Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Preko Čakora do Đakovice

Preko Čakora do Đakovice

Mašo i Azema su živjeli sa svojom djecom u zakupljenoj kući u samom centru varoši. Desetak metara od velike prijepoljske džamije. Kuća je bila stara, ali udobna za njihovu brojnu porodicu. Uz nju je bilo prostrano dvorište, na njemu velika kapija, a na južnoj strani lijepa ograđena bašta koju su s proljeća sijali i ubirali zdrave plodove već od sredine ljeta. Mašo je radio kao ložač u Opštini, a stizao da s porodicom i ponekad sa najamnicima obradi veliko, plodno imanje Stenjevine, koje je bogato vraćalo sav uloženi trud. U voću, žitu, povrću. Za dobrih godina svega je bilo i viška. Šljiva, pšenice, kukuruza, ostajalo je i da se proda i tako otkine lijepa para. Živjelo se dobro, a kućni budžet zadnjih godina dobro se popravio od tkanja i prodaje ćilima, koji su bili na visokoj cijeni. Moglo se i uštedjeti.

Kao i svaka žena, Azema je sanjala o vlastitoj kući. Tuđe je tuđe, a svoje je svoje. Nije ona pritiskala svojim željama muža, a nije ni morala. I on sam čeznuo je za vlastitim krovom nad glavom. Ponekad su o tome pričali. Nekoliko kuća on je već gledao. Pravio planove. Ali trebalo je još dosta para, jer su kuće, pa i one stare, sve bile na cijeni. Čak i placevi, pogotovo oni u centru grada. A njima se i nije išlo na periferiju. Čitav život su proživjeli u samom centru varoši, što u velikoj kući koju je odnijela rijeka, što u onima pod zakup.

Početkom ljeta te 1959. godine, dođe im na godišnji odmor Mašov brat Ćamil. Poslije Pule, on je sad službovao u Nišu, kao major JNA. Visok, vrlo naočit i obrazovan, u rodnom gradu imao je široko društvo. I bio vrlo omiljen.

Jedne noći, on malo kasnije dođe sa jednog od svojih druženja. Zateče brata kako se upravo sprema za počinak.

„Mašo, bio sam noćas u društvu sa Abdurahmanom Topčićem. Vlasnikom ove kuće u kojoj sjediš. Malo smo popili, razvezali jezike i duše. I da znaš, ja sam ga nagovarao da ti proda ovu kuću.“

„I šta reče?“ znatiželjno će Mašo.

„Pa nije baš bio za prodaju. Kaže da je kuća njegove maćehe. Njoj uostalom i plaćaš kiriju. Ali, pošteno sam ga pritegao.“

„Bojim se neće ići, stara je tvrd orah. Stalno nam nešto zvoca. Nekad mi je nje preko glave.“

„Ne beri brige, brate. Još dvaput da izađemo i popijemo, tvrdim ti da će pristati.“

„Hajd sa srećom. Ti znaš da niko sretniji od mene ne bi bio da je kupim. Sem moje Azeme. A za pare, skuckaćemo nekako.“

„Naravno. Svi ćemo pomoći, koliko se mogne. Radujem se, da znaš“, dovrši Ćamil, pa se pozdraviše i odoše na spavanje.

Mašo ujutro odrani na posao i ništa ne pominja svojoj ženi.

A jedno desetak dana nakon onog razgovora, Ćamil malo ranije stiže u bratovu kuću. Veseo i dobro raspoložen, on ga još s vrata obavijesti: „Mašo, ugovorio sam ti i pazario kuću. Dao sam Abdurahmanu i hiljadu dinara kapare. Da se ujutro ne pokaje i odustane. On je već pričao s maćehom. Kaže kako je jedva pristala. On joj je iznio neke razloge, lične i porodične, koje nije mogla odbiti. Mene nije ni interesovalo koji su. Važno je da je kuća obećana. Njima sad odustajanja nema. Šta kažeš?“

Zatečen, ali vidno sretan, Mašo samo promuca: „Za koliko, moj Ćamile?“

„Pedeset hiljada dinara“, odgovori mu brat.

