Poučna priča: Djevojčica zbog koje je drvo plakalo

Ponedjeljak. Hladan i kišovit. Proteklog vikenda kiša je neumoljivo padala i činilo se da će prestati, no nije. Aiša je stavila obraze među dlanove, naslonila laktove na dasku i kroz prozor svoje kuće gledala i uzdisala. Bijaše to malo selo sa svega osam kućica nadomak grada. Svakog momenta otac je trebao da se vrati. U grad je išao poslovno. Prodavao je voće i povrće koje je uzgajao sa Aišom, a usput bi prodao i kojekakve kućne potrepštine koje bi mu stranci ostavili u poluispravnom stanju, a sirotinja ih kupovala, popravljala i koristila.

Otkako je Aišina majka napustila Omera i udala se za uglednog stranca, željna majčine ljubavi i pažnje, Aiša je sedmicama plakala i na koncu oboljela. Omer se trudio da nadoknadi nenadoknadivo — majčinu ljubav. Radnim danima je privređivao, sakupljao predmete koje bi dobio i vikendom išao u grad da to proda. Tim novcem je obezbjeđivao Aiši uslove za život i koliko god da je teško izgledalo, nije dopustio da njegovom slavuju išta nedostaje. Aiši je bilo skoro sedam godina i najesen će poći u školu. Omer je sklapao kraj s krajem, ali je Aiša uvijek imala čistu odjeću i obuću, imala je šta da jede, čak je Omer uspio da kupi i školski pribor kako bi ohrabrio svoju djevojčicu za polazak u školu. Znao je po dva dana jesti suhog hljeba, soli i vode, ali Aiši nikada ništa ne bi nedostajalo, osim majčine ljubavi. Kada bi ga pitala zašto ne jede, babo bi se nasmijao i rekao da pazi na izgled.

Pomirila se s tim da babe nema subotama i nedjeljama kući i vikende je provodila sama. Selo je bilo izrazito mirno i Omer je smio Aišu ostaviti samu, a ako bi ko i naišao od starijih komšija poznavao bi Aišu i pitao treba li joj šta. Nakon sabah-namaza, Aiša bi doručkovala i izašla u dvorište, u kuću bi ulazila povremeno, pa bi opet bila u dvorištu do akšama. Naučio je babo svoju mezimicu da tako treba, da ne valja biti vani kada mrak padne. Svake subote Aiša je zorom pratila babu, mahala mu je ispred kapije dok je jahao konja i vukao natrpana zaprežna kola. Aišta je voljela da crta i da se igra sa lutkama. Budući da djece u blizini nije bilo vrijeme je provodila ispod oraha, koji joj je bio poput prijatelja.

Nakon nekoliko kišovitih dana usljedila je suša kakva se u tom kraju ne pamti. Aiša bi sjedila u hladu oraha, razgovarala s njim i žalila se kako joj fali mama, plakala bi, jecala, uzdisala, često i zaspala od iscrpljenosti uzrokovane njenom boli. Vjetar je pirkao, lišće je šumilo, a Aiša spavala naslonjena na drvo dok je kašalj ne bi probudio i onda bi ušla u kuću. Tako je bilo gotovo svakog vikenda. Njene suze bi zaljevale orah, duša patila, a tijelo postajalo sve iscrpljenije. Pred babom bi se pravila da je sve uredu jer je znala koliko se on žrtvuje za nju, ali je tijelo davalo znake bolesti.

 Mislilo se da će suša kratko potrajati, ali nije. Sljedeća dva mjeseca nije palo ni kapi kiše. Vidno zabrinut, otac je prestao ići u grad jer je hrane bilo sve manje, a Aiša bivala sve bolesnija. Nisu znali šta joj je, iako je Omer pretpostavljao da je zbog majke. Doktora nije bilo, samo stari Edhem koji je liječio biljem, ali kaže i on, ne zna šta je djetetu. Da se oženi ne može, jer kada bi god čula da se neka žena zanima za njenog babu, Aiša bi se zatvorila u sobu i ne bi izlazila dok je babo ne uvjeri da se neće oženiti. Omer je bespomoćno gledao kako se njegova malena svijeća gasi. Ustajao je na noćni-namaz svaku noć i molio Gospodara da mu ozdravi jedinicu i vrati suprugu radi Aiše.

Jedne srijede, nakon što je klanjao ikindiju, Omer krenu pod orah da prilegne, kada osjeti pod leđima da je mokro. “Subhanallah, baš čudno”, prošapta Omer. Dva mjeseca kiša nije pala, a zemlja pod njim je bila vlažna. Prstima je prelazio preko orahove kore i ona je bila mokra, a sa listova bi padale kapi vode. Zovnu Aišu da pita, možda je ona prskala drvo, ali ne, nije, a i kako bi, vode je bilo tek toliko da se može napiti, abdest uzeti i konj napojiti. Sljedećih dana bi Omer obilazio orah i razmišljao o čemu se tu radi.

Večera je bila gotova. Nakon što su jeli, klanjali su zajedno jaciju i otišli na spavanje. Aiša se osjećala bolje, ali ne dovoljno jakom da sama dođe do kreveta, pa bi je Omer smjestio da spava u svoju sobu. Zabrinut o Ajšinom stanju Omer je jedva zaspao. Grmljavina zatutnja i nasta prolom oblaka. Omer skoči i brzo ode do Aiše koja je čvrsto spavala. Cijelu noć je proveo kraj nje dok je napokon nije probudio na sabah-namaz, kada je i kiša prestala padati.

Svanulo je sunčano jutro. Omer je izašao u baštu da vidi ima li kakve štete od nevremena, a Aiša je spremila babi odjeću budući da je petak i valja otići sređen na džumu. Omer se obukao a zatim je kleknuo, poljubio Aišu u čelo i taman kada su se trebali rastati na vratima, osjetio je iza sebe nekoga da stoji. “Mama”! Uzviknu Aiša i skoči majci u zagrljaj. Esma je došla kući moleći Omera da je primi. Nije puno pričala, a Omer nije ni zahtijevao, masnica ispod desnog oka mu je rekla sve. Aišina sreća bila mu je najpreča i primio je Esmu s blagim osmijehom na licu. Laganim korakom Omer je krenuo na džumu, a Aiša je sjedila u majčinom krilu sretna i zadovoljna.

Po povratku iz džamije, Omer je zastao pred kućnim vratima, pogledao je na trenutak preko ramena u orah, a zatim digao ruke ka nebu i rekao:” A nikada nisam, kada sam ti Gospodaru moj molbu uputio, nesretan ostao”. Sabrao se, ušao u kuću, zagrlio kćerku i ženu, zatim sjeo za stol da ručaju.

Iz kuće se začu Aišin veseli glas, smijeh i zveket kašika, a orah, gledajući kroz prozor kuće pusti svoju posljednju suzu — radosnicu.

Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza