Ramiz Nukić: Iako sam teško bolestan našao sam dva skeleta ubijenih Bošnjaka

Teško je obolio Ramiz Nukić (62), poznatiji kao sakupljač kostiju, čovjek koji je u potrazi za posmrtnim ostacima pretražujući šume, žbunje i potoke omogućio da se u Memorijalnom centru Srebrenica ukopaju tri stotine žrtava Genocida počinjenog nad Bošnjacima u julu 1995. godine.

Zbog karcinoma pluća, kratko je, kaže, bio hospitaliziran u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla, odakle je otpušten na kućno liječenje, uz preporuku da redovno dolazi na kontrole.

Stanuje u selu Kamenice, do kojeg se stiže kroz Buljim, selo na potezu između Konjević-Polja i Bratunca. Do porodične kuće Nukića, ujedno i jedine naseljene u Kamenicama, vodi uski makadamski put, koji je ponegdje prekinut kraćim asfaltiranim dionicama. Posmatramo krajolik. Nigdje nikoga. Prešli smo most ispod kojeg teče potok koji, u odnosu na većinu potoka i rječica, ovog ljeta nije presušio. Vozimo uz brdo.

Stižemo pred Ramizovu kuću, gdje nas u dvorištu srdačno dočekuju njegovi sinovi i snaha. Selamimo se i skidamo obuću na verandi.

OPTIMISTIČAN DA ĆE POBIJEDITI ZLOĆUDNU BOLEST

“Bujrum, pravo pa desno. Dedo je slab, a inače bi izišao da vas dočeka”, upućuje nas snaha Jasmina, koja se s mnogo pažnje i ljubavi ophodi prema svekru Ramizu, kojeg zatičemo kako sjedi u fotelji, gdje mu je, kaže, najlakše sjediti, jer unazad nekoliko dana ne može na noge.

Iako trpi bolove, Ramiz kaže da je optimističan, da će pobijediti zloćudnu bolest i poživjeti još godina, da vidi unuke kako odrastaju. I još nešto. Kaže nam da ne može bez odlazaka u potragu za posmrtnim ostacima. To je sebi, objašnjava, uzeo kao obavezu i ovozemaljsku misiju, a izvršavajući istu, nerijetko je ulazio i u minirana i opasna područja, uz samo jednu misao, a to je da li će se tog dana vratiti kući a da nije nikog našao. Makar jednu kost…

“Dosta ljudi mi je slalo podršku za ovo što radim, ali je bilo i negativnih komentara na moje aktivnosti. Govorili su mi u lice da sam budala jer to radim džaba. ‘Drugi ljudi za to uzimaju novac, a ti nemaš ništa’, govorili su mi. Znaju oni da mi teško živimo i čude se što ne tražim novac za to što radim. Nisam ih slušao. Imam svoj pravac i neka sam budala. Ne zamjeram nikome, svako ima pravo na svoje mišljenje. Ja se nemam i ne trebam hvaliti, jer ko treba, on zna šta sam i kako sam radio. Odredio sam sebi da budem humanista. Ako već nisam u mogućnosti nekom drugačije pomoći, ovaj posao neka bude moj doprinos. Krenuo sam pretražujući šume i do sada je dosta dobro išlo, do ove bolesti. Opet, bez obzira na bolest, prije mjesec sam smogao snage otići do šume. Tražio sam i našao sam dva skeleta. I zbog toga bih volio ozdraviti. Preživio sam Genocid i proboj prema Nezuku. Na predjelu koji pretražujem, ovom stranom šume pa sve do Buljima, ubijena su mi dva brata, otac i stric. Kada sam se vratio ovdje da živim, bio mi je primarni cilj da pronađem njih. No, oni su poslije pronađeni u masovnim grobnicama, a ja sam odlučio da nastavim s potragom pa koga god nađem, dobro je. Bitno je da se ljudi nađu i da se ukopaju. Tako radim već dvadeset godina i to sam zacrtao sebi da ću raditi sve dok me smrt ne zaustavi”, priča nam Ramiz prinoseći rukom ustima fildžan s kahvom te otpija gutljaj, mršti se i vraća fildžan na sto.

“Šta je ovo ovako gorko”, pita snahu Jasminu odmahujući glavom.

“Hoćeš li da stavim još šećera”, pita ga ona.

“Stavi. Znaš da kafu pijem samo zbog šećera”, odgovara sakupljač kostiju smješkajući se i nastavlja: “Kada su ušli u Srebrenicu i kada su počeli vršiti Genocid, ovim putevima u blizini sam hodao. Dobro znam ove krajeve na kojima su mnogi skončali svoj život. Prešlo ih je još, nisam bio sam. U svojoj potrazi za posmrtnim ostacima ljudi nikad mi nije bilo mrsko sići u potok, zavući se u trnje da bih nekog našao i izvukao, jer ako idete samo putem, ništa nećete otkriti.”  

