Propast je u očaju i samodopadljivosti

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Samodopadljivost ili umišljenost je opasna bolest koja pogađa mnoge ljude i odvraća ih od zahvale Stvoritelju u zahvalnost sebi, i od veličanja Allaha onim što On zaslužuje do veličanja sebe onim što ne zaslužuje, od pokornosti i poniznosti pred Stvoriteljem, do oholosti, taštine i koristoljublja u djelima, i od poštovanja ljudi i priznavanja njihovih pozicija i mjesta u društvu, do njihovog omalovažavanja i uskraćivanja njihovih prava.

To je ozbiljna bolest srca na koju nas je upozorio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši: “Kada vi ne biste griješili, ja bih se za vas bojao nečeg goreg od toga, a to je samodopadljivost (el-‘udžb). (Sahihul-džami’)

Učenjaci su utvrdili da je uzrok samodopadljivosti, u stvari, čisto neznanje, nemar ili rasijanost. I ako je uz to od onih koje ljudi pretjerano hvale i kome nedostaje bogobojaznosti i straha od Allaha, onda sve te negativnosti prijete da ga u potpunosti unište, osim ako ga ne stigne Allahova milost.

Govoreći o takvom čovjeku, Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekao je: ”Njegovo neznanje o sebi, njegovim lošim osobinama i nedostacima njegovih djela, i njegovo neznanje o svome Gospodaru i Njegovim pravima, stvara kod njega osjećaj zadovoljstvo u pokornosti vlastitoj duši i lijepom mišljenju o sebi, što rezultira samodopadljivošću, ohološću i grijesima koji su veći od očiglednih velikih grijeha kao što su blud, pijenje alkohola, bijeg s bojnog polja i sl.

Ko je iskušan samodopadljivošću ili umišljenošću neka razmišlja o svojim mahanama i nedostacima. Ako je pak impresioniran svojim vrlinama, neka istraži svoje loše osobine i mahane, a ako su njegove mahane potpuno skrivene od njega, toliko da pomisli da nema mahana, onda treba da zna da je njegova nevolja trajna, i da je on čovjek sa najviše nedostataka i mahana, te da je njegovo rasuđivanje najslabije.”

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Troje upropaštava: nezasitna pohlepa, strast koja se slijedi i zadivljenost čovjeka samim sobom.” (El-Bejheki)

U svom djelu Fethul-Bari, hafiz Ibn Hadžer je citirao imama Kurtubija, koji je rekao: ”Čovjekova zadivljenost sobom znači da on gleda na sebe okom savršenstva, a zaboravlja na Allahove blagodati koje mu je podario, i ako još uz to prezire druge ljude, onda je to odvratna oholost.”

Abdullah ibn Mes’ud, rekao je: ”Propast je u dvoje: u očaju i samodopadljivosti.”

Mutarrif ibn Abdullah el-Amiri, rekao je: ”Da prespavam noć i probudim se kao pokajnik, draže mi je nego da provedem cijelu noć u ibadetu zadivljen samim sobom.”

Aiša, radijallahu anha, upitana je: ”Kada će čovjek biti grješnik?”, pa je odgovorila: ”Kada pomisli da je dobročinitelj.”

Pobožni ljudi iz prvih generacija, govorili su: ”Ako vidite čovjeka koji je ohol, umišljen i zadivljen vlastitim mišljenjem, znajte da je on pravi gubitnik i stradalnik.”

Muhamed ibn Ali, govorio je: ”Kolika količina oholosti uđe u čovjekovo srce, za tu istu količinu se umanji njegov um.”

Allaha molimo da nas sačuva samodopadljivosti i oholosti, i da nam podari lijep ahlak.(saff.ba)

akos.ba