Poučna priča: Smrt zbog majke
Živjela je sama. Rat je učinio svoje. S prvim pucnjem sinove je poslala u Kanadu, a ona, tvrdoglava kakva jeste, pričala je da će umrijeti gdje se i rodila, jer nema tog ko će je istjerati iz rodne grude. Zejneba je navršila 81 godinu i dobro izgledala. Plave oči, bijelo lice, usne kao zrele trešnje, mahrama uvijek šarena. “Ako godine prolaze, Boga mi ukus ostaje isti, neće ga na mene crno pa makar”, govorila bi Zejneba sama sebi dok se spremala za izlazak. Živjela je u garsonjeri, na prizemlju. Našao se neki dobri komšija da mijenja sa njom stan, kako je ostarila sve joj je teže padalo penjati se na treći sprat. Zejneba je imala i drugih tegoba, pored staračkog šećera i reume, polahko, ali sigurno, u mezar su je spuštali njeni sinovi, isti oni koje je poslala u Kanadu, da najbolje godine svog života ne provedu pod granatama. Pozivi njenih sinova sveli su se od Bajrama do Bajrama, a nikada majci nisu došli kući, samo bi joj govorili da će joj platiti kartu, pa da ona onako stara i bolešljiva putuje preko svijeta. Tih par minuta razgovora sa sinovima Zejnebi bi bili draži od svega, ali nakon što bi spustila slušalicu, plakala bi. Svaki razgovor bi završila identično: ” Bojte se Allaha djeco, majka vam je najpreča”. Teško je reći da li je dopiralo to do njih, posao, porodica, utrka sa životom i novcem neprestano se odvijala, a majka je postala neka žena koju treba nazvati, čestitati Bajram, pitati kako je, pozvati je u goste, iako se zna da neće doći.
Bračni par iz Banje Luke koji je doselio u isti ulaz gdje je živjela Zejneba imao je kćerku od 6 godina. Jelena i Goran su vodili brigu o Zejnebi koja je čuvala njihovu teško dobijenu kćerku Nađu. Kako nisu imali vremena da se posvete Nađi, Zejneba ju je čuvala, odgajala, a djevojčica zavoljela i počela zvati nanom. Nanu koju nikada upoznala nije konačno je dobila i voljela je da provodi vrijeme kod nje, čak i kada bi roditelji došli kući s posla, Nađa je često ostajala kod Zejnebe da se igra.
Pokazivala bi nana slike, listala album i žalila se malenoj Nađi i govorila joj kako nikada ne smije zaboraviti svoje roditelje, ma šta oni uradili. Nađa je klimala glavom, zapitkivala Zejnebu o slikama koje bi joj privukle pažnju, a posebno je voljela da sluša nanine događaje iz prošlosti. “Je li tako nano, kad dođe jesen i ja krenem u školu, ti ćeš da me vodiš?” Nana se slatko nasmijala svaki put kada bi djevojčica postavila to pitanje i odgovorila potvrdno, pomilovala je po glavi i poljubila u obraz. Na Bajrame su joj dolazili Nađini roditelji, a nana bi ih uvijek lijepo ugostila. Ostala bi djeca iz ulaza znala zvoniti nani i čestitati Bajram, a zauzvrat dobiti bombone. Nađa bi išla s nanom u kupovinu, pomagala joj koliko je mogla, a nana ko nana, častila djevočicu slatkišima i pokojom igračkom.
Sredinom augusta je Nađa s roditeljima otišla na more i jedva je čekala da se vrati svojoj nani koja će je voditi u školu. Kupila je nani poklona, odbrala je najšarenije mahrame koje je našla i sakupila je pregršt školjki koje će nana poredati po regalu.
U subotu navečer su došli s mora, a u ponedjeljak je trebalo ići u školu. Nađa je brzo pokupila sve što je spremila za nanu i u nedjelju, rano ujutro sišla da joj pozvoni, međutim nane nije bilo. Iza njenih leđa pojavio se stariji komšija Izet i tiho prošaptao Nađi da zovne oca. “Znači tako. Dobro Izete, hvala ti, troškove oko dženaze ćemo mi podmiriti, to smo davno odlučili, to je najmanje što možemo uraditi”, reče Goran. Našli su nanu sa slikama sinova u ruci kako leži na kauču u dnevnoj sobi, bila je jednako lijepa i nasmijana kao kad se igrala sa Nađom. Nađa je plakala. Roditelji su je tješili i govorili kako je nana otišla u Džennet o kojem je i pričala. “Znaš Nađice, Raj ili Džennet, zavisi kako ko to zove. To je jedno prelijepo mjesto gdje imaš sve što poželiš. Nana je otišla tamo i kada zaspimo zauvijek, a budemo dobri ljudi, družit ćemo se s nanom, zato nemoj plakati.” Tako bi mama tješila neutješnu Nađu.
Nađa je ustala iz kreveta i krenula da se napije vode kada je čula tatu kako šapuće mami: “Vidiš Jelena šta ti je proklet čovjek, sinova joj nema skoro 20 godina i onda dođu da prodaju stan i podijele pare. I ta okuka na kojoj su stradali, pa to uopće nije težak put, jedino da nije mokro bilo ili da nisu bili pijani. A govorila je i nana, sjećaš se, Bog, pa roditelji, ali džaba.” Brzo je Nađa otišla u krevet, zaboravila je na žeđ i samo je razmišljala o tome kako joj je nana još davno rekla da mora voditi računa o roditeljima. Nađa je razmišljala da li će sada sinovi konačno biti sa nanom i na koncu zaspala.
Mama ju je spremila za školu, a otac odveo. Dok je stajala u redu i čekala da uđe bila je sretna jer je voljela školu, ali tužna što ju nana nije odvela. Djeca su polahko popunjavala svoje mjesto u redovima, a onda je Nađi prišla djevojčica, pružila ruku i rekla: “Ja sam Zejneba, drago mi je.” Nađine se oči ispuniše suzama, zadrhta joj glas, nasmija se blago i uzvrati: ” Ja sam Nađa, i meni je drago.”
Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza
