Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Islamske teme > Razmotrimo naš odnos prema Kur'anu

Razmotrimo naš odnos prema Kur'anu

Kur'an je poslan od Svemogućeg Allaha preko Poslanika Muhammeda a.s. čitavom čovječanstvu da ga izvede iz dezorjentirajuće i iscrpljujuće tamne laži, neznanja i sujeverja na svjetlost i sjaj istine, usmjeravanjem i pravilnom erudicijom.

Kur'an je jedini način koji je na raspolaganju čovjeku sa kojim on može direktno komunicirati sa svojim Stvoriteljem i Održavateljem. Nijedna druga alternativa nije ostala, pošto su sve prethodne Knjige promijenjene, oštećene ili potpuno izgubljene.

Ovo je zaista zaštitni znak islamske poruke. Čovjek ne treba posrednike bilo koje vrste – konceptualne ili fizičke – između njega i njegovog Gospodara. Čitav život je isključivo između čovjeka i Allaha. Sve i svi drugi su sporedna stvar. Allah je „udaljen od nas“ za samo jedan kur'anski stih (ajet), jednu kontemplativnu misao, ili iskrenu dovu.

Čovjek je stvoren da obožava i služi Allahu (al-Dhariyat, 56). Međutim, to nikako ne znači da čovjek treba da se zaokupi u potpunosti i isključivo čisto vjerskim obredima i da većinu svog zemaljskog vremena provodi uglavnom u džamijama ili nekim drugim vjerskim institucijama i ustanovama. Zaista, to bi bio nepraktičan, ne-inspirativan i dosadan odnos. Umjesto toga, to znači da je čovjek u svojstvu Allahova zamjenika na zemlji i treba da živi svoj život “punim plućima”, ali samo u skladu sa obrascima i paradigmom koja je pokrenuta od strane Stvoritelja. Čovjek ne treba da živi svoj život u skladu sa svojom voljom, nego u skladu sa voljom Stvoritelja. Svaka kreacija se pokorava samo svome tvorcu, a ne drugim kreacijama. Tako je nesavršen, neispravan i slab čovjek – i zaista svaka druga kreacija – da on ne može biti kvalifikovan za bilo koji od zadataka koji se odnose na duhovno i egzistencijalno gospodstvo i samodovoljnost.

Zbog toga, islam nije religija u smislu hrišćanstva, judaizma, hinduizma, budizma, itd. Islam je kompletan način života. To je sveobuhvatan način života, kultura i civilizacija. To je oblik sveukupnog podnošenja volji, znanju i smjernicama od Allaha. Islam nije religija puke riječi, parola ili simbola. To nije religija apstraktne filozofije, ili skup čisto vjerskih obreda. Islam ne poznaje razliku između duhovne i materijalne sfere postojanja duž ideoloških i ontoloških linija. Tvrditi tako nešto znači iskriviti islamske poruke i pogrešno živjeti. Zbog jedinstva i jednoće Allaha (tevhid), Islam isto tako propagira jedinstvo i jedinu istinu i značenja, svrhu života i čovjeka.

Islam je vjera iskrene vjere (iman), akcije i djela (‘amal Salih). To je religija života dostignuća. Islam je život, a život, kojeg je Allah stvorio i koji je predodređen, odjekuje suštinom i etosom islama. Riječ “islam “, koja označava ukupnu pokornost Allahu preko nečijih djela, riječi i misli, jasno potvrđuje da je samo to istina. Dakle, ne postoji ništa uzbudljivije, očaravajuće, zdravije i nagrađivanije nego živjeti život u ime i za Stvoritelja svjetova. Podnošenje u potpunosti i obožavanje samo Allaha znači lično oslobođenje, samopotvrđivanje i samoispunjenje u pravom smislu te riječi.

Islam stoga treba da se živi, a ne da se praktikuje. Pravi muslimani žive islam. Oni koji ga praktikuju tek ponekad dožive autentičnu ljepotu i slast islamske vjere.

To je razlog zašto neki ljudi na kraju postaju otpadnici. Njima dosadi, ili postanu siti, praktikovanja suhih, krutih i besmislenih rituala koji su ukorijenjeni u malo, ili nimalo, istine.

