admir Lisica

Opsada Sarajeva, glavnog grada jedne priznate države, na početku devedesetih godina prošlog stoljeća privlačila je pažnju mnogobrojnih historičara, književnika, novinara, režisera… Svi su se trudili da na što bolji način rekonstruišu razloge i posljedice najduže opsade nekog grada nakon Drugog svjetskog rata.

Svakodnevnica u ratnom Sarajevu podrzumjevala je „borbu za opstanak“, koja je sa sobom nosila neizvijesnost, kako za branioce Armije Republike Bosne i Hercegovine na prvim linijama, tako i za civile koji su u velikoj mjeri ovisili od rezultata ovih prvih.

Upravo su sarajevska svakodnevnica i život uslijed uslova koje je diktirala opasada, teme romana „Sto dana tavana“, sarajevske autorice Snježane Mulić–Softić, koja je svoj subjektivni osjećaj ratnog Sarajeva uspjela pretočiti u knjigu.

Historijsko svjedočanstvo

Opredjeljenje autorice Snježane Mulić–Softić za pisanje historijskog svjedočanstva značajna je karika u čitavom lancu pripovijedanja o opsadi i nemogućim uslovima koji nisu uspjeli slomiti grad. Nedostatak struje, vode, te osnovnih namirnica za život, nisu uspjeli uništiti poznati „sarajevski duh“, o čemu nam govore raznovrsne priče sabrane u ovom romanu. Sto dana provedenih na tavanu za jednog Sarajliju bili su spasonosni u trenucima napada srpske vojske na naselje u kojem je živio. Njegova priča o golubovima, koji su u tim trenucima provedenim na tavanu uspjeli razumjeti njegovu patnju, dovoljno nam oslikava uslove u kojima je preživljavao, vodeći borbu za život.

Emotivno svjedočenje i briga o svojim najmilijim, koji su bili na prvoj liniji, najbolje opisuje sljedeći autoricin citat:

„Izgledalo je kao da činimo grijeh ako ležimo u krevetu u vrijeme za koje su oni na ratištu. Ali to nismo izgovarale. Bilo je lakše praviti se da uzimamo čistog zraka na balkonu, kao što smo to ponekad radile u miru, nego priznati da živimo u stanju permanentnog straha, brige i grižnje savjesti.”

Govoriti o osjetljivim temama iz ne tako daleke prošlosti, na privlačan i lahak način, kako to Mulić–Softić govori u ovom romanu, sigurno je jedno veliko umjeće pripovijedanja. Teške i emotivne priče Mulić-Softić interpretira prilagodljivim jezikom, koji čitaoca vodi na mjesto događaja.

Mulić-Softić veoma vješto čini da emotivna tema u isto vrijeme izaziva suze i smjeh. Priča o starici koja se krije od snajpera iza autorice, ili zaključak vojnika Armije Republike Bosne i Hercegovine da se o njihovom suborcu dovoljno ne brine stric koji je na suprotnoj strani, natjeraće vas na smijeh. Također, posjeta ranjenom bratu Safetu, od potresnog svjedočenja postaje interesantna „vesela“ priča u kojoj autorica opisuje stanje „zamotanog“ brata Safeta i dotičnog profesora „Baltazara“, ranjenog uslijed neuspjelog aktiviranja bombe. Navedene priče samo su neke od izdvojenih svjedočanstava o tome da se i u najstrašnijim životnim situacijama Sarajevo opiralo svojim dobro poznatim humorom.

Literatura za buduće generacije

Značaj interpretiranja ratnih tema na ovako jednostavan i lahak način sigurno je ogroman, pogotovo jer ovaj roman i slična djela ostaju u naslijeđe mladim generacijama koje dolaze. U romanu se ne može primijetiti da autorica poziva na osvetu ili uzvraća mržnjom, što je definitivno važna pouka. „Sto dana tavana“ definitivno može biti „priručnik“ i onima koji žele naučiti kako je biti novinar u ratnim uslovnima u kojima stari papir ne služi za usputne bilješke, već kao glavni izvor toplote u novinarskoj redakciji. Teroriziranje civila od strane srpskih vojnika, te ignorisanje UN-ovih „čuvara reda“, teme su ovog izvanrednog romana. Historija ratnog Sarajeva napisana na devedesetak stranica glavni je opis djela „Sto dana tavana“, romana koji služi za sjećanje, ali i za opomenu.

Akos.ba