Roditeljstvo: Gdje griješimo?

Moja kćerka, koja će uskoro napuniti tri godine, veoma voli gledati crtani film pod nazivom “Dibo”. Na prvi pogled, prilično je normalan. Ali, kada sam jednog dana odvojio nešto vremena da skupa s njom pogledam crtani, moje srce se ispunilo strahom.

Dibo je veseli zmaj koji živi u zemlji Cozy sa svojim prijateljima Elo (slonica), Bunny (Zeko), Angy (lutkica) i sa vranom. Svaki od Dibovih prijatelja ima karakteristike zbog kojih se izdvaja od ostalih. Ali Dibo je od svih njih drugačiji, u smislu da je on “zmaj poklon” što znači da sve što neko od njegovih prijatelja zamisli i poželi, te potom kaže magične riječi Dibo mu ostvari tu želju.

Tako da kada bilo koji od pomenutih prijatelja ima problem, on/ona dođe do Dibe i zaželi želju i ta-da! Dibo izvadi “poklon” iz magičnog džepa i riješi problem.

Svakako ne želim da moje dijete misli da na ovom svijetu postoji tako nešto/neko sa takvim sposobnostima i mogućnostima osim Uzvišenog Allaha. U određenim godinama, dijete ima divlju maštu i fantazije. Ono što vide i čuju sigurno utiče na njihovu maštu i razumjevanje svijeta i sada a i u starijim godinama. Ili ovakve fantazije mogu pokrenuti podsvjesne misli koje se mogu manifestovati kasnije u životu.

Misliti da jedan naočigled nevin crtić može negativno uticati na našu djecu i njihov proces razmišljanja može zvučati pretjerano i paranoičano. Međutim, nije potrebno ni spominjati sva istraživanja o tome kako crtići mogu pomutiti dječiji um, tako da mi kao roditelji moramo biti osjetljiviji šta to serviramo našoj djeci. Samo zdrava hrana nije dovoljna jer ona doprinosi samo fizičkom zdravlju; možda je i važnije od toga kako hranimo umove i duše naše djece.

Roditeljske investicije: Kako balansirati?

Za razliku od prošlosti, roditeljstvo danas je postalo vještina koja treba da bude naučena od modernih vodiča. Današnji život je postao toliko složen da većina roditelja smatra kako ne pridonose dovoljno svojoj djeci, uprkos svim tehnlogijama i bogatstvu.

Kao rezultat toga, roditelji su lažno navedeni da pošalju djecu u najskuplje škole, natjeraju ih da nose elegantne uniforme i da uzimaju dodatne časove poput plivanja, violin, klavira i tako dalje.

Neki počinju da štede za dječije školovanje još od ranih godina, sve kako bi platili skupa dječija osiguranja, kako bi sačuvali djetetu mjesto na Oxfordu ili Harvardu ili Princetonu itd.

Njihov jedini san je da oni jednog dana postanu ponosni roditelji, kada budu vidjeli svoju djecu na vrhu svijeta, kako imaju najbolje ovog svijeta.

Nema ništa loše u investiranju u dječiju budućnost ili planiranje njihovog obrazovanju. Zapravo, to je nepobitna činjenica roditeljske ljubavi prema djetetu.

Problem je u tome što ono što se investira u dijete često nije izbalansirano.

Većina je usmjerena ka tome da njihova djeca postanu uspješna i bogata, ali zaborave da ih oblikuju u ljudska bića sa moralnim i vjerskim vrijednostima.

Kao žrtve filozofije modernog svijeta koji je obožava materijalizam i promovira ovisnost o udobnosti, roditelji imaju tendenciju da misle da je najvažniji cilj za djecu u životu je da postanu materijalno uspješni. Ono što moraju da posjeduju su zdravlje, status, slava i bogatstvo.

Samo ovo je ekvivalent pravom uspjehu. Neki roditelji idu u krajnosti pa tjeraju djecu da pričaju drugim jezikom za koji vjeruju da je superiorniji od njihovog, usvajaju strane kulture i životne stilove, pa čak šalju svoju djecu u neku drugu zemlju tako da ta djeca mogu odrasti i biti poput ljudi koje smatraju boljim i uspješnijim. Tu se uglavnom radi o zapadnjačkim idejama, životnim stilovima i zemljama.

Tada roditelji pate u samoći

Sjećam se mog iskustva rada u odeljenju za gerijatriju tokom mog stažiranja, sreo sam i razgovarao sa mnogim starim roditeljima, koji, pred kraj svog života, pate od usamljenosti.

Ignorisani su od strane svoje djece koji su tako reći ‘na vrhu svijeta’. Oni su kroz suze govorili koliko ih vole i koliko su ponosni zbog njih. Međutim, nakon što su potrošili sve njihove pare, ostavili su svoje roditelje napuštene.

Standardni izgovor je predanost poslu i posvećenost karijeri, te odgovornost prema članovima uže porodice. Većina ovih siromašnih gerijatrijskih pacijenata koji su se žalili, shvatio sam kasnije, napravili su odličan posao hraneći fizičke i materijalne potrebe njihove djece.

Nažalost, njihova investicija bila je veoma loše balansirana. Previše truda i pažnje je posvećeno obrazovanju i tjelesnim potrebama, dok su duše i srca zaboravljeni.

Kasnije, kada sam dobio šansu da upoznam tu djecu, vidio sam da su veoma hladna i distancirana, došli su da vide svoje roditelje i bez i jedne riječi i dodira tih starih i osušenih ruku otišli iz bolnice.

