Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Islamske teme > Renesansa duše: Ontološki problem laži

Renesansa duše: Ontološki problem laži

Uvod: Apsolutna istina kao uslov pojavnosti Čovjeka

U prethodna dva dijela ovoga izlaganja se govorilo o Riječi-Božanskoj, i sve implikacije koje proizilaze iz nje su manifestacije Istine, jedne i jedine, apsolutne i Božanske. Putevi dolaska do nje su različiti ali od kako ljudsko biće postoji pojavila se jedna iskrivljena percepcija puta istine koja je uvijek služila čovjeku kao sakrivanje istine od njega samoga ali i od drugih – Laž.

Međutim, čovjeku pripada privilegija da je jedino biće koje ima i može da ima  laž. Životinje ne mogu da lažu jer nemaju privilegije govora i misli pa s tim i laži. Dakle, laž je fenomen ne samo govora nego i mišljenja, razmišljenja te djelovanja. Čovjek je biće obdareno intelektom, razumom, umom i duševnom dimenzijom sopstvenoga bića i sve to zahvaljujući Bogu, koji od čovjeka traži traženje Njega, i sve što čovjek u toku puta ka Bogu poduzme jeste kretanje ka Istini. Laž se javlja kao slabost ili namjera da čovjek pokuša da sakrije istinu od sebe ili drugih. Sve gore izrečeno je uvod u ontologiju istine, ili laži. Istine o čovjeku je jedino moguće u teološko-religijskoj fenomenologiji čovjeka. Čovjek samim sobom potvrđuje Boga te svaka teza koja ima za cilj podmetanje čovjeku ateističke verzije čovjeka kao bića koje nema potrebu za Bogom je prva i istinska laž. Ovdje nije riječ o negaciji Boga već o sakrivanju Istine o Njemu. Svaka laž, u govoru, mislima, razmišljanjima ima u sebi istinu, barem kao svoju osnovicu ili početak laži je istina.

Bez istine je laž kao tvrdnja ili kao misao nemoguća. Ali laž ima još jednu neobičnu dimenziju koja joj služi kao potpora njene opstojnosti—Iluzija stvarnosti. Obmana i samoobmana su dvije verzije pojavnosti laži u kojima čovjek stvara nelogičan,nemoralan i ne-etičan svijet svoga bivstva. Svaki čin ljudskog bića često je popraćen lažima, i da bih opravdao kod sebe samoga ili kod drugih svoju slabost ka činu zla čovjek pribjegava lažima. Tako je čovjekova pohlepa i narcisoidna dimenzija njegova bića uradila sa mnogima pismima od Boga. Od istine koja se manifestirala kao Objava u kojima je Bog Sebe obznanio Čovjeku, ljudsko je biće prenamijenilo ili sakrilo istinu kroz laž.

2.Ontološke dimenzije laži

2.1.Logika nelogičnosti suda

Svaki govor se sastoji od niza sudova,koji su po svojoj prirodi logični i istiniti. Da bih sud ili određena tvrdnja bila logična neophodna je dimenzija istinitosti suda. Dakle, nemoguće je imati logičan govor, sud, tvrdnju bez istinitosti istih.Svaka laž je u svojoj suštini prikrivanje istine ali kroz nelogičan ili slabo logičan sud ili tvrdnju.  Laž, ili tvrdnja koja nije istinita je jezički i gramatički tačna, jer mora biti ali vrlo često nije logična jer nema uslov istinitosti. Bilo kakva tvrdnja koju čovjek izgovori ili osmisli mora biti logična odnosno istinita jer u suprotnome čovjek vrijeđa i ponižava svoj razum.
Rasudna moć razuma je jedna od najvećih blagodati čovjeka data od strane Boga i tu blagodat čovjek često odbacuje ili ponižava lažima. Stečena znanja i iskustva pretočena u misao ljudski razum sistematizira i klasificira kroz logiku saznanja ili logiku spoznaje te kroz epistemologiju spoznaje ali osnovni uvjet da bi spoznaja bila istinska spoznaja jeste istina i mogućnost potvrde ili negacije iste. Pored ove laž ima i sljedeće dimenzije: religijsko-teološku i etičko-moralnu dimneziju.

Etičko-moralna dimenzija laži

Svaka tvrdnja koja nije istinita je ne-etična i nemoralna. Govoriti istinu i misliti,razmišljati kroz istinitost jeste etička vrlina čovjeka. Dakle, da bi čovjek bio dobar, ili moralan nužnost je govoriti istinu i tu mjesta za laž nema. Svaka laž čovjekov moralni dignitet narušava i osoba koja je patološki lažljivac je nemoralna osoba. U stvarnosti ljudi nisu najčešće totalni ili patološki lažljivci ali ponekad imaju prisutnu tu dimenziju svoje ličnosti. Međutim, mnogi ljudi jesu religiozni ali imaju prisutnu dimenziju sklonost lažima. Unutar ljudskog bića kako ga zamišljaju abrahamističke
religije postoji Savjest kao regulator dobra i zla. Mada i filozofija je izrodila etiku kao svoju specifičnu disciplinu koja se bavi moralom,i savjest je njena žižna tačka. Savjesno življenje u skladu istine je najveća etična i moralna vrlina te osobina ali i sposobnost.