NAJEŽIM SE SAV KADA SE SJETIM ONOGA ŠTO SAM VIDIO

Svaki povratak u šumu, u kojoj je koračao zajedno s hiljadama onih koji nisu uspjeli preći, za Ramiza je emotivno težak, jer mu se dolaskom na mjesta masovnih ubistava sjećanja vraćaju.

“Uvijek je teško. Film se vraća. Kada je pala bukva o kojoj svi preživjeli pričaju, ja sam već bio izišao odatle. U proboju je tada nastao pakao. Bilo je oko petnaest hiljada ljudi i, kada je zapucalo sve, i artiljerija i pješadija, narod nije znao šta će i kud će jer smo bili opkoljeni sa svih strana. Naježim se sav kada se sjetim onoga što sam vidio, onih krika, vapaja ranjenika… Imao sam sreće da sam to preživio, a oko hiljadu ljudi je ubijeno. Među njima su i moj najmlađi brat Velid, koji je tada imao sedamnaest godina, brat Behadil, koji je bio godinu mlađi od mene, otac Šahin i stric Ramo. Otac i braća su pronađeni u grobnicama u Kamenici i Liplju, a stric u Kasabi. I kada nogom kročim na ta mjesta, sve mi se to u glavi vrati, ali kada pomislim da će neko od žrtava dobiti ponovo svoj identitet, da će mu se dijete, majka, brat, sestra ili supruga poslije toliko godina obradovati, nastavim dalje. Ionako ništa ne možemo promijeniti pa dajte barem da ukopamo ljude. I od mog oca je pronađeno možda manje od trećine skeleta. Uvijek je bolje ukopati bilo šta što se pronađe nego ništa, jer bit će žrtava koje se nikada neće pronaći. Preko medija sam poručivao porodicama: ‘Što se god nađe, kopajte’, a nije teško dokopati ako se naknadno nešto pronađe, a teško da će se pronaći. Dvadeset i sedam godina nije kratak period i, da je samo list padao, sada trebate roviti petnaest-dvadeset centimetara da dođete do zemlje. Neke su kosti odnijele životinje, kiše, vode… Ostaci odjeće i obuće koji su ostali su već dobrim dijelom propali i za koju godinu neće biti ništa od toga”, pojašnjava.

 Pitamo ga da li mu je naporno razgovarati.

“Nije, sada sam bolji nego prije nekoliko dana. Da ste me tada vidjeli…”, odmahuje rukom i dodaje: “Nikad nisam bio bolestan. Nisam imao ni svoj karton. U februaru me počelo boljeti, ali sam mislio da je od propuha. Leđa me boljela. Šta sam sve predeverao, nije ni čudo. Počeo sam se sve slabije kretati. Nisam mogao na noge. Onda me sin odveo ljekarima i otkrilo se da na desnom plućnom krilu imam tumor veličine tri s tri i po centimetara. Tako je barem meni rečeno. Dokle ću i kako će biti, to niko ne zna osim Svemogućeg. Ovo je sada četvrti put da sam otišao u bolnicu u nadi da će mi nešto uraditi, da me ne boli. Radili su mi testove na koronu, izvadili su mi krv, davali infuzije i rekli da pijem paracetamole. Pitaju me što ne idem negdje. Ja nemam mogućnost liječenja u inostranstvu. Lično nemam sredstava ni ovdje da se liječim. Nemoćan sam. Imam 240 KM kao demobilisani borac i to su sva primanja od kojih supruga i ja živimo.”

Ramiz živi sa suprugom, koja je također bolesna, s unukom i jednim sinom, dok mu je drugi sin Mirza s porodicom ostao živjeti u Banovići-Selu, stotinu i nešto kilometara dalje, gdje je porodica izbjegla tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Sin Mirza dolazi iz Banovići-Sela, posjećuje brata i roditelje, koje vozi doktorima jer oni nemaju automobil.

“Želja mi je da što prije ozdravim. Iako mi i u Tuzli imamo dobre ljekare, valjda će Bog dati pa se javi neko ko mi može pomoći da me pregledaju i doktori u inostranstvu. Sin je već e-mailom poslao neke nalaze, uključio se i Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica, i uputio je apel za pomoć. Volio bih da ozdravim, da se što prije vratim svojoj misiji”, zaključuje optimistično Ramiz.

Kako pomoći Ramizu Nukiću

Svi koji žele finansijski pomoći iz Bosne i Hercegovine uplate mogu izvršiti:

Broj žiro računa: 5620098129479844
NLB banka
Adresa: Pobuđe bb, Bratunac.

Uplate iz inostranstva mogu se izvršiti na:

Broj računa: 404094100120427
ASA BANKA
Swift code: SABRBA22
Iban code: BA391404094100120427
MIRZET (RAMIZ) NUKIĆ.

stav.ba