Međutim, otpadnici nikad nisu bili muslimani po kur'anskoj koncepciji i tumačenju ovog pojma.Oni nikada nisu bili muslimani, jer pravi muslimani ne postanu otpadnici. Osoba se ne može odreći onoga što je suština i onoga što bi primordijalno trebalo tako da bude. On može samo odustati i napustiti svog umjetnog sebe i obrasce svog umjetnog života koji su mu neprirodno nametnuti, koje je redovno i stalno radio kako bi bio što bolji u njima i kako bi postali svakodnevni dio njegovog rutinskog života. Islam ne može biti umjetni, ne-prirodni i simulirani način života i kulture.
U svojstvu božanske knjige smjernica, inspiracije, istine, jasnih znakova, lijeka, milosti, radosne vijesti, te krajnje mudrosti i znanja, Kur'an obuhvata sve što je potrebno za ispunjenje ontološke svrhe postojanja (El-Bekare , 97, 185; Yunus , 57; Al-Isra ‘ , 82; Al-Nahl , 89). Kur'an je simbol islamske poruke. Ovo dvoje je nerazdvojno, gotovo da predstavljaju sinonime.

Dakle, Kur'an muslimanima predstavlja izvor njihovog identiteta, snage, svijesti i kulturnog, kao i civilizacijskog bića. Bez Kur'ana, nema islama; niti može postojati musliman i islamska kultura i civilizacija. Neko može upitati: kakvo konceptualno, značajno ili moralno dobro će ostati unutar ljudi, ako ti doprinosi Božijih poslanika i direktni i indirektni doprinosi brojnih mudraca i lidera budu uklonjeni od njih? Nedvosmislen odgovor je: ništa, ili vrlo malo, u najboljem slučaju.

Ipak, tužna je istina da je današnji odnos mnogih muslimana sa Kur'anom prepun bezbrojnih nedostataka. Ukratko, Kur'an je ili potpuno napušten, ili se sa njim pogrešno postupa.

U prvom scenariju, mnogi ljudi nemaju nikakve veze sa Kur'anom i njegovim sadržajem što se tiče njihovog privatnog, porodičnog i profesionalnog života. Njihova povezanost sa islamom se zasniva na nekom ponavljanju rituala i tradicije koju su naslijedili od svojih predaka i koju slijepo prate. Njihov islam se često vrti oko “islamskog” simbolizma, izolacije formalizma i neosnovanih priča i sujeverja. Oni nisu zainteresirani za Kur'anu jer znaju da bi način na koji žive iznenada bio izložen i uzdrman do srži. Kur'an bi im na taj način donio više “štete” nego “dobiti”.
U ovom drugom slučaju, Kur'an se redovno, ali na brzinu čita ili recituje bez propisnog razumijevanja ili razmišljanja o njegovom sadržaju. Osim toga, njegova supstanca je pogrešna, odnosno pogrešno protumačena. Kur'an se često koristi kao sredstvo za opravdavanje i podržavanje neke predrasude i presude. Ljudi također podvrgavaju Kur'an sebi, umjesto da se oni njemu podvrgavaju. Kur'an je djelomično postao predmet njihove jednodimenzionalne i često potpuno pogrešne intelektualne, duhovne i kulturne težnje. Kur'an je dakle postao tako površno i djelomično shvaćen i sprovođen, u najboljem slučaju, a zloupotrebljavan, pa čak i zlostavljan, u najgorem slučaju. Međutim, Poslanik nas je upozorio da će doći vrijeme kada će neki ljudi učiti Kur'an, ali to neće ići dalje od njihovih grla, što znači da neće ući u njihova srca i da oni neće razumjeti.