„Mnogo novca, mnogo. Nešto imamo, ali ni blizu toliko.“

„E odustajanja nema, brate. Ovo je prilika koja se ne propušta. Samo ovakvo mjesto vrijedi tih para. Reci, ima li boljeg u Prijepolju?“

„Nema“, iskreno će Mašo, a u sebi se preračunavao i razbijao glavu kako nabaviti tolike pare.

„Koji rok za isplatu ugovoriste?“ opet će Mašo.

„Mjesec dana. Taman dovoljno vremena da se presaberete i skupite pare. I  ja ću nešto pomoći.“

Azema, koja ih je iznenađena slušala, umiješa se u razgovor: „Prodaćemo ono dukata što mi je preostalo. A  tražićemo i od Izeta da nam pozajmi. On radi i dobro zarađuje. Sigurno ima ušteđeno.“

„Dobro si zamislila ženo, razgali se Mašo. Čućemo se s njim, a onda i otići, ako ustreba. Pare se moraju namaći, kako znamo i umijemo.“

Ujutro njih dvoje ispričaše Hajriji i djeci veliku novost i obradovaše ih, a po doručku dođoše Daut sa ženom, daidža i njegovi na čestitanje.

Sljedećeg dana Mašo ode do pošte i zakaza razgovor sa sinom. Izet je već skoro godinu dana živio u Đakovici. Tamo je otišao sa sarajevskom građevinskom firmom „Bosna“. Oženjen, prije pola godine postao otac. Mašo i Azema još nisu vidjeli svog prvog unuka.

Samo dva dana ostaviše sebi da se spreme za daleki put. Mašo sutradan ode do autobuske stanice i rezervisa karte do Rožaja, s presjedanjem u Peći, pa opet do Đakovice. Azema sa najstarijom kćeri pokupova poklone za sina, snahu i unuka. Ponešto nove odjeće za njih dvoje i najmlađu kćer koju su odlučili povesti sa sobom. Nježna desetogodišnja djevojčica bila je miljenica svog oca. Čitave porodice, ali oca posebno. Njemu je bila zakletva. Svoj djeci, već odrasloj, bio je otac kakav se samo može poželjeti, ali mu je najmlađa bila ispred svih ostalih. Na ovaj put nju moraju povesti. On ne bi mogao bez nje.

Popodne u koje krenuše bilo je tiho, toplo i prijatno za putovanje. Stari autobus bio je skoro pun, jer je dosta putnika išlo do Brodareva i sela oko Bijelog Polja. Kad u Ribarevini skrenuše put Ivangrada i Rožaja, autobus se prilično isprazni, pa se oni malo raskomotiše. Djevojčicu, koja je upravo zaspala, namjestiše u dva sjedišta preko puta. Dan se bližio kraju kad stigoše u Rožaje. Majka polako razbudi usnulu djevojčicu, obuče joj džemper jer su noći ovdje i ljeti svježe, a Mašo ode pred šalter da se raspita za koliko nastavljaju put. Vrati se za desetak  minuta.

„Moramo Azema, ovdje noćiti“ reče ženi kad se vrati.

„A što, trebali smo nastaviti?“

„Autobus je izgleda u kvaru. A da znaš, u neku ruku mi je i drago. Bolje da se odmorimo i naspavamo, jer bi se ovako lomatali brdima čitavu noć. Nije mi toliko za nas, koliko za ovo dijete. Ona bi se najviše napatila.“

Sve putnike uputiše u jedini, mali i neugledan hotel, i Mašo za njih izabra jednu urednu sobu na spratu. Pošto večeraše, raspremiše se i legoše, da budu odmorni za sutrašnji nastavak puta.

