Ramazanske priče Alije Nametka: Cjepar

 Kao uvod u prvu pripovjetku iz Ramazanskih priča Alije Nametka poslužit će nam odlomak iz teksta Mevludina Dizdarevića “Kulturne dimenzije ramazana”:

Jedan od književnika koji je u svom pisanju bio nadahnut ramazanom jeste veliki ali malo poznati autor, Alija Nametak. On je u svojim ,,Ramazanskim pričama”, kako je naslovio svoje djelo, pokušao da ostvari paralelu između prošlog i sadašnjeg, starog i novog, onoga što je bilo i onoga što tek treba da bude. Upravo ovi odnosi prestavljaju dominantnu notu njegovih priča.

Dominantna crta ovih odnosa koje nam Alija Nametak pokušava ocrtati u ,,Ramazanskim pričama” je fatalno nerazumijevanje bivšeg i sadašnjeg, starih i mladih, pa pisac jednom rezignirano zaključuje ,,da je u ovom ahiri zemanu pile pametnije od kokoši”. Ovaj Nametkov zaključak je svojevrsna potvrda i vlastite nemoći i nesnalaženja u novim situacijama. Kao konačni zaključak i potvrdu neposjedovanja jasnog kursa u raspuhanim vjetrovima povijesti on veli: ,,Bogami braćo mi smo ostarjeli. Dok učenjaci šalju rakete na mjesec, dok se po kosmosu šetaju kosmonauti mi se začahurili u probleme koji više nikome nisu bitni pa ni nama samima”.

Cjepar

Stari Ibriš nije prosio, a bio je već prosjak. Kao da još može pilati i cijepati bukove i grabove cjeplje, nosio je svakodnevno u lijevoj ruci pilu, a na desnom ramenu preko sjekire »kozu«, ali je već nekoliko godina kako nema snage da prestruže gotovo ni slabovinu, a kamoli jedro drvo. Ali je on imao ponosa i nije htio pružiti ruku i iskati sadaku, nego bi čučnuo kraj Careve ćuprije, naslonio se na »kozu« i strpljivo čekao zimsko sunce da mu otkravi zamrzle žile. Čekao bi on i koga da ga pozove da mu iscijepa kola bukovine, ali kad bi se i pogodio s kupcem i pokušao da se nasadi na utrnule noge, svaki kupac drva ostavljao ga je i odmah tražio drugoga, jer nitko nije imao povjerenja u njegove mršave ruke, škljocave noge i koščatu glavu, na kojoj je bila zategnuta žućkasta koža s prorijetkom sijedom bradom.
Poznavao sam ga još dok mu nije bila iščezla svaka snaga. Kupio sam kola bukovine i obazirao se za kakvim bilo cjeparom, ali ga nije bilo kao za inad. Dok je seljak istovarao kola, on se polahko spuštao niz strmu ulicu s alatom na ramenu. Popričekao je dok je seljak ubacio i posljednju ccjeplju u dvorište.
– Hoćemo li ovo pretrati, efendija? – upitao je polahko, nenametljivo.
– Trebalo bi. Koliko ćeš tražiti?
– Lahko ćemo! Nećemo se čuti.
– To je najgora pogodba. Kaži ti meni šta tražiš, pa da vidim…
Pogodili smo se, a on se prihvatio posla. Rezao je vješto, ali i posustavao brzo. Već su tu bile gomile godina. Kad mu je iznesen ručak, a potom kahva, pa kad je još i zapalio, razmahao se i nastavio cijepati, ali svojski i prijateljski, bez prijevare, kao da sebi radi. Potom je iscijepana drva složio s velikom pažnjom, kao da je to kakva skupocjena roba u dućanskim policama.

