Remek-djela islamske umjetnosti u Sarajevu

Promocija knjige 40 bosanskohercegovačkih mushafa i prateća izložba održani su u Bošnjačkom institutu – Fondacija Adila Zulfikarpašića . Autori monografije i izložbe su prof. dr. Ćazim Hadžimjelić i prof. dr. Haris Dervišević.

U monografiji je predstavljeno četrdeset, a na izložbi deset najljepših, rukom prepisanih i ukrašenih starih Mushafa koji se nalaze u Bosni i Hercegovini.

O monografiji i izložbi razgovarali smo s prof. dr. Harisom Derviševićem. Na pitanje zašto baš četrdeset, Dervišević nam odgovara kako je to broj koji je pun simbolike, ali da na samom početku nisu imali namjeru da bude četrdeset Mushafa. Naime, tokom istraživanja privatnih i institucionalnih zbirki zaključili su da u Bosni i Hercegovini ima približno 1.000 prijepisa Kur’ana iz različitih perioda, ali nisu svi zadovoljili kriterije da se nađu u monografiji. Izbor je sveden na oko 40 Mushafa.

“Kada smo pravili selekciju, vodili smo se čisto historijom umjetnosti, ne teologijom, nego likovnom formom u njenom totalitetu – kaligrafija, iluminacija i umjetnost knjigovestva. Kad smo podvukli crtu, bilo ih je četrdesetak. Kroz razgovor smo shvatili da je taj broj četrdeset zapravo dobra simbolika, zaključili smo da on šalje mnoštvo poruka – 40 je vrijeme osamljivanja i duhovnog sazrijevanja, 40 godina je Musa, a. s., proveo u pustinji, s 40 godina je Pejgamber, a. s., dobio prvu objavu. Tako da je broj 40 neka vrsta poruke koju bismo mogli prenijeti dalje. Našli smo četrdesetak zaista lijepih Mushafa u Bosni i Hercegovini, nadali smo se da će ih biti i više. Neki će reći da smo mogli uključiti neke druge Mushafe, vodili smo se nekim objektivnim mjerilima i mislimo da su to zaista, kolokvijalno kazano, najljepši Mushafi u Bosni i Hercegovini”, kaže Dervišević.

Foto: Velija HASANBEGOVIĆ

Prema njegovim riječima, neka starosna granica za Mushafe bila je odlazak Osmanlija iz Bosne 1878. godine, dakle u izbor je ušlo ono što je do tada prepisano.

“Nismo se bavili teologijom, šta je Kur’an u islamskoj tradiciji, nego smo mu pristupili kao likovnom fenomenu, kao nečemu što je preporodilo čitav taj prostor. Dolazak Kur’ana učinio je u arapskom, odnosno muslimanskom svijetu takvu preobrazbu iz gotovo ničega u gotovo sve. Do tada su Arapi i čitava ta abrahamska tradicija bili okrenuti usmenoj riječi. Dolaskom Poslanika, a. s., on pravi bum u tradiciji i kulturi i oni se okreću pismu. Od pojave Kur’ana, koji je bio žiža prepisivanja i kulture prepisivanja, svi ljudi koji su prihvatili islam takmiče se u prepisivanju i širenju te riječi”, objašnjava Dervišević.

On ističe da su ovdje u Bosni i Hercegovini pronašli Mushafe iz cijeloga svijeta. Najviše rukopisa pronašli su u Orijentalnom institutu, Bošnjačkom institutu, Historijskom arhivu Sarajevo, Gazi Husrev-begovoj biblioteci, Muftijstvu mostarskom i privatnoj zbirci Mesudija u Kaćunima, iako ih ima i drugdje u privatnom vlasništvu.

KAKO PREPISIVATI MUSHAF

Ponekad je potrebno razjasniti i osnovne pojmove, Kur’an je Božija riječ, a Mushaf je zapisana Božija riječ. Kod nas je u tradiciji Mushaf, rijetko ko kaže daj mi Kur’an, nego daj mi Mushaf.

Foto: Velija HASANBEGOVIĆ

“Mi smo pokušali odmah u uvodu knjige reći da se bavimo Mushafom i nećemo se uplitati u teološka pitanja. Pokazali smo od čega se sastoji jedan Mushaf, to je recimo kaligrafija, od kaligrafije je sve započelo. Poslanik, a. s., govorio je Aliji, r. a.: ‘Piši čitko, raširi slova, naoštri pero’ i tu je već Poslanik, a. s., postavio neke uzuse kako treba prepisivati. Kaligrafi u svojoj diplomi navode svoje učitelje i čitav lanac do Alije, r. a. Cijela naša tradicija u Bosni i općenito u osmanskom svijetu počinje od 13. stoljeća s poznatim kaligrafom Yaqutom al-Musta’simijem. On je postavio uzuse i na njega se nadovezuje čitava ta škola prepisivanja. Zašto je to važno, zato što smo pronašli jedan rukopis u Gazi Husrev-begovoj biblioteci koji je prepisao jedan njegov učenik. Dakle, mi u Sarajevu imamo prepise učenika tako značajnog kaligrafa. Imamo primjerke iz 16. i 17. stoljeća. Pokazali smo da osim kaligrafije imamo primjerke fascinantne umjetnosti iluminaciju”, govori Dervišević.

Prepisivanje Mushafa doživjelo je procvat nakon što je sultan Mehmed Fatih osnovao radionicu prepisivanja, a vrhunac je bio u 16. stoljeću, u vrijeme sultana Sulejmana Zakonodavca. Slabljenjem moći Osmanskog Carstva sve je manje kvalitetnih prijepisa, a ni iluminacija više nije vrhunska jer nema pravog zlata. U ovom radu Hadžimejlić i Dervišević pokazali su da nije samo Istanbul bio centar prepisivanja, nego su vrhunske škole prepisivanja bile i u Bugarskoj. Primjera radi, bugarska škola prepisivanje poznata je po iluminaciji, prvih nekoliko stranica pozlaćeno je u cijelosti.

