Ramazan – moja sjećanja

“O vjernici! Propisuje vam se post kao što je bio propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.”

Piše: Amina Juka

Sjećanje na ramazan me uvijek vrati u moju prošlost, moju mladost, toplinu porodice i na kratke zimske dane provedene u postu i duge noći provedene u namazu i ibadetu. I ne pokušavam da se oduprem, da izbjegnem ovo sjećanje što nadolazi kao bujica poslije kiše koje se duboko uklesalo u moje srce. Jer to sjećanje, to je moja osnova, to je moja potpora, to je nešto kao dobar temelj, kao dobar stub u kući jer… stub islama je izgrađen na pet stvari: svjedočenju da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, hodočašću Kabe i postu mjeseca ramazana.

Još uvijek mi odzvanjaju nježne i tople riječi moje majke: ”Esma, sehur je.” I tako je započinjao moj dan, dan posta. Majka nam svima ugađa, majka je ta koja nam pruža toplotu i pored toga što je bila duga zimska noć. Ona je ta koja spušta svoju nježnu ruku lagano na moje lice i koja mi svojim nježnim glasom kaže da uzmem abdest. Ona je ta koja nije zaboravila da mi zagrije vodu, pruži peškir i podstakne na dobro. Hajde klanjaj noćni namaz jer… u džennetu imaju sobe čija se vanjština vidi iznutra i unutrašnjost izvana. Allah ih je pripremio za one koji dijele hranu drugima, šire međusobno selam i klanjaju dok drugi spavaju.

Noćni namaz je namaz koji ima posebnu čar, namaz u kojem se osjećaš da si bliži Allahu dž.š., namaz s toliko tišine i smirenosti, s toliko dova i toliko potreba da sat koji provedemo u tom namazu prođe kao minuta.

Potom bi svi zajedno sjeli i sehurili…ustajte na sehur jer u sehuru je zaista berićet.  Jela sa sehura su mi tako draga, topla, ukusna i lagana. Sabahskim ezanom babo bi izlazio iz kuće, išao bi u džamiju jer … ko bude jutrom i večerju išao u mesdžid (džamiju), Allah će mu, kada god bude išao u džamiju – rano ili kasno, pripremiti gozbu u džennetu …

Skrušenost u tim danima je mnogo veća, atmosfera ljepša, sjećanje na Allaha često. Ti dani su poput sunca osvjetljavali i grijali moje srce. Ramazanska jutra bi većinom prolazila u ibadetu, skrušenosti i dovama koje bi ponekad popratila lagana suza. Kur’an se više viđao u našim rukama jer … u mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz pravog puta i razlikovanja dobra od zla…

Međusobno smo se savjetovali a majka je ta koja je mene savjetovala i uvijek mi je pružala lijepu riječ jer… lijepa riječ je kao lijepo drvo, korijen mu je čvrsto u zemlji a grane prema nebu…

Pripremali smo iftare i već od podne se osjećao miris hrane u kući. To je bio poseban miris, miris koji se u drugim danima nije ovako prijatno širio, koji ti nije izazivao glad niti pohlepu prema hrani. Miris koji je davao posebnu čar jer je hrana bila za posebne osobe, Allahu drage goste.

Uvijek smo hrlili nahraniti što više postača jer … Ko  u njemu nahrani postača, biće mu to oprost grijeha i njegovo oslobađanje od džehennemske vatre i imaće nagradu kao i taj postač, s tim da se od nagrade postača neće ništa umanjiti…

Ja sam se trudila da napojim što više žednih postača. Svi su pružali svoje ruke i sa zadovoljstvom pili vodu koja bi ih okrijepi kao kiša poslije suše. Većina njih bi reci: ”Ova voda mi uđe u svaki damar, osjetim je u svojim venama.”… Ko napoji postača, Allah dž.š. će ga napojiti sa moga izvora, tako da nakon toga neće ožedniti i kao takav će ući u džennet! …

Pred  iftar smo svi osjećali neku ushićenost pomiješanu s radošću i uspjehom. Radovali smo se iftaru i nadali smo se Allahovoj milosti i oprostu jer … postač ima dvije radosti, prvu prilikom iftara i drugu prilikom susreta sa svojim Gospodarom…

Šarenolikost sofre davala je dodatnu radost postača, iako je sve bilo u granici normale. Postači su s uživanjem jeli bez pretjerivanja… i jedite i pijte, ali ne pretjerujte! On ne voli one koji pretjeruju.

Babo bi većinom vodio glavnu riječ. On kao domaćin kuće uvijek bi davao savjete, prenosio svoje skromno znanje na druge i često bi reci: ”Prenesi od Poslanika pa makar jedan hadis, ljudi će se okoristiti ako Bog da.”

Nakon izvjesnog vremena kuća bi opustošila. Svi bi polahko s nekom smirenošću išli u džamiju. Majka i ja bi obično zadnje napuštale kuću. Ljepota džamije u mjesecu ramazanu bi dolazila do svog posebnog izražaja. Kao da je cijelo naselje došlo da padne Allahu dž.š na sedždu. Kako bi bilo lijepo da ovako ostane i poslije svetog mjeseca.

Po završetku teravije majka bi mi stisnula ruku i očima dala do znanja da malo pričekam. Iz svog prsluka bi izvadila nešto novca i davala potrebnim muslimanima jer…najvrijednija sadaka je ona koja se udijeli u ramazanu.

I tako bi ramazanski dani polahko odmicali. Iako bi željeli na trenutak da zastanu da što više uživamo u njihovim ljepotama i blagodatima nismo mogli. Mogli smo se samo nadati Allahovom oprostu i nagradi za naša iskrena djela koja smo uradili, za naše noći provedene u namazu i dovama, za naše prolivene suze iz strahopoštovanja i bogobojaznosti prema Uzvišenom, za našu sadaku koju smo siromahu iskreno i s lijepim nijetom udijelili, za sva dobra djela koja smo uradili u ime našega Gospodara … ko isposti ramazan iskreno vjerujući i nadajući se nagradi, biće mu oprošteni grijesi koje je prethodno počinio!

Allah Uzvišeni je rekao u hadisi kusiju: Svako čovjekovo djelo pripada njemu, izuzev posta! On pripada Meni i Ja posebno za njega nagrađujem!

Koja te nagrada kod Gospodara tvoga čeka? Milostivog, Samilosnog! On Plemeniti koji je neovisan od tebe i tvojih dijela ćete neizmjerno nagraditi iz svoje nepresušne riznice blagodati i rahmeta. Hvaljen neka je On. Zar nam treba više od zadovoljstva i oprosta našeg Gospodara….

minber.ba