Religijsko-teološka dimenzija laži

Svaka objavljena i danas prisutna religijska tradicija ima u svome repertoaru stav da je laž loša i za nju nema mjesta u ljudskome životu koji je vjernik ili vjerujuća ličnost.Unutar monoteističkih tradicija svaka od religija ima totalnu zabranu laži kojom se pokušava regulirati ljudski život kroz vjeru i religiju. Odgajanjem ljudskih bića zadaća je svake objavljene religijske tradicije ali i filozofske etike i zato laž je vrlo često velika prepreka da bi se čovjek uzdigao iznad ništavila.Islam između ostalih vjera i religijskih tradicija posebnu pažnju posvećuje laži i ona je strogo zabranjena u životu svakoga vjerujućeg vjernika islama. Islam je došao da ljude izvede iz tmine laži,sujete,nevjerovanja u svijet čiste vjere i u okrilje Božanskoga Nura-Svjetlosti.

Islam i laž

Kroz nekoliko ajeta i hadisa će se pokušati prikazati stav islama prema onima koji jedno govore a drugo misle, odnosno licemjerima, jer laž je u osnovu svake hipokrizije- licemjerstva:
Ajet 1: ,,Bolnu patnju navijesti licemjerima, (En-Nisa: 138.).
Ajet 2: ,,Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći;(En-
Nisa: 145.).
Ajet 3: ,,Kad ti licemjeri dolaze, oni govore: “Mi tvrdimo da si ti, zaista, Allahov poslanik!—I Allah zna da si ti, zaista, Njegov poslanik, a Allah tvrdi i da su licemjeri pravi lašci.” (Al-Munaafiqoon:1.)

Ajet 4.: ,,Licemjeri i licemjerke slični su jedni drugima: traže da se čine nevaljala djela, a odvraćaju od dobrih,i ruke su im stisnute; zaboravljaju Allaha, pa je i On njih zaboravio. Licemjeri su zaista pravi nevjernici. (At-Tawba: 67.).
Hadis koji jasno i na vrlo upečatljiv način govori o laži:
,,Jedne prilike su upitali Allahovog Poslanika s.a.w.s.: Može li vjernik biti kukavica?—Da! – odgovori. — Može li vjernik biti škrtica? – Može! – Može li vjernik biti bludnik? – Može! – A može li vjernik biti lažac? – Ne može! – odgovori Poslanik a.s. (Hadis bilježi Malik.)
Ovdje nije potreban bilo kakav komentar jer jasno je na vrlo bolan način da vjernika može snaći iskušenje da bude škrtac, kukavica pa čak i bludnik ali ne i lažac, lažljivac.

Dodatak

Genocid u Srebrenici (11. juli 1995.) – Ne priznavanje zločina

Mrlja na savjesti Evrope i svijeta na sredini devedesetih godina dvadesetog vijeka kao eternalni znak krize moralnosti svjetske civilizacije jeste Genocid koji se desio u Srebrenici 11. jula 1995. g. od strane vojskih Radovana Karadžića i njegovog poslušnog saradnika-generala Ratka Mladića. Mnogo će vremena proći i slična pitanja će postavljati i običan svijet ali i mislioci svijeta kako je mogla Evropa mirno sjediti dok je na sceni historije i zbilje se dešavalo istrebljenje jednoga naroda koji je bio kriv samo zbog toga što je nosio na plećima misiju islama?! Žeđ za krvlju nevinih žrtava je podsticaj bio da se uništi jedan narod i istrijebi jedna kultura koja nosi prefiks islamska
i muslimanska. Istina o žrtvama i pravda će biti zadovoljene samo pred Licem Uzvišenoga Boga,dok ovaj svijet odmiče ka svome kraju ljudi će živjeti mrljom na srcima i nečiste savjesti se pitati šta je dovelo do moralnoga pada jedne civilizacije.Neka je bolna patnja do kraja vremena na sve one koji i danas poslije 23 godine ne priznaju
genocid i služe se spletkama da postignu neku od ovosvjetskih blagodati. Laž je u njihovim srcima zavezala katance kajanja i neka nikada ne dostignu oprost i da budu za primjer zla kojeg čovjek može da uradi. Kada će čovjek shvatiti da je kajanje jedini put ka njemu samome?! Kada i da li ikada će čovjeku biti jasno da je genocid bio opomena i savjet svima onima koji su zaspali nad ljudskom savješću?! Kakve riječi utjehe da čovjek pokuša pronaći da oslabi bol onih koji su izgubili nekoga u tom vrtlogu vremena?!

Neka su prokleti od ljudi i Boga svi oni koji ljude mrze i žele da genocid prikažu kao običan zločin ili kao nešto što je samo po sebi dozvoljeno i normalno. Neka nikada ne pronađu utjehu i smiraj srca i duša svi oni koji ne priznaju genocid.Neka su prokleti svi oni koji su činili zločine u svim ratovima dvadesetoga vijeka i neka im imena služe kao
opomene da čovjek budućih generacija ne smije da bude kao oni. Kršćanstvo ili konkretnije pravoslavlje nije imalo udjela u genocidu ali jesu imali svi oni koji su pokušali da svojom vjerom u Krista dozvole i opravdaju takav strašan
čin—genocid.

Na kraju zahvala i hvala pripadaju Uzvišenom Bogu, Allahu dž.š.

Piše: Sejfullah Melkić

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top