Priča za one koji su izgubili djecu: Oče, tvoje suze gase moju svijeću
Izgubio je svoju voljenu ženu u saobraćajnoj nesreći. Sve što mu je ostalo je bila njegova mala kćerka, njihovo jedino i mnogo voljeno dijete. Živio je samo za nju, ona je bila njegov život. Jednog dana, kada je postala bolesna i njena bolest se pokazala otpornom na napore najboljih dokrota, prodao je sve što je posjedovao samo da bi pronašao lijek i vratio osmjeh svojoj djevojčici.
Ipak, dijete mu je umrlo. On je bio potpuno nepomirljiv. Postao je ogorčeni pustinjak, zatvarao je vrata prijateljima, odbijajući svaku aktivnost koja bi mu mogla vratiti staloženost i normalan život.
Onda je jedne noći usnio čudan san. Bio je na nebu i svjedočio velikoj povorci djece. Marširala su u naizgled beskrajnoj liniji. Sva su bila u blještavo bijeloj odjeći i svako dijete je nosilo po jednu svijeću. Međutim, primjetio je da svijeća jednog djeteta ne gori. Onda je vidio da je dijete sa ugašenom svijećom ustvari njegova mala djevojčica. Počeo je brzo trčati prema njoj. Kada joj je prišao, uzeo ju je u svoje naručje i nježno milovao: “Kako to da samo tvoja svijeća nije upaljena?“ upitao ju je. „Oče, svako malo bude upaljena, ali je tvoje suze uvijek ponovo ugase.“
Tada se probudio iz svog sna. Lekcija mu je bila kristalno jasna, a efekti su bili neposredni. Od tog dana, on više nije bio pustinjak, nego se vratio svom životu i svojim bivšim prijateljima i saradnicima. Nije želio da se svijeća njegove malene djevojčice gasi zbog njegovih beskorisnih suza.
Pouka priče:
Kako reagujemo kada naše nade, snovi i očekivanja ne idu onim putem kojim smo željeli?
Da li uzaludno plačemo i stojimo u mjestu očajno ukopani jer ne možemo promijeniti svoju sudbinu ili se sjetimo sabura, nade i upornosti?
Da li tražimo od Milostivog da nam pomogne ili se sve više ukopavamo i udaljavamo od Njega i od svih drugih?
Za Akos.ba preveo: Jasmin Mujakić
Ugašena svijeća
Izgubio je svoju voljenu ženu u saobraćajnoj nesreći. Sve što mu je ostalo je bila njegova mala kćerka, njihovo jedino i mnogo voljeno dijete. Živio je samo za nju, ona je bila njegov život. Jednog dana, kada je postala bolesna i njena bolest se pokazala otpornom na napore najboljih dokrota, prodao je sve što je posjedovao samo da bi pronašao lijek i vratio osmjeh svojoj djevojčici.
Ipak, dijete mu je umrlo. On je bio potpuno nepomirljiv. Postao je ogorčeni pustinjak, zatvarao je vrata prijateljima, odbijajući svaku aktivnost koja bi mu mogla vratiti staloženost i normalan život.
Onda je jedne noći usnio čudan san. Bio je na nebu i svjedočio velikoj povorci djece. Marširala su u naizgled beskrajnoj liniji. Sva su bila u blještavo bijeloj odjeći i svako dijete je nosilo po jednu svijeću. Međutim, primjetio je da svijeća jednog djeteta ne gori. Onda je vidio da je dijete sa ugašenom svijećom ustvari njegova mala djevojčica. Počeo je mahnito trčati prema njoj. Kada joj je prišao, uzeo ju je u svoje naručje i nježno milovao: “Kako to da samo tvoja svijeća nije upaljena?“ upitao ju je. „Oče, svako malo bude upaljena, ali je tvoje suze uvijek ponovo ugase.“
Tada se probudio iz svog sna. Lekcija mu je bila kristalno jasna, a efekti su bili neposredni. Od tog dana, on više nije bio pustinjak, nego se vratio svom životu i svojim bivšim prijateljima i saradnicima. Nije želio da se svijeća njegove malene djevojčice gasi zbog njegovih beskorisnih suza.
Pouka priče:
Kako reagujemo kada naše nade, snovi i očekivanja ne idu onim putem kojim smo željeli?
Da li uzaludno plačemo i stojimo u mjestu očajno ukopani jer ne možemo promijeniti svoju sudbinu ili se sjetimo sabura, nade i upornosti?
Da li tražimo od Milostivog da nam pomogne ili se sve više ukopavamo i udaljavamo od Njega i od svih drugih?
Za Akos.ba preveo: Jasmin Mujakić