Neka od manje srceparajućih stanja stvari idu duž linije stalnog čitanja Kur'ana zarad pukog čitanja. Kur'an se također koristi i redovno se čita na brojnim TV programima i za vrijeme raznih zvaničnih i nezvaničnih ceremonija, javnih i privatnih. Recitacije i učenje Kur'ana od najpoznatijih svjetskih recitatora se mogu čuti gotovo svuda u većini muslimanskog svijeta: sa minareta džamija, u trgovačkim centrima, školama, privatnim kućama, restoranima i kafićima, i unutar svih oblika privatnog i javnog prijevoza. Neki recitatori su postali svjetski poznati, kao rezultat tog trenda; mnogi drugi sanjaju i daju sve od sebe da krenu tim istim putem. Organizuju se takmičenja Tilawaha (recitovanja Kur'ana), kako na domaćem tako i na međunarodnom planu, a ogromne količine novca se izdvajaju za te potrebe (sve se to odvija bez obzira na to što je mnogo fakulteta i drugih institucija visokog obrazovanja, u svojstvu rijetke nade – lišeni značajnih mogućnosti istraživanja, fondova i publikacija). Bezbroj škola i fakulteta koji su posvećeni recitovanju i pamćenju Kur'ana je uspostavljeno širom svijeta i godišnje se proizvede mnogo Kur'anskih recitatora i hafiza (oni koji su napamet naučili cijeli Kur'an).

Mnoge spoljašnje koristi od svih tih aktivnosti koje se jasno ističu su na uštrb kvalitete i srži, što je u potpunoj suprotnosti sa cijelim duhom islama i Kur'ana. Istina je da postoji sve veći broj istinskih izuzetaka, ali, nažalost, njih je još uvijek malo. Razumljivo je da čitav niz navedenih prevladavajućih vjerskih trendova označava segment onoga što se može nazvati muslimanska pop(ularna) kultura u nastajanju čija se glavna karakteristika i kvaliteta vrti ne samo oko Kur'ana, nego i oko domena muslimanske mode, zabave, medija i sporta.

Često čujemo izjave o tome da neko treba da pročita barem jedan džuz (Kur'an ima 30 džuzeva ili dijelova, svaki džuz ima oko 20 stranica) dnevno. Na taj način, treba da se završi čitav Kur'an barem jednom mjesečno. U mjesecu ramazanu, mjesecu svetog Kur'ana, međutim, očekuje se da će se taj taj odnos sa Kur'anom intenzivirati i očekuje se da se čita još više.

Ako je to rečeno u kontekstu nečijeg zaista plodnog odnosa sa Kur'anom, te kao dio njegove najautentičnije ličnosti, porodice i zajednice, onda je stvar izuzetno sjajna i kao takva, svakako ohrabrujuća. Ali, ako se kaže u kontekstu nečijeg jednodimenzionalnog, pogrešnog odnosa na temelju interesa za Kur'anom, onda stvar postaje prilično neprihvatljiva. Time se onda dodatno doprinosi cementiranju i produžavanju svih negativnih aspekata problematičnog odnosa između Kur'ana i velikog broja „slabih“ muslimana.

Kao rezultat toga, postoje mnogi posebno ne-arapski muslimani koji su pročitali mnogo puta Kur'an, ali nisu svjesni njegovih osnovnih značenja i poruka. Ostale to čak i ne zanima.

Zatim se možemo upitati: kakva tip muslimana su muslimani? Koji tip islama oni prate? Kako su mogli da trampe pravu, nedvosmislenu, prirodnu i logičnu poruku islama i Kur'ana za neke iracionalne, besmislene i strane duhovne, etičke i epistemološke alternative? Ko su (bili) glavni krivci za tu nevolju, i pod kojim okolnostima se takva neprofitabilna trgovina obistinila?

Ova pitanja su uvjerljiva i spontano nametnuta s obzirom da u islamu nema slijepog slijedećenja i nema vjerovanja i duhovnih subjekata koji se zasnivaju na iracionalnim dokazima i obrazloženjima. Islam je racionalan, uravnotežen i religija otvorenog uma, a zbog toga, muslimani moraju biti najracionalniji i otvoreni za sve ljude. Od svog osnivanja, islam je proglasio ideološki rat protiv takvih i drugih sličnih intelektualnih i duhovnih zločina i prestupa koji mogu samo paralizirati i zadržavati ljude na njihovom putu. U skladu s tim, bilo koji čin slijepog slijedeđenja ili učinka na osnovu krajnjeg neznanja, čak i u čisto vjerskim obredima ili ceremonijama, je odvratan slijed akcije, jer zanemaruje projektovane zadatke i obaveze koje su date svakom čovjeku.

Stoga, osoba koja je stranac prema inspirativnim i prosvetiteljskim porukama Kur'ana teško može tvrditi da posjeduje autentičnu islamsku vjeru; niti može tvrditi da je pravi musliman. Kur'an je jedina sila koja čini osobu vjernikom i muslimanom. Osoba to ne čini samostalno i sa svojom voljom. Niti je to što on savija i prilagođava sadržaj Kur'ana pretvarajući ga u instrument vrednovanja njegovog djelomično ili potpuno ne-islamskog vjerovanja i praksi. Ljudi moraju prestati biti kulturni ili nominalni muslimani. Oni moraju postati prosvetljeni, racionalni, svesrdni i “revolucionarni” sljedbenici islama, što je u korist ne samo njima i drugim muslimanima, nego i nemuslimanima.

Jedna od najistaknutijih osobina Kur'ana je muhaymin (čuvar, svjedok i nadzornik) (al-Ma'idah , 48). Kur'an tako inspiriše, čuva i nadgleda. Kur'an je izvor; ljudske duše su meta i korisnici. Prihvaćanje kao istine, kako u teoriji tako i u praksi, da je Kur'an ono što Allah kaže da jeste, leži u srži bitnog islamskog principa po kojem svaki musliman mora da vjeruje u poslanike i njihove svete knjige na čijem vrhu stoji poslanik Muhammed a.s. i Kur'an. Kao krajnja objava i vječno čudo čovječanstvu, Kur'an je nadmašio svu vlast i utiče na sve prethodne objave ranijih poslanika – što je jedno od osnovnih značenja muhaymina. Ako takav, problem nije u Kur'anu, nego unutar nas.

Zbog ovoga, Allah u jednom trenutku opisuje Kur'an kao “ruh” (duša, duh, inspiracija) (al-Šura , 52), što znači da Kur'an inspiriše i održava intelektualni, moralni i duhovni život unutar onih koji ga prihvate kao svog životnog pratioca i vodiča. Dalje, u istom ajetu u kojem se spominje pojam “ruh”, istaknuti su i pojmovi istinsko znanje, vjera, smjernice, prosvjetljenje i pravi put, pri čemu je jasno napisana sveobuhvatna priroda kur'anskog uticaja na fenomen slobodnog postojanja. Ovo se odnosi i na pojedince i njihove lične životne misije i na institucije, zajednice i narode, te njihove kolektivne misije. Jedan od najboljih načina da se posmatra Kur'an kao čudo u akciji jeste da svjedočimo i doživimo ono što čini za naše duše i naš individualni i društveni životni sistem i organizaciju, kada ga propisno slijedimo.

Iz očiglednih razloga, historijski, Kur'an je funkcionirao kao trajni katalizator duhovne, kao i intelektualne pismenosti u muslimanskom svijetu. Stopa pismenosti je većinu vremena bila izvanredna. Na primjer, u nekim od najprosperitetnijih muslimanskih epoha, mnogi, ne samo naučnici, nego i obični ljudi širom ogromne muslimanske teritorije su pričali dva jezika. Govorili su, ili su bili u stanju da shvate, arapski jezik kao jezik Kur'ana, osim vlastitog maternjeg jezika, kao što je turski, perzijski, urdu, itd. Zbog toga nije nikakvo čudo da su neprijatelji islama uvijek nastojali otuđiti muslimane od Kur'ana i arapskog jezika – Arape od čistoće njihovog jezika u korist nekih neobičnih i šupljih vernakulara ili dijalekata, i ne-Arape od arapskog jezika u potpunosti u korist nekih neobičnih i šupljih alternativa koje služe u ime lažnih oblika kulturne profinjenosti i klase – znajući samo previše dobro da je Kur'an tačka gdje se islam i muslimani mogu najviše ujediniti, ali i povrijediti.

Sve u svemu, potpuno je nebitno koliko neko čita Kur'an. Ono što je bitno jeste kako ga čita, koliko shvata Kur'anske mudrosti i poruke, te kako uspješno prevodi i provodi ono što je naučio od toga na složenoj i zahtjevnoj areni života. Čitati Kur'an, kako bi se pravilno razumio i to efikasno primjenio u svom životu je ono čemu svaki musliman teži (lični džihad) ili bi barem trebao, bez obzira na to koliko brz ili spor taj proces može biti. Ljudi se rađaju različiti sa različitim intelektualnim i duhovnim sklonostima, pa tako, njihovi nastupi i rezultati će se u skladu s tim naravno razlikovati. Ono što se cijeni najviše u Allaha je prikladnost i iskrenost namjera, posvećenost, plemenite svrhe i upornost. Drugim riječima, ono što je najvažnije jeste napor i određene duhovne nematerijalne komponente i kriteriji, a ne puki broj, brojke i neke irelevantne mjerljive mjere i standardi. U određenim situacijama, jasno, manje će značiti više.