Probudiše ih, čim se razdani, prvi zraci sunca. Obukoše se i ostaviše djevojčicu, rumenu od sna, da još malo spava. Azema pogled prikova za jedini prozor u sobi koji bijaše dopola otvoren. Zabrinuta, ona će mužu: „Mašo, jesmo li sinoć zatvorili prozor?“

„Ostao je malo odškrinut, zato smo tako dobro i mirno spavali. Ljepše je.“

„Ljepše jest. Al’ vidiš da se u noći otvorio. Bojim se da se ova mala nije prehladila.“

„Ma nije, akobogda, ja sam dvaput navlačio pokrivač preko nje.“

„Dobro, nadajmo se da nije.“

Probudiše djevojčicu, koja se rasanjena, odmah privi uz svog oca.

„Hoćemo li odmah u autobus, babo?“ nježno ga upita gledajući u njegovo milo lice i oči, plave kao što su i njene.

„Čim doručkujemo, dolje u hotelu, babovo. Autobuska je blizu, i u osam polazimo.“

Autobus za Peć već je brektao na peronu, vozač je bio za volanom i dvadesetak putnika na svojim mjestima. Bio je malo noviji i udobniji od onog kojim su došli iz Prijepolja. Krenuše, i za petnaestak minuta varošica osta iza njih. Sad ih je čekao dug i naporan put drumom koji je uzak i neravan, s rupama na kojima su i autobus i putnici poskakivali. Drugog i boljeg puta nije bilo. A čekalo ih je penjanje uz veliku, suru planinu Čakor, o kojoj su slušali. O njenim ljepotama, okomitim liticama sa  kojih su se lomili čobani i koze i njenoj surovosti, pogotovo u vrijeme zime.

U  podnožju planine ispratiše prostrane, zelene pašnjake i na njima stada ovaca i koza, čobane, i u pozadini planinske kolibe. U Crnoj Gori te ljetne nastambe čobana zovu katuni. Kad nešto kasnije put poče da vijuga uzbrdo, pitome pašnjake zamijeniše šume. Najprije listopadne, a što su se više peli, ove prve zamijeniše četinari. Zeleni, visoki i vitki, činilo se da vrhovima paraju nebo. Sa skoro svake litice, ispod koje je put vijugao, spuštao se planinski potok. Poneki, oni sa više vodene mase i nad strmijim nagibom, činili su čudesno lijepe vodopade. Toliko nestvarno lijepe da požališ što autobus grabi naprijed i ne dozvoli ti da uživaš malo duže u ljepoti koju ne viđaš baš svaki dan. Djevojčica je posebno uživala. Pažljivo je pratila svaku promjenu predjela s obje strane druma i malo, malo, zapitkivala svog oca: „Babo, ima li jagoda i borovnica u  ovoj gustoj šumi?“

„Ima sinko, sigurno ih ima. I to mnogo. Duboka i velika je planina Čakor.“

„A lješnika?“

„Ma i lješnika, i zečeva, lisica i međeda.“

„Baš međeda? Mene je malo strah.“

„Ma ludice, oni su gore visoko u planini, a ne ovdje uz put. Zato se ti ne boj.“

„Ali se bojim ovih stijena i visine. Plašim se da ne odletimo u provaliju“, sad očiju punih istinskog straha zavapi djevojčica.

„Eh, visine i provalija. Pa vidiš, oko babovo, da je šofer pravi majstor. Njemu se ne događaju takve stvari“, toplo joj uzvrati otac, pa da bi njegova mezimica osjetila potpunu zaštitu, primače je sebi i nježno obavi svoje snažne ruke oko malog tijela. Ona se u trenu smiri i za par minuta zadrijema u očevom naručju.

Prođoše još dva sata u penjanju uz planinu i onda stigoše na jedno svratište za odmor putnika. Mašo probudi kćer, ogrnuše džempere i izađoše sa ostalim putnicima. Većina pohrli u gostionicu da se osvježi kafom, čajem ili sokom, a njih troje ostaše malo na platou. Da se nadišu kristalno čistog planinskog vazduha, ali i da malo uživaju. Bili su zaista na vrhu planine. Ovaj ne veliki plato činilo se da je tik pod samim nebom, a čitava planina, golema, moćna i raskošna bila im je pod nogama. Pružala se dokle pogled seže, zelena, okomita, ogromna. Ništa veličanstvenije od nje dosad nisu vidjeli. A on je putovao u mladosti mnogim drumovima i  krajevima. I njihova djevojčica je širom otvorenih očiju, upijala ovu nestvarnu ljepotu.

