Poučna priča: Još ponekad zamiriše miris trešanja

Tek probeharala trešnja podsjeti me na jednu priču i jedno davno vrijeme, vrati me sjećanjem negdje na početak prošlog stoljeća. Bilo je to vrijeme nekih drugih vrijednosti, vrijeme kad su rijetki živjeli u izobilju, a ipak bili sretni, zadovoljni s onim što imaju. Bilo je to vrijeme s puno više ljubavi i poštovanja, ali i vrijeme teškog života i napornog rada.
U mislima oživjeh sliku žene na bolesničkoj postelji, žene kojoj briga i naporan težački rad prerano iscrtaše bore na po godinama još mladom licu. Krhko tijelo mlade starice bolest sruši u postelju, ali ni tada ona ne presta da se moli i upućuje dove Stvoritelju za svoj evlad i svoju porodicu.
Imala je ta majka dvojicu sinova koje othrani i odgoji u duhu vjere i načela islama, odgoji ih da poštuju naše lijepe bošnjačke običaje i adete. Majka ih oženi i uputi hair dove za lijep brak i evlad koji će biti na ponos svojim roditeljima a i staroj nani.
Jednog dana ležeći u postelji slaba i iznemogla poželi majka trešnje. Ni kilu ni pola samo jedan pregršt da proba… eto došlo joj nešto.

Pošto je najstariji sin u to vrijeme jedini imao posao i redovna primanja, a sutra je pazarni dan, odluči majka da mu poruči da joj kupi i pošalje trešnje.
„Mehmede, sine, sutra je pazarni dan, pa poruči po nekome mom Mustafi da mi kupi jedno pregršt trešanja i pošalje..“
„Hoću, majko, odmah ću vidjeti ko će sutra ići u grad i zamoliću ga da nađe Mustafu i da mu to prenese.“
Hodajući tako po selu naiđe Mehmed na komšiju Ibru i ispriča mu sve na šta mu ovaj odgovori:
„Pa ja ću sutra u čaršiju i ja ću ti to uraditi i donijeti sve što Mustafa pošalje.“
Mehmed sretan što je ispunio majčinu molbu ode kući i sve ispriča majci..

Svanuo je i taj dan, spremio se Ibro i rano krenuo jer teba ići pješice a grad je daleko.
Kad stiže u grad krenu prvo da traži Mustafu i brzo ga nađe u blizini gradske džamije, poselami se s njim i prenese mu majčinu želju.
„Dobro“-odgovori Mustafa
„A de ti meni Ibro reci hoćeš li ti svojoj majci kupiti trešnje?“
„Hoću“-odgovori Ibro.
„ Pa de onda neka ona odnese i mojoj majci jedno lonče, da ne kupujemo obadvojica.“
To reče i okrenu se i ode a Ibro sav u čudu ostade gledajući za njim i pomisli u sebi:
„ Allahu dragi pa zar mu je žao za majku bolesnu potrošiti, a može, ima?“

Završi Ibro sve poslove i krenu lagano kući. Stiže u selo gotovo u sami akšam.
Sjede da odmori iz torbe izvadi sve stvari što je kupio i trešnje, trešnje za svoju majku.
Ispriča joj za Zulejhu da je i ona željela te iste trešnje, a ispriča joj i za razgovor sa Mustafom.
Zamoli Ibro majku da odnese Zulejhi trešanja, a njoj ostavi da odluči da li će joj reći da trešnje nije kupio Mustafa.
Pošto je već bilo kasno Ibrina majka odluči da sutra posjeti Zulejhu.

Drugi dan uputi se Ibrina majka Zulejhinoj kući. U malo novine zapakova pregršt trešanja pa ih smota ponovo u dimije i krenu.
„Ima li bujruma Zulejha?“
„Ima, ima, hajde prođi, sjedi. Kako si ti Hava?“
„Dobro, dobro fala Allahu dželešanuhu. A kako si ti, je li ti išta bolje ?“
„Ehhh, dobro je fala Allahu i na ovome, biće bolje ako Bog da.“
„Evo donijela sam ti malo trešanja.“
„To moj Mustafa kupio i poslao majci svojoj.
Hava na tren zašuti a onda ipak odluči da kaže istinu.
„Nije, moj Ibro kupio pa reko da donesem i tebi. Rekao je on Mustafi, ali veli kad će on kupovati da se ne troše obadvojica.“
Ne reče Hava da Mustafa nije ni upitao za majčino zdravlje niti joj selama uputio. Prešuti to Hava jer u Zulejhinim čima ugleda tugu i bol,
„Dobro,Hava fala ti ostavi ti to ne mogu ja sad jesti, poslije ću.”

Popričaše one tu još mala i onda Hava ode, a Zulejha ostade gledajući kroz prozor negdje u daljinu- Niz uvehle obraze otisnu se jedna suza, a iz grudi joj se ote bolan uzdah. Zar majka koja te pod srcem devet mjeseci nosila, u mukama rodila i hranila ni pregršt trešanja nije zaslužila. Nije majka ni pogledala te trešnje, sagnjile su one u onoj Havinoj novini, ali nije ih Zulejha mogla progutati.
Pazio je nju Mehmed, njegovala Mehmedova nevjesta iz očiju joj čitali šta želi. Koliko god su mogli majci su bolest olakšavali ali joj tugu nisu mogli otjerati.
Ne dođe Mustafa da obiđe bolesnu majku, da razgali majci srce svojom posjetom.

Jednog dana pozva Zulejha sina Mehmeda:
„Dragi moj sine, poslušaj svoju majku, pazi se dobro sa bratom, sa komšijama, poštuj i pazi svoju ženu i odgajajte svoju djecu tako da znaju za Allaha dželešanuhu, da molitve obavljaju i da budu na ponos svima nama. Neću hvaliti, a neću se žaliti ni na jednog od vas dvojice, neka vam Allah dadne onako kako je ko zaslužio, a Allah najbolje zna.”

Ne prođe puno preseli Zulejha na bolji svijet. Ispratiše je sinovi, porodica, komšije.
Ode Zulejha, ali ostade priča o trešnjama, ostade priča o majčinoj tuzi i majčinoj dovi.
Vratio bi Mustafa vrijeme unazad da ispuni majci želju, ali ne može. Nisu ga ni djeca njegova nešto puno poštovala i pazila, ali znao je Mustafa da se u istim opancima sve vraća.
Znao je Mustafa koliko je teška majčina suza i majčin uzdah.
Danas nema ni Mustafe ni Mehmeda, ali imaju njihovi potomci, jedni koji čine sve za porodicu.
I drugi koji baš puno i ne mare za nju. Nisu svi izvukli pouku iz priče o nani Zulejhi.
Ne može dijete pogriješiti koliko majka može halaliti, jer takvo je majčino srce.
Allah dželešanuhu jedino daje i uzima. On najbolje zna šta je ko zaslužio.

Autorica: Indira Meštrovac