Kad sam mu platio, zadovoljan njegovim radom, rekoh mu da se navrati kad misli da će mi nestati drva i da je red nova kupovati.
I tako je on tri li, četiri li godine cijepao u mene drva, a onda ga jednom ne bi na vrijeme. Nestalo u drvarnici, ama ni za otpale.
Nađem kola drva i potjeram kući. Ibriša nema niotkud. Nije druge, uzmem dvojicu cjepara koji začas izrezaše i iscijepaše. Dođem u drvarnicu da vidian kako rade, a oni samo nadvoje-natroje rascjepe pa bacaju, đoja slažu.
– Krupno je. Ne valja tako.
– Ne može sitnije. Neću ja cijepati svoje nokte – osijeca se jedan, a drugi prihvaća:
– Sitno brže gori, pa nije durećno kao kad se ovako cijepa.
Odmahnem rukom, jer znaan da me ni onako ne bi poslušali.
Do nekoliko dana dođe stari Ibriš, ali još mršaviji i blijeđi
nego što je bio.
– Šta je s tobom, Ibriše, po Bogu brate?
– Ne pitaj me, efendija, slab sam bio, a ko bećarina, pa niko poslužiti. Ali opet, fala Bogu, kad saan ja na noge ustao, pa će se nešto i zaraditi. Ne daj mi, Bože, ruku pružiti!
Pagleda drva i zavrtje glavom.
– Kakvi su ovo helaći radili? Ovo je ko ni sebi ni drugome. Kako će im Bog dobro dati, kad ga oni drugom ne žele. A naplatili su, bezbeli?
– Sigurno.
– Crn im obraz! Kako bi bilo da ja ovo opet iscijepam? Svakako se ovo drvo može na troje ja na četvero razbiti. Pa kako su složili!
– Ako nemaš drugog posla, a ti cijepaj.
Najprije je oborio kamaru pa onda počeo cijepati po svom tabijatu, kao da pravi taslake za nanule. Ali, opazio sam za ono kratko vrijeme što sam ga gledao da nema više snage zamahivati sjekirorcn koliko je trebalo. Jednom mu se sjekira iskrenu i zamalo ne posiječe sve prste na lijevoj ruci.
Kad sam došao na podne kući, on još ni pola nije svršio.

– Ibriše, ako ne možeš, hajde ti kući, pa dođi drugi put!
– Mogu ja, efendija, ko mladi mladić. Samo sam se nešto bio zamislio, pa me to prevari i zadangubih.
– A o čemu si to mislio, Ibriše?
– A ništa, besposlice.
– Deder da čujem.
– A eto… ama ništa…
– Pa kaži mi, majka mu stara – i potkučih mu kutiju.

Kvrgavim prstima savi podebelu cigaretu, pa kad odbi dim i dva, otpoče kao da sam sebi kazuje:
– Ja sam ti, efendija, od Ljubuškog; ako ćeš pravo, iz Studenaca. Ako si kad čuo, tu može i pirinač biti, tako je tamo zemlja dobra, samo je klete nema dosta. U mog oca bila dva dunuma, a bilo nas petero: tri sestre, brat i ja. Otac i mati pomrli, sestre se poudale i odnijele nešto prtenine i rubenine, a nas dvoje na dva dunuma. A u komšije nam prvoga, Mate Pažina, Bog dao isto tako i u zemlji i u čeljadi. Ostala dva brata na dva dunuma, pa Cvitan odmah u Ameriku, a Jure ostani na starini. Neki dan, dok sam sihodio u čaršiju, govori jedan Ljubušak u kahvani kako se Cvitan nakon trideset i više godina vratio kući iz Amerike, pa sad kupuje zemlju. Pa to kazuje, kako hoće i bratovo da kupi, a brat bi i prodao, ali u gruntovnici zapisan i ja. Sad, to kazuje onaj Ljubušak –   a i ne zna da o meni govori – hoće brat da ga, to, biva, mene, proglasi mrtvim, pa da proda. Ja se ušutio, ne prokazujem se. A i nisam se nikad ni kazao ko sam ni oklen sam. I rat došo i prošo, a ja radio svoj poso. Nisam s policijom nikada posla imao. Nemam nikakve isprave ni ćageta, a sva čaršija zna Ibriša. Bratu se nikad nisam javljao.

– A što, ako Boga znaš?
– Pisati ne znam, a i da znam, šta bih mu pisao? Ako je dobro, hvala Bogu, a ako i nije, i tako Mu hvala, a ja mu nemam oklen pomoći. Ali ovo me od neki dan pobrka, pa ne znam kud udaram. Hoće me, eto, živa zakopati. Hoće da reknu da me nema, da sam već zemlja i da se moje proda. A ja to ne dam. Ali šta ću! Da se sad kažem ko sam, niko mi neće vjerovati. Više je od trideset godina kako sam otišao ad kuće kao golobrad momčuljak. A sad sam grumen zemlje. Da odem kući, niko me poznati neće, ni brat rođeni.
– Pa vjerovat će ti. Znaš šta si ostavio i gdje si ostavio. Kad odeš u svoje selo i kažeš koga sve znaš, tko je onda bio živ, koja je čija njiva bila, svi će ti vjerovati. To i sud priznaje.
– A može li se onda onaj moj dunum prodati?
– Ne može, ako ti nećeš da se proda.
– Ja neću nikad. Ja bih da se ono nikad ne mogne prodati, nego da bude u našoj kući, pa nek sad brat bere što Bog dadne, a iza njega njegova djeca i unučad.
– I to se može uraditi.
Uputio sam ga kako će to uvakufiti i pomogao mu da ode nakon više od trideset godina kući.