„Babo, ja neću sok, niti ću unutra. Ostavi me da se malo nagledam.“

„Dobro sinko, ali i ja ostajem s tobom. Stići ću poslije popiti kahvu.“

Pola sata kasnije, odmoreni  i opušteni putnici uđoše u autobus i krenuše s planine. Još je bilo krivina, dijelovi puta bili su širi i kvalitetniji, a predjeli i dalje divlji i lijepi. Kako se spuštao ka podnožju planine počeše bivati pitomiji. Bližio se cilj njihovog putovanja.

Peć  im se ukaza kad su već poodavno sišli s planine i krenuli boljim i širim putem kroz ravne predjele. Ogromna varoš, mnogo veća i ljepša od njihovog Prijepolja. Široke ulice, velike kuće i zgrade, mnogo zelenila. Po svoj prilici grad bogat i ugodan za život, o čemu je svjedočilo i njegovo zaleđe, plodne ravnice, voćnjaci, vinogradi. Vrlo umorni od višečasovnog puta, njih troje svratiše sa ostalim putnicima u staničnu gostionicu da predahnu. Pauza od pola sata zapravo je bila dovoljna da se odmore i protegnu noge do polaska autobusa za Đakovicu. Ta dva časa vožnje protekoše im brže jer su se radovali susretu sa Izetom i njegovom porodicom. On ih je već čekao na stanici, pa pošto se izgrliše, on naruči taksi i za petnaestak minuta stigoše pred kuću u kojoj je stanovao.

Bješe to prostrana, jednospratna, starinska kuća sa dva ulaza, u kojoj je na jednom Izet iznajmio velik stan sa dvije spavaće sobe, kuhinjom, kupatilom i prostranim predvorjem. Ogromno kaldrmisano dvorište imalo je bašču u zaleđu kuće, desetak voćaka i mnogo cvijeća. Duž ulazne staze, u zasebnim lijehama, u velikim saksijama i na podestima prozora. Sve  je odisalo besprijekornim redom i čistoćom.

Izetova žena Sedika bila je vrlo mlada i lijepa, tek prešla dvadesetu. Sedmomjesečni dječak Kemal, napredan i njegovan, spavao je u svojoj bešici. Njemu su se mala tetka, djed i nana najviše radovali. Odmoriše se malo uz kahvu i limunadu, pa svo troje malo prilegoše od dugog i zamornog puta.

Bilo je kasno popodne kad se probudiše. Ručak je davno bio gotov, a sto pun mirisnih i ukusnih jela. Iako mlada, snaha je bila sjajna kuharica i domaćica. No sem par kašika supe, djevojčica ništa ne okusi.

„Ne mogu ništa drugo“, stidljivo, kao da je nešto kriva, tiho saopšti ocu. Bila je rumenija u licu nego obično i otac joj opipa čelo. Bilo je prilično vruće i Mašu prisjede ručak u kojem je upravo uživao.

„Azema, ona sva gori“, reče panično svojoj ženi.

„Toga sam se i bojala“, odgovori mu ona brižno.

„Ona se sinoć nahladila kraj otvorenog prozora. Hajde, možda ipak nije ozbiljno“, prekide ona ručak, pa odvede malu u sobu da je izmasira i stavi obloge koje snaha pripremi. Temperatura uskoro malo spade, ali se naveče ponovo vrati. Izet otrča u apoteku i donese lijekove i sirupe. Sutradan dovedoše doktora koji konstatova jaku prehladu i dade lijekove, ali ona ne bi bolje tri dana i tri noći. Svake večeri otac je dežurao uz nju, masirao je i mijenjao obloge.

