REĆI ĆU VAS ALLAHU! – Hutba u povodu zlostavljanja i ubistva četverogodišnjeg dječaka Smaje Ćesira u Hadžićima

«Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara šta hoće! On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće – mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće učini bez poroda. On, uistinu, sve zna i sve može.» (Eš-Šura, 49-50.)

Braćo i sestre!

U prošlu srijedu (26.2.2014.) sa žalošću smo primili vijest da je u Hadžićima dan ranije ubijen dječak rođen 2010. godine. Žalost za dječakom zamijenila je nevjerica i čuđenje  kada smo saznali da su zbog ubistva  ovog četverogodišnjeg dječaka u policiju privedeni njegova majka, djed, nana i dajidža, koji je ubrzo pušten iz pritvora, a da se za očuhom traga. Posebno je u javnosti odjeknula izjava majke da su nesretnog dječaka osim očuha tukli ona, djed i nana! Informacije o ovoj porodici koje su objavljivane narednih dana govorile su o nesređenim porodičnim odnosima, teškom ekonomskom stanju u kojem su živjeli i sl. Prema izjavi mjesnog imama, nisu dolazili u džamiju, a džemat im je u više navrata ramazanima, u sklopu brige za siromašne džematlije i komšije, pružao pomoć u hrani.

Mali  Smajo, nemoćni dječak od četiri godine, podlegao je od premlaćivanja! Kako to da niko nije reagovao na ovakvu situaciju, niko nije prepoznao nasilje i brutalnost nad nemoćnim djetetom? Zar baš niko nije čuo dječaka da zove u pomoć ili je i Smajo poput jednog smrtno ranjenog sirijskog dječaka, čiji se snimak može pogledati na internetu neposredno prije nego što će umrijeti, u smrtnom hropcu, rekao: „Reći ću vas Allahu!“ Možda je i Smajo u svojim  zadnjim trenucima života zazivao Allaha, da ga brani od onih koji su mu trebali biti prva zaštita!

„Reći ću vas Allahu!“ su riječi koje nas trebaju vratiti pitanju vlastitog življenja i odgovornosti, okruženja u kojem živimo,  te našeg znanja o tome da li zaista znamo čemu nas Allah uči!?

Djeca su dar Allahov ljudima, kako to stoji u prethodno citiranom ajetu, odnosno, na drugom mjestu Allah ih naziva ukrasom „Imetak i sinovi ukras su u životu na ovome svijetu“ (El-Kehf, 46). Ona su nam data od Allaha dž.š. Njegovom Voljom i izborom. Dao nam ih je kao dar i povjerio u emenat, na određeno vrijeme, da Mu se pokažemo kako ćemo se prema tom daru i emanetu odnosti. 

U brojnim hadisima Muhammed, s.a.v.s., nas uči i podstiče da se s posebnom pažnjom odnosimo prema djeci, rođenoj ali i djeci općenito. Tako je u slijedećem hadisu u vrlo strogoj formi rekao kakav odnos treba biti prema djetetu. On  je rekao: „Nije od moga ummeta, onaj koji nema milosti prema mlađem i poštovanja prema starijem!“ Poslanik, a.s., ističe da roditelj ima punu odgovornost za fizički, emocionalni, intelektulani i duhovni odgoj i razvoj svoga djeteta, a da muslimani  općenito trebaju imati izgrađenu kulturu odnosa prema mlađima, jer svi mi pojedinačno utječemo na rođenu i drugu djecu, i od tog odnosa zavisi jesmo li djecu izveli  na selamet, odgojili ih kao zdrave ličnosti i pripremili  ih za svijet odraslih, svijet obaveza i odgovornosti. 

Nasilje je svjesna okrutnost prema drugom, ali nasilje prema nemoćnom djetetu može činiti samo monstrum. Istraživanja pokazuju da su posljedice nasilja nad djetetom takve da djetetu manjka samopouzdanja, ima izljeve ljutnje, srdžbe i bijesa, ne poštuje vrijednosti, nije brižan prema drugima pa je sam nasilan prema svojim vršnjacima  i na kraju, usvaja model ponašanja svoga nasilnika pa i sam postaje nasilan prema svojoj djeci i članovima porodice. Iz ovoga se vidi da se nasilje generacijski produžava i epidemiološki širi, pa se stoga trebaju poduzeti koraci sprečavanja ove pojave i preventivno djelovati.

Draga braćo i sestre!