Neki su samo slali sluge. Neki su priznali krivicu, ali ništa nisu uradili po tom pitanju. Gotovo svi ti pojedinci su bili visoko obrazovani, te su posjedovali ogromno bogatstvo. Iako su im roditelji sve priuštili, pružili sve škole ovog svijeta vratili su im na način da su ostavili roditelje same. Zamislite samo količinu bola koji osjeća majka kada pogleda na decenije odgajanja djeteta s mnogo nade i snova, a onda ih ta djeca ostave slomljenog srca i duše.

Priče

Kako bi izbjegli ovakav rezultat roditelji moraju razumjeti važnost vjere u Allaha, vrijednosti i moralne principe. U kontekstu današnjeg svijeta, formalna edukacija i moralnost su postala dva potpuno različita pojma, jer se moral raspada uprkos svim školama ovog svijeta. Dobre vrijednosti moraju da se rano usade u dijete i da se razvijaju s vremena na vrijeme. Bliska veza između roditelja i djece stvara bezuvjetnu ljubav i međusobno poštovanje, a to vam je recept kako da vam se dijete, iako je daleko od vas, uvijek vrati.

Svaki dan slušam priče o roditeljima koji su zabrinuti za materijale stvari svoje djece: koji dan idu u školu, šta će obući, za koga će se vjenčati (odmah se nameće i pitanje da li je i mladoženja bogat) te koliko će im djeca zarađivati. Kada pogledam djecu, samo mogu promućkati glavom. Oni se ne uklapaju ni u najmanje kriterije pristojnosti.

To vam sve govori kako su njihovi roditelji trošili novac na njihova tijela i mozgove a ne njihova srca i duše. Mogu se usuditi da predvidim budućnost ove djece. Ukoliko ne shvate ranije svoje pogreške i ne isprave ih posljedice će biti nepovratne.

U drugu ruku, postoje i neke izvanredne priče koje se moraju podijeliti. Također sam razgovarao s roditeljima, koji su uprkos svom bogatstvu sve ostavili i prešli na drugi kraj svijeta samo kako bi svojoj djeci pružili zdravo okruženje za odrastanje.

Moja prijateljica koja se preselila u veoma razvijenu zemlju s mužem i djecom gdje je uživala u bogatstvu, komfortu i dobroj karijeri odlučila je da se odseli u drugu zemlju. Znali su da će manje uživati, imati manje novca; međutim više nisu bili zabrinuti oko toga kako će njihova djeca da odrastaju, šta će vidjeti ili čuti.

U tipičnom zapadnjačkom društvu gdje su seksualne stvari bezgranično dopuštene a moral gotovo nestao, takvi roditelji bi trebalo da budu počašćeni svim dobrim zbog takvog postupka koji su napravili zbog svoje djece.

Moj drugi prijatelj koji je učinio isto, kada su ga upitali zašto je to učinio, jednostavno je rekao da nije htio da izgubi svoju djecu kada napune 18 godina, što je normalna stvar u zapadnjačkim državama gdje dijete odlazi iz kuće u dobi od 18 godina kako bi uplovili u život odraslih. Ono što impresionira jeste da pored divnih roditelja koji prave tako velike troškove, majka je zapravo edukovana i nije tipično poznata domaćica koja ostaje kući jer nema drugog izbora. One imaju izbore i biraju da budu sa svojom djecom dok ona odrastaju.

Jedna od gore pomenutih majki ima završen magistarski ali je ipak odlučila da ostane kući i da obrazuje svoju djecu kod kuće.

Namjena ovog članka nije da obeshrabri ženu od rada ili da uvrijedi majke odnosno da se one koje rade osjećaju loše. Zapravo samo želimo da ohrabrimo roditelje da uzmu aktivniju ulogu u životima svoje djece.Kako će to raditi zavisi od roditeljskih aktivnosti i njihove kreativnosti.

Ponovo, kako sam rekla i prije, roditelji treba da balansiraju što se investicija tiče a naravno i djece. San svakog roditelja jeste da mu dijete bude u dobroj školi, da ima karijeru koja je uspješna i financijsku stabilnost, ali pustite da ti vaši snovi ne postanu životni cilj vašeg djeteta. Što je još veoma važno jeste ta čvrsta veza ljubavi u porodici, djeca će uzeti roditelje kao uzore u životu te će samim tim poprimiti i sve one dobre osobine koje im roditelji daju i pokazuju.

Roditelji moraju da se trude da od svoje djece naprave mudra i pametna ljudska bića u koja će usaditi vrijednost vjere i morala.

Ponovo o Dibi

Ako se vratim na pitanje o Dibou, savjetujem roditeljima da obavezno obrate pažnju šta to njihova djeca gledaju i slušaju. Crtići i drugi vidovi zabave za djecu bi trebalo da budu usmjereni na edukaciju djece, njihovih umova te da im pokažu moralne vrijednosti. Na taj način, učimo mlade generacije da bi sve u životu, uključujući i elemente koji uključuju zadovoljstvo uvijek trebalo da dođe s moralom i odgovornošću.

Što se mene tiče, gledanje Dibe je stvorilo dva alarma kod mene: Prvo je da ne želim da moje dijete misli da postoji neki tamo Dibo umjesto Allaha. A drugo je da ne možete očekivati da je svaka želja vašeg djeteta ispunjena, kao što se to dešava u crtiću Dibo.

Svakako, moje dijete treba da razumije da je ovaj život test, te da je prava sreća moguća samo na drugom svijetu. A nju možemo imati samo ako smo ovdje proživjeli život u vjeri, pravednosti i ustrajnosti.

Autor: Raudah Mohd Yunus

Izvor: onislam.net

Prijevod za Akos.ba: Emina Suljević