U vrućici ona je buncala i nečeg se strašno plašila. Pokušavala je da se pridigne i odagna to nešto što ju je užasavalo, a kad bi je otac nježno prigrlio da je zaštiti od more, ona bi zacviljela: „Babo, babo, eno ih s puškom. Hoće da me ubiju. Puška od tačkice postaje sve veća i veća. Sakrij me, babo.“

„Neće, oči babove. Niko tebe ne smije taći dok sam ja uz tebe. Eto, jel’ nestalo?“

„Jeste babo“, rekla bi klonulo i sa olakšanjem, jer je i vatra počela spadati, a ona istinski bila sigurna u širokom i toplom babovom naručju.

Kad ona smirena zaspe, Mašo bi uz njeno uzglavlje malo odrijemao, da povrati snagu za novo dežuranje.

Za svo vrijeme djevojčica ništa ne htjede jesti sem limunade i vode. Jednostavno nije mogla. A četvrti dan sama zatraži da jede, ali samo malo hljeba i sira, jer joj se od mirisa jela koja je snaha spremala, mučilo. Nisu je htjeli nazor tjerati.

Poslije se brzo oporavi, što njen otac jedva dočeka da nju i ženu povede da malo obiđu Đakovicu.

Prvoga dana sa njima je pošao Izet, da im pokaže znamenita mjesta grada, a u ostale dane išli su sami. Polako razgledajući lijep i pitom grad, širokih ulica, skladnih i bogatih kuća s njegovanim baščama, zelenih parkova. Grad u ravnici, prilično veliki, uređen i bogat.

Jednog  popodneva Mašo ih odvede na veliku gradsku pijacu. Pijace su stomak grada, rekli bi stari, mudri ljudi. Ova je to zaista bila. Ogromna, njima se činilo kao čitav jedan kvart njihovog Prijepolja. A na njoj takvo izobilje kakvo njihove oči nikad nisu vidjele. Nikada tako velikih i mirisnih, zeleno-zlatnih jabuka, slasnih krušaka, rumenijeg grožđa i većih dinja i lubenica. Nikad u životu djevojčica nije vidjela tolike bundeve. Učinilo joj se da su široke više od jednog metra, a nije mogla ni zamisliti koliko tek imaju kila.

„Šta misliš, babo, koliko je teška ona velika žuta? Ima li 50 kila?“

„Ima sine, sigurno. Ni ja nisam veće vidio. Ovo su plodni krajevi. To ova pijaca najbolje pokazuje.“

Kad su pokupovali voća i povrća koje im je izabralo oko i srce, punih ruku, produžiše samo malo udesno do stočne pijace. Na velikom, ugaženom i prašnjavom prostoru, sve vrste domaćih životinja sa ovih prostora. Nezamisliva vreva, mnogo ljudi u bijelim, tkanim narodnim nošnjama Albanaca, mještana okolnih sela, pa gradskih ljudi i preprodavaca. Njima troma najviše se dopadoše žućkasto-bijele, ogromne krave sa velikim mliječnim vimenima. Takve dosad nisu vidjeli niti ih ima u njihovom kraju.

„Te sigurno daju po 20 litara mlijeka“, oglasi se Azema.

„I ja mislim, a možda i više, sam Bog zna koliko. Vidi se da su neka posebna sorta. Možda odnekud uvezena.“

Vratiše se kući umorni, ali puni utisaka koje podijeliše sa sinom i snahom. Probajući jednu od donijetih jabuka, uživajući u njenom ukusu, Azema, sa malo sjete u glasu reče: „E ovakve rastu u mojim Šahovićima. Nigdje ih drugo nisam više ni vidjela ni okusila.“

Kuća u kojoj je Izet stanovao pripadala je jednoj sredovječnoj Albanki, udovici. Ona  ni riječi nije znala  bosanskog jezika, ali su njena djeca odlično govorila. Starija kćer Fljurije imala je dvadeset i neku godinu, a sin Bekim bio je osamnaestogodišnjak. Oboje djece bili su vrlo otresiti i sposobni i bilo je očigledno da su preuzeli na sebe breme života. Fljurije je umjesno i mudro vodila domaćinstvo, a Bekim je zarađivao za život. Ponekad bi došao kući vrlo umoran, nekad i ljut i nešto žustro govorio majci i sestri, lupajući nogama o pod. Sedika je, za običnu konverzaciju naučila prilično albanski i prevela bi svekrvi da se momak ljuti na poslodavce koji ne plaćaju dovoljno za njegov rad. Ili ga zakidaju u onom što je pošteno zaradio. Nisu mogle da mu se ne dive, njemu, koji je tako mlad preuzeo na sebe tešku ulogu glave porodice.

