Književni kutak

Preporađanje Splita

Nakon skoro četiri desetljeća, na poziv Kulturnog društva Bošnjaka “Preporod” Split, dolazim u grad gdje sam kao nezreli  pjesnik na splitskoj rivi hvatao dah mora i vezao ga zrakama sunca u svoju bilježnicu. Na autobusnom kolodvoru dočekuju me pjesnikinja i prijateljica Lidija Leskur, najveći “krivac” za moj dolazak i također pjesnik, skulptor i nadasve čovjek Jadranko Gizdić. Nestrpljivo čekam noć da ugledam vrata Gradske knjižnice Marko Marulić, tog zdanja posvećenog knjizi. Stadoh pred vratima da ispričam promotorima, već spomenutoj Lidiji i uvaženoj profesorici i književnici Ljiljani Jerončić, koja netom nakon operacije nalazi snage da bude dio “Preporodove” priče koja pronosi lijepu riječ i puno, puno ljubavi. Ispričah im moju poveznicu sa pjesnikom čije ime nosi ova knjižnica.

Ljubazno osoblje knjižnice nas upućuje na hodnik do glavne sale a tamo sa poklonom u ruci dočekuje nas predsjednik KDB “Preporod” gospodin Edin Nurkić i njegov zamjenik a moj prijatelj, književnik, dramski pisac i hroničar, Ibrahim Duraković. Ibrahima sam upoznao u Zenici u Muzeju grada, dok je Ševal Tosuni, amaterski glumac izvodio njegovu monodramu. Ibrahim je bio predsjednik KDB “Preporod” dvadeset godina. Osnovao dramsku sekciju, knjižnicu koju danas vodi  Azra Mačković, koja me čeka pored stola sa ogromnom korpom južnog voća pred kojom zastaje dah. Upoznaju me sa Aidom, bratičnom Džemala Bijedića,  zaduženoj za moje knjige, glumicom dramske skupine, i vlasnicom apartmana u kojem ću odsjesti. Stolu prilazi Salko, starac u poznim godinama koji jako voli sevdalinku pa krenu pjevati a ja mu nesigurnim glasom pomažem jer sam osjetio koliku mu to znači. Razgovaram potom sa gospodinom Edinom Nurkićem i razrađujemo detalje za performans kako će krenuti promocija romana “Vodeničar”. Pored dužnosti predsjednika KDB “Preporod” Edin je predsjednik nacionalnih manjina Grada Splita, gdje jednako zastupa sve manjine u ovom gradu i traga za najboljim mogućim rješenjima. Edin je po struci čovjek koji zaviruje u ljudsku dušu i tamo nalazi ono najbolje. Rekao bih ronilac na dah koji se ne boji dubine mora. Spreman zaroniti u najveće, samo da bi na svome dlanu donio biser. Ibrahim ga na tom putu u stopu prati, pomalo umoran od vremena, ali ne i želje da KDB “Preporod” kao zajednica nacionalne manjine Bošnjaka u Splitu, bude po po svome kulturnom djelovanju većina. Sigurni u spoznaji da kultura čovjeka čini čovjekom i grad gradom. Ni pozlaćena palača Dioklecijana ne bi značila grad bez dragih ljudi koje Split ima. Zlato su upravo ljudi koje ima za sresti u svakom kutu. Čovjek zadužen za sigurnost knjižnice, gasi svjetla a autor “Vodeničara” i moderatorica Lidija dolaze sa malim fenjerom na scenu. Pale se svjetla i počinje priča. Priča prepuna ljubavi!

Priča u kojoj učestvuju svi gore nabrojani članovi “KDB “Preporod” ali i brojna publika. U priči učestvuju i članovi Glazbene skupine “Sevdah” koji zbog bolesti nisu mogli nastupiti. Zato je tu Martin Bilić, maestro sa gitarom i glasom koji donosi nezaboravnog Olivera u decembarskoj noći koja kiši.

To nebo plače rekli bi. Ili su radosnice da ljubav, pjesma i samo lijepo traje u ovom gradu!

Nakon nezaboravne promocije romana “Vodeničar” nastavljamo druženje u divnom restoranu u Bihaćkoj ulici. Zapamtio sam ulicu. Razgovaram sa učesnicima promocije. Edin i Ibrahim već iznose nove planove. Jadranko nas nasmijava svojim autoriziranim doskočicama, a Lidija i Ljiljana, onako damski cijeloj večeri daju obol istinske zaljubljenosti u književnost, ali i kulturu uopće. Zbog toga jesu i kao književnice, ali i kao amaterske glumice angažirane u KDB “Preporod” i daju neizmjeran doprinos. Na rastanku pred apartmanom Lidija iz torbe vadi štrudlu makovnjaču koju je spremila da mi se nađe, jer nisam mogao večerati od uzbuđenja i onog što je duša kušala u ljepoti večeri. Narednog jutra moj vodič i dragi prijatelj Jadranko vodi me u obilazak grada. Sve je to dio plana da se gost ugosti, pa obilazimo znamenitosti onako sami, što jutru daje poseban ton. Obilazimo ribarnicu pored sumpornog kupališta zbog čega muhe ne napadaju ribu. Zaustavljamo se u idiličnoj Marmontovoj ulici, nazvanu po francuskom maršalu što je u ovom gradu ostavio trag za vrijeme kratkotrajne francuske uprave u Dalmaciji. Jadranko vadi zbirku koju će mi kasnije pokloniti pa se odluči da recituje napamet pjesmu “Vidio sam te”. Staje u stopu gdje je stajao nekada davno zaljubljeni pjesnik i okreće se u smjeru odakle je dolazila. “I tvoj je pogled Duže ostao na meni A ja nespreman na susret S tobom…”

Neka i ova priča o divnim aktivistima Kulturnog društva Bošnjaka “Preporod” Split završi sa emocijom iz pjesme. Iako mi se otvara govornica Dioklecijana da kažem puno više, reći ću da su ovi dragi ljudi svojevrsno preporađanje Splita ali svakog dobronamjernog ko Splitu dođe u pohode.

Piše: Said Šteta, književnik i novinar

Akos.ba

Povezani članci