Dakle, naglašavanje i insistiranje na trenutnoj muslimanskoj intelektualnoj i duhovnoj klimi koja se bave Kur'anom samo u smislu broja recitovanja sekcija (džuz) ili poglavlja (sura) dnevno, ili broja hatmi (recitovanje cijelog Kur'ana) za mjesec ili godinu – posebno unutar ne-arapskih društava – bi bilo krajnje neprikladno. Sve tradicije koji se odnose na veličanstvena djela čitanja, recitovanja, pa čak i učenje napamet cijelog ili značajnih dijelova Kur'ana, samo u prolazu imaju za cilj propozicije ispravnog razumijevanja, uvažavanja i implementacije Kur'ana u svakodnevne ljudske aktivnosti i interakcije. Stalno čitanje, recitovanje i pamćenje Kur'ana – plus štampanje, promocija i distribucija – treba da predstavlja samo pravedan način, metodu i strategiju koja ima za cilj da podstakne i olakša još dostojanstvenije i pravednije ciljeve. Neke od tih tradicija su ozbiljno pogrešno shvaćene i izuzimaju se iz njihovih konteksta.

Krajnji cilj svakog muslimana treba da bude da postane “hodajući Kur'an” baš kao što je bio i Poslanik, odnosno, treba da personifikuju svoje ukupno ponašanje i manire kur'anskom svjetonazoru, vrijednostima i učenjima. Na ovaj način, uzoran model Kur'ana će biti prevezen u svijet tjelesnog života, sisteme i realnosti. Kur'an će na taj način postati živ, te rješavati najveće životne izazove i zagonetke. Kada se ne bude svodio samo na teoriju, Kur'an će također promovirati sebe kao živo čudo i funkcionalan plan za sve izvodljive civilizacijske ciljeve čovjeka.

Ipak, takva je priroda Kur'ana, kao Allahovog konačnog i vječnog čuda (mu'jizah), da ljudima nudi samo onoliko koliko oni zaista žele i koliko su spremni da uzmu. Dakle, postoje ljudi koji mnogo čitaju Kur'an, ali ne dobiju ništa ili vrlo malo. To je zato što u stvarnosti nikad nisu ni htjeli više iz Kur'ana. Neki ljudi, s druge strane, dobiju mnogo od Kur'ana samo zato što tako žele od samog početka. Sve u svemu, jedino je to i pravedno: da ljudi dobiju samo ono što iskreno žele i za šta su sposobni.

Iz toga slijedi da, pošto su ljudska srca spremišta Kur'ana (al-Shu'ara’, 194; El-Bekare, 97), samo oni čija su srca pročišćena mogu shvatiti i primiti čistoću i nepovredivost Kur'anske božanske mudrosti i poruke. Korist iz Kur'ana za jednu osobu će uvijek biti proporcionalna stepenu čistoće srca te osobe. Jezik i um nisu riznice Kur'ana. To su samo stanice ili stupnjevi kroz koje Kur'an prolazi na svom putovanju do konačnog odredišta, srca, ostavljajući svoj pogodan utjecaj i oznake na svakoj od tih stanica.

Kada čita ili proučava Kur'an, svaki pojedinac treba imati na umu da je Kur'an objavljen kroz poslanika Muhameda a.s. direktno preko njega. Svaka riječ je Allahov direktan govor (komunikacija), ili otkrivenje, njemu. Stoga, svaki pojedinac treba da se pripremi za takav način komunikacije, prvenstveno uklanjanjem bilo koje duhovne i mentalne prepreke koje bi mogle stajati između njega i Kur'ana, te na taj način ometati prijem. On može pokušati zamisliti samog sebe u pećini Hira ‘(lokacija prve i najdramatičnije objave Poslaniku a.s.) kao pozadinu komunikacije. Također je potrebno da se odvoji od ovog fizičkog svijeta i pokuša se povezati sa metafizičkim, svijetom višeg reda stvari i značenja, što je više moguće.