“U monografiji nismo govorili i o značajnim kaligrafima u Osmanskom Carstvu jer su naši ljudi učili kod njih. Žao mi je što nemamo više stručnjaka i što se malo govori o kaligrafima iz tog vremena, mi nismo tada imali slikare ili skulptore, kaligrafi su bili nosioci likovne umjetnosti, ali vrlo je teško danas našim ljudima govoriti o kaligrafiji kada mnogi ne znaju arapsko pismo, a kaligrafija je bila dominantna likovna forma i ukrašavala je zidove kuća, džamija… Dolaskom Austro-Ugarske mi smo zaboravili na te ljude i shvatili da nemamo umjetnika, a kako nemamo kada ih je na stotine tu, ti umjetnici su kaligrafi. Nekoliko naših kaligrafa bili su učitelji poznatim osmanskim kaligrafima. Napravili smo biografije naših kaligrafa i zaključili s Ešrefom Kovačevićem”, priča Dervišević.

Foto: Velija HASANBEGOVIĆ

Mushafi koje su Hadžimjelić i Dervišević predstavili u monografiji zaista su remek-djela. Bilo gdje u svijetu da se predstave bili bi cijenjeni. Ne može čovjek pojmiti, kaže Dervišević, da tako nešto ima u Bosni. Recimo Ahmed Suhrawardi učenik je Yaquta al-Musta’simija, a on je velikan kaligrafije. Suhrawardi je isto velikan koji je živio u doba pada Bagdada, pada Abasida pa je ostao u sjeni. Njegov rukopis Mushafa je ogroman, rađen je za vladara Oldžeitua (vladar iz dinastije Ilhanida na području današnjeg Irana) u 30 tomova za njegovo turbe u Sultaniji. On je zanimljiva pojava, prvo je bio budista, pa kršćanin, pa prihvatio islam, pa šiijski islam, pa opet sunijski, ali je bio veliki mecena arhitekture i kaligrafije i on zadužuje Ahmeda Suhrawardija da prepiše tih 30 džuzeva. Pisan je naizmjenično crnim i zlatnim slovima, ali od pravog zlata, zlatna slova su obrubljena crnim tušem, a crna zlatnim tušem. Ti džuzevi bili su pohranjeni u njegovom turbetu. Nakon što je sultan Sulejman osvojio taj kraj, džuzevi su preneseni u Istanbul, zatim je jedan džuz, kako je Mehmed-paša Sokolović bio moćna osoba u Carstvu, posredstvom njegovog bratića Ferhad-paše Sokolovića, došao u Banju Luku, u Ferhadiju džamiju. Dugo nije bilo poznato ko je prepisivač, ali kada se uporedi ovaj džuz s onima koji se danas nalaze u Istanbulu, Njemačkoj…, jasno je da ih je prepisao Ahmed Suhrawardi. Suhrawardi je bio jedan od četverice najznačajnijih kaligrafa u Širazu u svoje vrijeme. Taj Mushaf ima, osim kaligrafije i iluminacije, nevjerovatno knjigovestvo s nekoliko slojeva kože, obojene kože. Dakle, jedno takvo remek-djelo nalazi se u Bosni.

BOSANSKI MUSHAFI NE ZAOSTAJU ZA ISTANBULSKIM

Također, tu je i jedan primjerak osmanskog Mushafa iz 16. stoljeća pisanog na wasli papiru.

“Ja sam znao za to, ali nikada nisam uživo vidio. Wasli papir je takav da je svaki list napravljen iz dva komada papira, jedan je unutrašnji, na kojem se piše, koji se onda umetne u drugi papir koji čini rub lista. Papiri se onda lijepe. Zamislite, tako ručno napravite 600 stranica. Takav primjerak Mushafa ima u Mesudiji u Kaćunima”, govori Dervišević.

Foto: Velija HASANBEGOVIĆ

U monografiji su predstavljeni i Mushafi prepisani u Bosni i oni ničim ne zaostaju za istanbulskim. Sarajevo je bilo jedan od centara prepisivanja, već 1580. godine spominje se ulica knjigovezaca u Sarajevu, i danas imamo ulice Mudželiti veliki i Mudželeti mali. Jedan od najpoznatijih prepisivača tog vremena bio je hafiz Ibrahim Šehović, koji je prepisao 66 Mushafa. Bili su poznati kao Mushafi careva imama, jer je bio imam Careve džamije. Tada već postoji razvijeno tržište od oko 40 prepisivača.

Monografija je uporedo pisana na bosanskom i engleskom jeziku.

“Željeli smo da se inostrani istraživači upoznaju s našim blagom. Imamo mnogo toga, ali rijetko ko zna bosanski jezik da bi mogao istraživati. Pokušali smo naći mjeru između naučne monografije i knjige namijenjene za širu publiku”, kaže Dervišević.

Svaki Mushaf može biti monografija za sebe. U Bosnu su stizali iz raznih dijelova svijeta – Bagdad, Širaz, Tabriz, Kairo, Istanbul, Plovdiv, Sarajevo… Sve je to na ovom malom području Bosne. A najstariji Mushaf u Bosni je iz 14. stoljeća.

Ovo su remek-djela, zaista vrijedni primjerci islamske umjetnosti, koji bi u svakom muzeju islamske umjetnosti bili u središtu pažnje.(stav.ba)

akos.ba