Prestanimo vjerovati u čuda

Piše: Tarik Dautović

Prije nekoliko godina, u vrijeme mladalačkog aktivizma, boravio sam u Istanbulu na međunarodnom seminaru za mlade aktiviste. Bilo je nekoliko učesnika iz Bosne i Hercegovine.  Između ostalog, i Banja Luke. Kao što je običaj na takvim susretima, svi smo se upoznali, družili, razgovarali… Jednu večer, sjedio sam do kolege iz spomenutog grada. Neke teme nije bilo moguće izbjeći. Dok smo razgovarali o jednoj takvoj, neizbježnoj, on meni reče kako Bosnu i Hercegovinu ne osjeća kao svoju domovinu. “Šta ću, nisu me tako učili”. Problematična je ova izjava iz nekoliko aspekata, ali to sada nije bitno. Ključno je ovo što je rekao: “Bosnu i Hercegovinu ne osjećam kao svoju domovinu.” 

Jednom drugom prilikom, opet neka aktivnost. Ovaj put seminar u Budimpešti. Ekipa je šarolika baš kao i u prvom slučaju, i opet učesnici iz Banja Luke. I u ovom slučaju razgovor je došao do “osjetljivih” tema. Uglavnom, do tada sam naučio, šta mogu očekivati sa druge strane. Ovaj put, moj sugovornik, uz kahvu koju smo pili u bašti hotela, reče kako je Ferhadiju u Banjoj Luci srušio musliman.

U oba slučaja sugovornici su bili moji vršnjaci.

U Bosni i Hercegovini stasava već treća generacija koja se odgaja na temeljima nepoštivanja države Bosne i Hercegovine. Prva generacija su oni koji su učestvovali u agresiji. To su roditelji gore spomenutih sugovornika. Druga generacija su moji sugovornici i treća generacija su njihova djeca.

Često sebi postavljam pitanje: ima li budućnosti sa takvim ljudima? Nije nemoguće da dođe do promjene. Ali, ako ćemo učiti iz historije, odgovor je kristalno jasan.

Međutim, nije to pitanje koje sebi trebamo postavljati. Bosna i Hercegovina nikada nije ovisila o Srbima i Hrvatima, nego o Bošnjacima. Onoliko koliko Bošnjaci budu jaki i spremni da rade za Bosnu i Hercegovinu, toliko će Bosne i Hercegovine i biti. I tu se krije pravo pitanje: Imamo li mi snage i kapaciteta?

Politika je vještina u kojoj moćni i veliki postavljaju pravila. Mali i slabi se tim pravilima pokoravaju. Bosna i Hercegovina i Bošnjaci jesu mali. Ipak, nismo beznačajni. Nismo toliko jaki da postavljamo pravila, ali možemo biti dovoljno jaki da nikome ne dozvolimo da se igra sa našom sudbinom. Kao što to reče Haris Imamović, književnik i politički analitičar, “okolnosti u kojima se vodi politika uvijek su nametnute. Ne možeš ih birati, već samo praviti razne izbore unutar njih.”

Šta je naš izbor? Znamo li uopće? Znamo li kao narod? Znaju li to oni koji za sebe kažu da su politički predstavnici Bošnjaka?

Očigledno je da ne znamo kakvu Bosnu i Hercegovinu želimo za pedeset godina. Ali, znamo li makar koji će biti naš odgovor ako dođe do ostvarenja svih onih prijetnji koje godinama slušamo iz manjeg bh. entiteta? Pa nemojte da se zavaravamo. Ja vjerujem Dodiku. Zar nije Karadžić javno, sa govornice, poručio kako će Bosna postati “karakazan”?

U knjizi “Zbijeg” Hasan Nuhanović iznosi jedan zanimljiv detalj o borbama oko Srebrenice: “(…) oni u Nju Jorku su vijećali o tome da li Srebrenicu proglasiti zaštićenom zonom i dok je spiker čitao vijesti to se zapravo i dogodilo. Ali, ništa od toga ne bi zaustavilo četnike. Četnike je tog dana nekih dvjesto metara od kuće u kojoj smo se nalazili zaustavila grupa naših hrabrih boraca. Naser je bio u toj grupi, iako ga ja sa balkona nisam vidio, i ranjen je u nogu, gore negdje u šumi, dok su naši još bili u zamahu, goneći četnike uz strmu padinu ka koti Pribićevac. Vratili su ih, saznat ćemo to kasnije, najmanje dva-tri kilometra. Nanijeli su im značajne gubitke i tad su četnici stali. Nisu stali zbog rezolucije UN-a u Nju Jorku.” 

Kako jučer, tako i danas.

Vrijeme je da prestanemo očekivati da će nam neko pomoći. Vrijeme je da prestanemo vjerovati da nekome značimo. Vrijeme je da prestanemo očekivati od neprijatelja ove zemlje da će se promijeniti. Vrijeme je da prestanemo vjerovati u čuda.

Jer, po svemu sudeći, oni koji napadaju Bosnu i Hercegovinu se ne umaraju.

Hoćemo li se umoriti mi? Izbor imamo.(preporod.info)

akos.ba