Prestrogi roditelji pobuđuju najgore u tinejdžerima
Stroge kazne i agresivnost roditelja mogu imati dugoročne posljedice
Kao roditelji svi bismo mi trebali znati važnost ograničenja, dogovorenih pravila i dosljednosti u držanju tih pravila kada je u pitanju odgoj i discipliniranje naše djece. Međutim, isto tako znamo da tretiranje naše djece s ljubaznošću, poštovanjem i dostojanstvom, uz istovremeno dosljedno primjenjivanje postavljenih odgojnih pravila i unaprijed dogovorenih kazni može postići puno više od ponižavanja djece, prijetnji, vikanja i fizičke sile.
Sve to potvrđuje nedavno objavljeno istraživanje koje tvrdi kako prestrogo, agresivom nabijeno roditeljstvo, uz negativne posljedice koje se odmah manifestiraju, može imati posljedice koje će doživotno ostaviti traga na našoj djeci, a posljedično i na drugima s kojima ta djeca dolaze u kontakt.
Istraživanje koje je provedeno na Odsjeku za psihologiju Sveučilišta u Pittsburghu govori kako prestrogo i preagresivno roditeljstvo – to definišu kao često vikanje, povremene fizičke kazne i nasilno ponašanje poput verbalnih ili fizičkih prijetnji – može postići upravo suprotno kod tinejdžera i pobuditi njihovo najgore ponašanje umjesto smirivanja i traženog lijepog ponašanja.
Vjerujemo kako je naše istraživanje prvo koje je koristilo toliko vremenski opsežno promatranje ispitanika po ovom pitanju – pratili smo pojedince kroz duži vremenski period te bilježili kako pojedina vrsta odgoja i ponašanje roditelja ima na njihovu budućnost, ponašanje, obrazovanje, odnose s vršnjacima, seksualno ponašanje i delinkventnost, kazala je voditeljica istraživanja Rochelle F. Hentges.
Istraživanje je pratilo 1,482 adolescenta (na kraju ih je u istraživanju ostalo 1,060 ispitanika) u periodu od deset godina, od viših razreda osnovne škole pa sve do nekoliko godina nakon završetka srednje škole. Kroz svo to vrijeme učenici su morali davati izvještaje o svom životu, o ponašanju njihovih roditelja, njihovoj društvenoj interakciji s vršnjacima, seksualnom ponašanju i vlastitom lošem ponašaju.
Studija je pokazala kako su djeca koja su od rane mladosti (osnovne škole ili prije) bila izložena agresivnim, nasilnim roditeljima i sama počela pokazivati negativne osobine, bila neuravnoteženija i sklonija ekscesima za vrijeme srednjoškolskog školovanja.
Istraživanje je također pokazalo i kako su djeca s najstrožim i najagresivnijim roditeljima imala lošiji uspjeh u školovanju do njihove 21. godine.
Hentges pretpostavlja kako adolescenti, čiji roditelji nisu ispunili njihove odgojne potrebe te su probleme rješavali na potpuno krivi način, tada imaju potrebu pronaći potvrdu i prihvatanje od svojih vršnjaka. A to često znači “nezdrave” načine komunikacije i privlačenja pažnje koji vode agresivnosti i delinkventnosti tih pojedinaca, kao i preranom upuštanju u spolne odnose – sve na račun dugoročnih ciljeva poput edukacije.
Što to sve znači?
To znači da bismo svojoj djeci trebali biti pozitivni uzori, koji životne probleme i probleme s drugim ljudima (pa i međusobne probleme) rješavaju na smiren i razuman način, s dostojanstvom i obzirom za druge. To ne znači da djeci morate dozvoliti sve što god požele, naravno da ne! Granice se trebaju znati, no naglasak treba stavljati na smiren razgovor s razumijevanjem i slušanjem djeteta i davanjem pozitivne pažnje (i vlastitog pozitivnog primjera) koju oni traže i koja vas bolje povezuje s djetetom, osobito u tinejdžerskoj dobi. S takvom praksom djeca, u pravilu, neće imati potrebu za ekscesima i iživljavanjem, već će odrasti u uravnotežene smirene pojedince koji će nastaviti dalje širiti pozitivnu praksu.
