Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Reforme kao odraz demokratije

Reforme kao odraz demokratije

Kada je 30.9.2013. turski premijer Recep Tayyip Erdogan predstavio širok paket različitih reformi, uključujući i ono pitanje oko zabrane nošenja mahrame uposlenicama državnih institucija, ali i na univerzitetima, pokrenulo je ponovnu debatu o nužnostima reformi u većinski muslimanskim društvima. U ovom regionu, kao i na cijelom Bliskom istoku i u arapskim zemljama riječ „reforma“ u 20. stoljeću značila je i nešto „opasno“, uz negativnu konotaciju. Danas, sa promjenom generacija i načina mišljenja među mladom populacijom reforme se shvataju kao jedini korak ka rješenju višedecenijski problema.

Slučaj Turske
Nošenje marame u Turskoj kod studentica poraslo je tokom 1970-tih i 1980-tih, da bi 1984. godine krenula prisilna zabrana. Iako u početku nije u poptunosti primjenivanja, te su mnoge djevojke imale pravo studirati, 1997. godine zakon se počeo interpretirati na način da se u potpunosti zabrani nošenje marame na univerzitetima, bilo da se radi o uposlenicama ili studenticama. Ovakav zakon u Turskoj, koja broji 95% muslimanskog stanovništva izazvao je kontroverzu posljednih 16 godina.
Tako je 2000. godina studentica Nuray Bezirgan suočila se sa kaznom zatvora od 6 mjeseci jer je na završnom ispitu na fakultetu nosila maramu. 1999. godine Merve Kavakçı novoizabrana poslanica spriječena je da položi prisegu u Nacionalnoj skupštini. Bivši turski predsjednik Ahmet Necdet Sezer je 2006. godine zabranio je ženama političara iz AK partije koje nose maramu da prisustvuju svečanosti kojom se obilježavala godišnjica turske nezavisnosti. Ove i mnoge druge kontroverze zahtijevale su neophodne reforme ne samo u ovom pitanju već i brojnim drugim, kao što je kurdsko pitanje u Turskoj.
Novim paketom reformi obuhvaćen je i domen vjerskih sloboda, tj, pooštrene su kazne za narušavanje vjerskih sloboda bilo koje vjerske grupe, kao i neke druge značajne promjene.

 

Diktatura i demokratija

Arapske zemlje već decenijama teže ka efektnim ustavnim promjena. Iako su bivši svrgnuti diktatori poput Ben Alija, Mubaraka, Gadafija u određenim prilikama uvodili ekonomske i političke reforme, one nikad nisu proizvele značajnije rezultate u poboljšanju uslova stanovništva. A najtraženija reforme – slobodni politički izbor i demokratizacija – najviše su osporavani ili odgađani. Razlog je naravno održanje političke moći i učvršćivanje vlasti. Aspiracija naroda da izabere svoje predstavnike u vlasti često je bila pokretač kontrapoteza autokrata i diktatora da sprovedu represivne mjere nad političkim oponentima, od kojih su mnogi bili prisiljeni tražiti azil van svoje domovine.
Iako arapsko proljeće je samo trebalo biti pokretač tih promjena, kako bi kreiralo adekvatnu revoluciju koja će promjeniti društvo iz temelja, taj rezultat je u krajnijoj mjeri izostao. Tunis je u političkom zastoju i ako stranke ne dogovore bolju saradnju, prijeti još gora ekonomska kriza. Egipat je u političkom previranju, ekonomski oslabio a demokratski proces je potpuno obezvrijeđen, obzirom na dešavanja proteklih mjeseci. Za Siriju se jedino veže riječ rat i sukob. Irak je u svakom pogledu prolazio i još uvijek prolazi najviše kroz krizu društvene nestabilnosti, a Afganistan se bori uveliko sa radikalnim segmentom svoga društva.
Reforme su još uvijek u drugom planu, jer nisu još riješena osnovna pitanja poput političke legitimnosti i vlade. Zemlje poput Saudijske arabije, Katara ili Bahrejna sprovode reforme povremeno, ali ne i one koje se tiču političkog izbora.

 

Nedovršen proces

Za većinu arapskih zemalja kaže se da imaju određen stepen nedovršenosti u političko-socijalnom pogledu. Nakon završetka kolonijalne vlasti u većini ovih zemalja, sa njihovom državnom nezavisnošću i suverenitetom, započeo je drugi proces – da budu u službi svjetskih naprednih zemalja kao geopolitički strožeri ili neprikosnoveni saradnici. Historijske saradnje sa Zapadnim ili Istočnim blokom zemalja često su i slabile njihovu pojedinačnu ulogu da reformišu svoj ustav i pokrenu programe kojima će iskoristiti prirodne resurse na najbolji način.
Ipak autkracija i shvatanje moći kao izraz doživotne funkcije kojom se upravlja društvo unazadile su mnoge arapske zemlje u njihovom nastojanju da poboljšaju uslove života svoga stanovništva. Demokratski proces je i danas, u 21. stoljeću pod upitnikom. No, slučaj Turske njene povijesti i niz dugogodšnjih procesa kroz koje je prošla da bi svoj fokus stavila ponajviše na ekonomski razvoj mogao bi pokazati arapskim društvima i državama način promjene metodološkog pristupa ekonomskim, socijalnim i političkim reformacijama. Suočavanje Turske sa nedavnom političkom krizom pokazao je i mogućnosti i potrebu sistema da kroz politički dijalog pronalazi rješenja za preovladavajuću problematiku, te adekvatno reaguje. U vremenu u kojem se nalazimo, one više nisu izbor nego nužnost i rastuća potreba, kako u arapskim zemljama, tako i na cijelom Bliskom istoku i u svim dijelovima svijeta, gdje je glas naroda ostao politički prigušen.
 

Kemal Obad

(Preporod, 15.3.2014)

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top