Nakon svakog ajeta – ili kompleta kraćih ajeta- osoba treba stati i pokušati dokučiti svrhu Allahovih riječi, koristeći prevode, komentare Kur'ana, pa čak i odgovarajuće posredne knjige i reference kao pomoć. Pomoć pouzdanih učenjaka i naučnika je isto tako dobrodošla. Neosporno, pored opštih poruka, postoje posebne kur'anske poruke za svakog od nas. Mi trebamo tražiti sebe i svoje konkretne egzistencijalne probleme u beskonačnom moru kur'anske mudrosti. Bez požurivanja i prelaženja na sljedeće ajete, treba učiniti sve da se prethodni adekvatno shvate i primjene. U međuvremenu, osoba se može baviti i sporadičnim i površnim čitanjem, kako bi zadovoljio svoj unutrašnji impuls koji traži da se intenzivira neki sveprisutni vjerski trend, ali prvi pristup treba da ostane prioritet bez obzira na to koliko to može biti spor i dugotrajan izazov. U istom stilu, to treba da postane sastavna životna misija, jer ne postoji ništa bolje i više nagrađivanije od toga da budemo vječni studenti Kur'ana.
Iz gore navedenih razloga kur'anska rečenica se naziva ajet – množina od ayah – što znači “znakovi”. Dakle, kao knjiga koja otkriva znakove, Kur'an treba da se pažljivo pročita, istraži, razmišlja i stavi u praksu. U tandemu sa čitanjem i istraživanjem znakova (ajeta) prirodnog i fizičkog svijeta, muslimani koji su naoružani sa Kur'anom u svom srcu, imaju sve na raspolaganju, sve što im je potrebno za otkriju neke od najvećih misterija života, te da samouvjereno koračaju ka konačnoj realizaciji svoje životne misije i svrhe. Ova integracija između ajeta (znakova) Kur'ana i ajeta (znakova) fizičkog postojanja je služila muslimanima u prošlosti kao konceptualni okvir za njihovo kulturno i civilizacijsko buđenje i napredak. U tom procesu, napisana su neka od najljepših poglavlja u historiji ljudske civilizacije i genijalnosti. Nesumnjivo, za savremene muslimane i njihove izazove, također, metode integracije između otkrivenja i razuma, nauke i religije, materije i duha, tijela i duše, nebesa i zemlja – to jest, između ajeta (znakova) od otkrivenog Kur'ana (al-Kur'an al-tadwini) i ajeta (znakova) fizičkog postojanja ili ontološkog ili kosmičkog “Kur'ana” (al-Kur'an al-takwini) – će uvek biti najefikasnije. Međutim, ne postoji propisani modeli integracije. Ono što će u svakom trenutku biti potrebno jeste spremnost ljudi, motivacija, otvorenost, predanost, naporan rad, liderstvo i kultura sveobuhvatne izvrsnosti.

Navedeno se donekle može sažeti u sljedećem hadisu. Aiša, supruga Poslanika, govori da je jednu noć Poslanik ustao u molitvi i plakao sve dok mu brada nije postala mokra. On je klanjao i plakao sve dok nije zemlja ispod njega postala mokra. Zatim je legao na svoju stranu i plakao. Kada je Bilal došao da upozori Poslanika na sabah, on je rekao: “O Allahov Poslaniče! Zašto plačeš, kada ti je Allah oprostio prethodne i buduće grijehe?” Poslanik je rekao: “O Bilale! Kako ne bih plakao, kada mi je ove noći, objavljen ovaj ajet (kur'anski stih): {“Uistinu, u stvaranju nebesa i Zemlje, i u smjeni noći i dana, postoje zaista znakovi (ajeti) za ljude koji razumiju’} (Alu’ Imran., 190) Poslanik je zatim rekao: “Teško onome koji recituje te znakove, ali ne razmišlja o njima.” (Tefsir Ibn Kesir)

Izvor: medinanet.org

Piše: Dr. Spahić Omer, Malezija
Za Akos.ba preveo: Jasmin Mujakić

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top