Prenošenje tuđih riječi – jedna od najružnijih osobina

Uzvišeni Allah kaže: …(i ne slušaj) klevetnika, onoga koji tuđe riječi prenosi. (Kur’an, 68:11)

Allahov Poslanik ﷺ je rekao: “U Džennet neće ući onaj ko prenosi tuđe riječi.” (Muslim)

Prenošenje tuđih riječi i njihovo širenje među svijetom sa ciljem unošenja nereda, razdora i mržnje, jedna je od najružnijih osobina koju čovjek može imati, jer ono potpiruje smutnju, kida veze, sije mržnju, razbija zajednicu, prijatelje čini neprijateljima i braću strancima. Prenošenje tuđih riječi znači čuti od nekoga da je o nekome nešto ružno rekao, pa požuriti da se toj osobi prenese npr. riječima: “Taj i taj o tebi priča to i to.”

Motivi za prenošenje tuđih riječi najčešće su: priželjkivanje zla onome ko je to rekao, a pokazivanje naklonosti prema onome kome se prenosi ili radoznalost i uživanje u pričanju i zadiranju u ono što ga se ne tiče.[1]

Onaj do čijih ušiju dopre prenošenje treba postupiti na sljedeći način:

Ne povjerovati onome ko ih prenosi jer je tim činom takav nepošten i nepouzdan čovjek.
Spriječiti onoga ko to čini, posavjetovati ga i ukazati mu na pogubnost toga što radi.[2] Da se na njega rasrdi u ime Allaha Uzvišenog, jer vjernik ne može ostati ravnodušan pored onog što ljuti Allaha Uzvišenog.
Da ne pomisli kakvo zlo o svom bratu koji je odsutan, jer su doista neka sumnjičenja grijeh.
To što se čulo ne smije da navede na uhođenje i traganje za potvrdom rečenog jer je to zabranjeno.
Ne pričati o tome nikome, kako na taj način i sam ne bi postao klevetnik i prenosilac tuđih riječi. Neka se, zato, oni sa oštrim jezikom pripaze i neka govore samo ono što je za Allahova stvorenja dobro! Za to su im dovoljne Vjerovjesnikove ﷺ riječi: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori samo dobro ili neka šuti!” (Muttefekun alejhi)
Hasan el-Basri je rekao: “Ko tebi prenosi riječi o drugom, znaj da će ih i drugima prenositi o tebi!”

Nekakav čovjek je drugom rekao: “Taj i taj te, u svojim pričama, ne prestaje spominjati po zlu” – pa mu ovaj reče: “Čuj, ti niti poštuješ društvo čovjeka s kojim si sjedio, jer si nam prenio njegove riječi, a ne poštuješ ni mene, jer si mi o mome bratu otkrio ono što mi nije drago. Ja znam jedino da će nam smrt svima doći, da ćemo svi u kabur otići, da ćemo se svi na Sudnjem danu iskupiti i da će nam svima Uzvišeni Allah – Najpravedniji Sudija, presuditi.”

[1] Ko želi izliječiti svoj jezik od ove bolesti, mora svoj jezik usmjeriti ka onome što će mu koristiti. Uvijek mu treba biti na umu sljedeće: Prvo, da je podložan Allahovoj srdžbi i kazni. Drugo, da osjeća veličinu štete i nereda koji čini i da bude svjestan da time razdvaja ljude. Treće, na njemu je da širi ljubav među muslimanima, da ih spominje po dobru i čuva njihovu čast u odsustvu. Četvrto, onome koji otkriva mahane drugih ljudi, Allah će njegove otkriti, pa makar u njegovoj kući. Peto, da se sjeća smrti i polaganja računa. Šesto, da za prijatelja uzme onoga koji će ga na dobro pozivati a od zla odvraćati.

[2] Tako je jednom učenjaku rečeno: “Taj i taj čovjek govori o tebi ružne stvari.” A on mu na to odgovori: “Zar šejtan nije imao nekog drugog poštara sem tebe!?”

Odlomak iz knjige “Lađa Mudrosti – sažetak knjige Bistro more pobožnosti i suptilnosti”

akos.ba