Monstruozno ubistvo četverogodišnjeg dječaka  u našem gradu i komšiluku iz Hadžića, navodi nas pitanju kakvi smo to komšije, rodbina i prijatelji? Jer, da niko od komšija, rodbine i prijatelja ne primjeti, reagira, pritekne u pomoć govori o potpunoj otuđenosti  jednih od drugih. Otuđenost je, opet, rezultat otuđenja od Allaha, dž. š., zaborav na Boga, od Kur’ana, Muhammeda, a. s., džamije, a čim se na Allaha zaboravi, onda se poput erozije zaborav sruči na naše međuljudske odnose, pa se rodbina ne obilazi, ne brine rođak za rođaka, ne zna se šta se kod koga dešava iako su amidžići i bliski rođaci, ne obilazimo se u komšiluku nego živimo jedni pored drugih itd. Ovaj događaj nas vraća pitanju gdje su nam prijetelji i gradimo li prijeteljske odnose? Ko je taj prijatelj koji će pomoći u teškoj situaciji ili pak, u slučaju smrti preuzeti brigu o našoj djeci, da brine, hrani ih i odgaja kao što bi i roditelj da je živ to radio?! Poslanik, a.s., je istakao da onaj ko se istinski brine o siročetu je blizak Poslaniku, a. s., kao prst do prsta jedne ruke.

Zato je briga za djetetom, a pogotovu za siročetom bila važan segment porodičnog života muslimana. Vremenom su se odnosi promijenili, pa su i muslimani poput katolika i pravoslavnih koji su to uradili ranije,  ovdje u Sarajevu  1913. godine otvorili svoje  Muslimansko sirotište. Bio je to značajan iskorak i hvale vrijedan institucionalan odgovor muslimana na problem siročadi. Međutim, taj podatak govori o činjenici da su se naši muslimanski odnosi ozbiljno narušili, da nema jakih porodičnih veza koje su značile da će amidža i strina preuzeti brigu o svom bratiću, siročetu,  pa se pomoć tražila u instituciji. 

Mula Mustafa Bašeskija u svom Ljetopisu kojeg je pisao u drugoj polovici 18. stoljeća navodi jedan događaj o komšijskim odnosima i mahali koja je značila međusobnu brigu i pomoć njenih stanovnika. Jedne noći, lopovi su napali na kuću neke udovice, a na njen poziv u pomoć dvojica komšija se nisu odazvala. Sutradan izjutra ona je otišla do kadije u sudnicu i tužila dvojcu komšija, jer joj kao komšinici nisu pritekli u pomoć dok ih je ona zvala. 

Draga braćo i sestre!

Trebamo s ovog mjesta pozvati nadležne vlasti i organe da intenziviraju socijalnu i svaku drugu brigu prema građanima, posebno prema  porodicama u kojima se vrši nasilje, te da se donesu pravedniji zakoni koji obezbjeđuju veću sigurnost građana i sprečavaju nasilje u porodici.

Međutim, ne možemo isključivu odgovornost prebacivati na državu ili nekoga drugog, jer se i u uređenim državama očekuje inicijativa pojedinca. Kao vjernici trebamo se sa svoje strane, a ovaj nas događaj iz Hadžića opominje, jače i dinamičnije posvetiti svojim porodicama, rodbini, komšijama i prijateljima, međusobnoj brizi i pomoći. 

Jer, riječi sirijskog dječaka „Reći ću vas Allahu!“, izrečene potpuno svjesno da će se uskoro sresti sa svojim Gospodarem i Njemu se požaliti, su moguće i Smajine riječi. U suri Et-Tekvir („Prestanak sjaja“) Allah skreće pažnju na predislamsku praksu kod nekih arapskih plemena ubijanja ženske djece, jer se njihovo rođenje smatralo sramotom,  pa kaže: „ I  kada živo sahranjena djevojčica bude upitana, zbog kakve krivice je umorena?!(81, 8-9) Zbog kakve krivice je Smajo ubijen i šta će na nas reći mali Smajo?! Samo ako iz ovoga pouku uzmemo i shodno pouci se  budemo mijenjali na bolje i činili da naši porodični, rodbinski i komšijski odnosi budu bolji, onda će ova smrt biti pouka i poruka. U protivnom ostaje bojazan da će i  četverogodošnji Smajo i od nas tražiti svoje pravo na Sudnjem danu!

Molim Allaha dž. š. da nas uputi Pravim putem, osnaži našu vjeru u Njega i pomogne nam da izgradimo jake i čvrste  međuljudske, komšijske i rodbinske odnose i da među nama zaista zaživi stvarno značenje džemata!

Amin!

Dr. Mustafa Hasani

Akos.bA