Ramazan – nekako s’ proljeća
„Cijeli kosmos, svi svjetovi i sva stvorenja ukazuju hurmet i poštovanje ovim mubarek vremenima“. (Said Nursi)
Ove godine mubarek mjeseci počeli su nekako s proljećem. Posmatrajući prirodu, kako oživljava i zaodjeva se u svoje najljepše ruho, od novog liśća i raznobojnog cvijeća, mogli smo razmišljati kako bi bilo dobro i lijepo, i raditi na tome, da i naša srca, naše duše, naša unutrašnjost doživi takav preobražaj! I priroda čovjeka ima pravo na svoje proljeće!
Ova tri mjeseca, redžeb, šaban i ramazan, dođu kao jedno godišnje doba, period koji je dovoljan, ako se postuju pravila upute, da i naša djela, u duhovnom smislu, urode plodom koji će hraniti to naše duhovno stanje do ponovnog dolaska ovih blagoslovljenih mjeseci! Ne znam zašto, ali čim nastupi prvi od ova tri mjeseca pomislim da ulazim u Blagoslovljenu dolinu, možda onu Musaovu, ili svaku drugu, koja kao pojam asocira na opće blagostanje, mir, sigurnost, bezbjednost…potpunu opskrbu i duha i tijela; a sve to nam je toliku važno u svakom vaktu!
I zato Blagoslovljenu dolinu ne mogu zamisliti dalekom, nedostupnom; ona može biti svugdje gdje smo mi, gdje je tražimo, gdje se u njoj pronađemo. U sadašnjim okolnostima Blagoslovljenom dolinom možemo osjecati naše džamije, Božije kuće, kada čisti, osvježeni kročimo na šarene ćilime mesdžidski podnica, oslobođeni dunjalučkih briga skrušeno stanemo i kroz namaz razgovaramo sa našim Gospodarom i učeći Kur’an, On razgovara sa nama. To mogu biti i naše sobe i kada se “povučemo” u ugao dnevnog boravka radi zikra, učenja dova i samog razmišljanja o ovom i budućem svijetu! Svakako i naši zijareti, jedni drugima, u ovim mubarek danima su neprocjenjiva blagodat, a samoća, opet, najbolje društvo. Ovakve počasti možemo naći samo u okrilju dini-Islama! U svim drugim danima se trudimo da budemo maksimalno prisutni u svojim ibadetima a ove, blagoslovljene dane želimo maksimalno ispuniti ibadetima i dobrim djelima, ne sumnjajuci, upravo radi njihovog hurmeta, da pretjerujemo; da uskraćujemo sebi nešto što možda ne bi trebali i drugima ono što je pravo njihovo! Jer ako u mubarek mjesecima, danima i noćima propustimo svoje prilike, možemo istinski žaliti da nam vrijeme nepovratno odlazi! Jasno nam je da je sam čovjek stvoren kao nejako biće i nerijetko izgubi volju da se bori kroz život, pa i za sam život i da mu samo iskrena vjera u Allaha s.w.t daje duh izdržljivosti!
Pa ako nekad malo i posustanemo onda možemo potražiti lađu, poput Nuhove a.s koja će nas bezbjedno povesti do odredista, bez obzira što znamo “da su za sav metež na kopnu i moru krivi ljudi” mi plovimo pod zastavom čiji je moto “… ne gubite nadu u Allahovu milost jer samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost” (Kur’ana) Samo, Uzvišeni, Allah zna koliko puta nas je snažna poruka ovih kur’anskih riječi podigle sa dna, izvele iz zatamnjenih ulica dunjalučkog života… i ko zna koliko bi puta, hodeći tim dunjalučkim bespućem, priznali svoju slabost i izgubili i samu nadu, da je zbog nade, – ali zbog vjere ne možemo – i ne smijemo – nikada! “… jer samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost”.
Nada nam treba do posljednjeg daha, a bez vjere smo potpuni gubitnici! Na sve to se stalno podsjećamo, a posebno u mubarek danima mjeseca Božijeg poslanika i iščekujući najodabraniji mjesec ramazan, mjesec ummeta!
Piše: Razija Maksumić, Mostar
Akos.ba