Kad se vratio u najljepšem što je imao, iskrpljenu i čistu, sav preporođen kazivao mi je kako je onaj dunum uvakufio, kako će brat to zemlje raditi i davati svakog Ramazana dvije oke zejtina za kan- dilje na ljubuškoj džamiji. Brat se začudio kad ga je vidio, a drago mu bilo što je živ, i odustao od prodaje onag svog dunuma.
– A ja ću, ako Bog da, odraditi za ono što si mi dao da dođem do kuće.
– Lako ćemo za to, Ibriše. Ne prekidaj se ti!
Iza toga još je dva-tri puta dolazio, i cjepukao kao mrav, da mi ga je žao bilo iz dna duše, ali milostinje nije htio. Htio je da zaradi svoj kruh.
Ne mogoh ga više glcdati kako se nemoćan pati, pa pozvah dva snažna cjepara, a njemu rekoh da ih nadzire, da im pokazuje kako ja hoću da bude iscijepano, složeno i uređeno.
Kod Careve ćuprije sjedio je obično i čekao da tko kupi kola drva i da se pogodi da iscijepa. Upozorio sam nekoliko prijatelja na njega, i oni su mu svaki put dali ponešto, ali ne da on cijapa, nego da će on to novca što od njih dobije odraditi dok se malo oporavi, osnaži.

Ponekad bih ga vidio kako oči hrani toplim somunima, što ih pekar prodaje na drugom kraju mosta i kupio bih mu jedan, a on bi se nekako zasramio:
– Nemoj, efendija, nisam ja muhtač sadaci. Imam ja svoje
ruke i svoj alat; ja ću, ako Bog da, zaraditi.
– Ja ti to i ne dajem kao sadaku. Gdje bih ja to tebi? Ti si vakif jedan. Samo ko mislim, lijepi somuni, topli, a i tko zuba nema, neće se s njima mučiti. A ti ćeš ovo, ako Bog da, odraditi, kad se malo oporaviš.
I tako je on primao milostinju ne pružajući ruke i ne cigančeći kao drugi, ali je zato često ostao i gladan i kao stijena leden.
Posljednji put vidio sam ga prošlog Ramazana. Iza iftara pošao sam u čaršiju. Na uglu kod Careve ćuprije sjedio je na »kozi«, ali nekakav spadnut, kao prazna vreća. Svjetlo kandilja s Careve džamije umivalo mu je blijedo lice i srebrnu bradu.
– Ibriše, kako si? Jesi li mogao iftariti?
Nije odgovarao.
– Bi li šta mogao pojesti? Hoćeš li kahvu jednu? Hoćeš li zadimiti?

Nema glasa. Sagnuh se. Ibriša nije bilo među živima. Ljudi su sigurno prolazili kraj njega žureći se svojim kućama ili prijatelj ima na iftar, a on se, nijem ad danjega posta i noćnog gladovanja, osvrtao za njima ne dajući glasa. Ljudi su prolazili kraj njega, žurili se i ne osvrtali se na nj. Ulice su začas zanijemile, sumračak se spustio na zemlju, s tabije se oglasio top, kad su i kandilji planuli, a on ostao sam sa svojom gladi. Ali mu je duša bila puna, što sada, dok sjaj stotina žarulja obasjava njegovo lice, u njegovom malom mjestu žmirkaju tri kandilja na munari, tri kandilja s njegovim zejtinom, i čitavo mjestance s Božjim imenom pristupa skromnoj večeri, dok će ovdje sada jedni podrigivati od preobilne sofre, a on, prazne utrobe i čista srca, ohlađen, a čitava je života radio da bude drugima toplo, poći u prosekturu bolnice, pa onda u ilovaču na Bakijama, bez pratnje, bez suza i govora, bez nadgrobnog biljega, da u predsoblju vječnosti čeka da stupi pred Vječno svjetlo.

Akos.ba