Jednog jutra Sedika saopšti svekrvi da su pozvane, preko gazdarice, na veselje u jednu kuću u susjedstvu. Bila je to bogata porodica u kojoj se nakon sedam kćeri rodio sin. A to je u ovim krajevima, kao i svugdje na Balkanu, zaista povod za slavlje. Azema i djevojčica se obradovaše što će imati priliku da bliže upoznaju običaje naroda, po mnogo čemu drugačijeg od svog.

Snaha popodne pripremi poklone za bebu i majku, i sutra po ručku krenuše zajedno sa gazdaricom i Fljurije. Nakon desetak minuta stigoše pred veliku dvospratnu kuću, iz čijeg se dvorišta, ukrašenog balonima i šarenim konfetama, čula muzika. Orkestar je, sigurno još od jutra, svirao tradicionalne albanske narodne pjesme i kola. Mladići i djevojke, dotjerani i nakićeni, igrali su staru igru šotu. Gracioznost njihovih pokreta i zanesenost igrom plijenili su dušu i srce.

Jedna od djevojaka iz porodice uvede ih u kuću. Sva je blještala i bila okićena. Snaha predade darove, pa onda uđoše da vide bebu. Mirno je spavao u starinskoj, rezbarenoj bešici i metež oko njega nije mu smetao. Majka, još mlada žena, ponosna na svoj porod, primala je čestitanja, svima se smiješila, a gošći iz dalekog Sandžaka, uputila posebnu zahvalnost. To je Azemi prevela snaha. Potom pređoše u drugu, prostraniju sobu u kojoj biše poslužene. Azemi je malo bilo neugodno što zbog jezika ne može učestvovati u razgovoru, ali je bila vesela. Grlila je svoju kćer i znala da ona ovo sve upija i uživa.

Poslije nekog vremena jedna stamena pedesetogodišnja žena, vjerovatno svekrva, objavi da treba preći u susjednu sobu da se razgledaju pokloni koje su majka i sin dobili. Soba je bila krcata i ličila je na bogato opremljenu trgovinu. Metri i metri svile, finih štofova i pamučnog platna svih boja, bili su vertikalno izvješani po ormarima i konopima, a na svakom ceduljica. Svekrva je čitala od koga je šta i svako nježno pogladila rukom. Zatim je jedno po jedno pokazivala komade zlatnog nakita, prstenja, narukvica i ogrlica. Na kraju, mnoštvo predmeta za domaćinstvo, najviše suđa i posteljina.

„Bogatom se nosi mnogo i bogato, sirotinji možeš šta bilo“, pomisli u sebi Azema jer se prisjeti da se ovako ponašaju i građani njene varoši.

Ostaše na slavlju bar još dva sata, a na polasku, srdačno pozdravljeni, zadržaše se malo u dvorištu. Fljurije se uhvati u kolo, a povuče za sobom i malu gošću, kojoj, iako stidljivoj, bi uživanje da pokuša uhvatiti korak i ritam igre. Da bude sebi malo važna, jer igra prvi put i osjeća se odraslijom nego što stvarno jeste. Lice joj je blistalo, pa je majka i snaha ne htjedoše prekidati dok ne odigra još dva kola. Tada sama izađe, uze majku za ruku i vratiše se kući.

Dva dana nakon toga, Izet po ručku, odazva majku i oca u jednu od soba. Pozva i ženu.

„Evo babo, dvadeset hiljada dinara. Upravo sam došao iz banke. Podigao sam čitavu ušteđevinu i dodao tri hiljade iz pozajamne kase u preduzeću. To je sve što mogu da pomognem.“

„Dosta sinko, čak i previše. Za ostalo, pa skoro da smo sakupili. A tebi ćemo, sinko, vratiti svaku paru, čim se malo oporavimo.“

„O tome neću priče, babo. Ja hoću da pomognem, kuća mora biti plaćena, a ja sam tvoj sin“, reče Izet uzbuđeno.

„Da si ti meni zdrav i živ sine. Ti sad imaš dijete i ženu, samo ti radiš, i budi siguran da ja dug ne zaboravljam.“

Uzrujan i crven u licu, sin htjede nastaviti ovo ubjeđivanje, ali ga otac prekide pokretom ruke, dajući do znanja da je njegova posljednja, pa zatraži od snahe dječaka. On mu se iz majčinog naručja smijao kao da djed zapravo s njim priča i zasmijava ga.

Sljedećeg jutra, pošto doručkovaše i popiše kahvu, Mašo se obrati svojoj ženi: „Znaš li Azema, da nam je danas deseti dan gostovanja. Nije nam moglo biti ljepše, ali što je dosta, dosta. Vakat je da se vratimo.“

„Pa i jeste da znaš“, odgovori mu ona. „Već sam počela brinuti o djeci i Zaimu.“

„Odoh ja sad da kupim karte za povratak. Sutra odosmo. Izetu sam sinoć rekao, a eto nas snaha sluša. Hvala joj za sve, jer ovakvo gostovanje nismo imali u životu.“

„Neka vas babo, još koji dan“, dočeka ga nevjesta. „Ovo je zaboga i vaša kuća.“

„Hvala snaho, ali bilo je dosta i bilo je lijepo. Mora se nazad, svojoj kući.“

Ujutro ih Izet isprati do željezničke stanice. Voz kojim će do Kraljeva bijaše skoro pun, ali oni nađoše mjesta u jednom kupeu uz jednu bosansku porodicu, ženu s dvije djevojčice koje su se vraćale iz posjete mužu i ocu građevinaru. Kad voz krenu, posebno se obradovaše djeca, jer su se sve tri veselile povratku svom zavičaju. Male Bosanke bile su nešto starije od Mašove djevojčice, i vrlo otresite i pričljive, kakva im je izgleda bila i majka. Jedna drugoj su ispričale sve o boravku u Đakovici, pa onda o svojim gradićima, školi. Kad su sestre pomenule dječake i  svoje simpatije, ona se strašno zacrvenjela, ne samo što je bila stidljiva, nego što joj takvo što, nikad, ni u snu, nije palo na pamet.

Iz Kraljeva imadoše sreću da ih voz za Titovo Užice čeka postavljen na peronu, pa se ukrcaše i nastaviše putovanje. A onda autobusom, uskim, krivudavim putem , od Užica do Prijepolja, gdje stigoše pred samu noć.

Vrlo umorni stigoše svojoj kući. Kuća se ispuni radošću, a starije sestre samo što ne ugušiše zagrljajima najmlađu sestru. Nju su bile najviše poželjele.

Za pet dana isticao je dogovor o isplati para za kuću. Sve su bile na broju, Ćamil je ponovo došao iz Niša, i oni završiše predaju para i potpisivanje ugovora, tu, sada u svojoj kući. Bio je tu i Daut. Kad bivši gazda i gazdarica odoše, braća i čitava familija se opustiše, djevojke donesoše posluženje i tako obilježiše ovaj dan koji je za sve bio poseban.

Kad se svi pred akšam rasturiše, Mašo poče ženi iznositi planove za obnovu i preuređenje kuće. Vjerovatno na sljedeće proljeće. Ili ono iza njega. Možda se nešto mogne uštedjeti, a sigurno će moći podići kredit u svojoj Opštini. Činilo mu se da je dobio krila, toliko je bio sretan. Ali i zato što je istu sreću čitao na licu voljene žene.

Priča uz dozvolu autorice prenesena iz knjige “MIRIS DUŠE ,u spomen mojoj majci” ,Sabrija Račić-Hadžimurtezić

akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top