Potraga za ukradenim vremenom
Kada narod o sebi ne zna gotovo ništa, postaje pogodan za oblikovanje koje ide u prilog drugima, onima koji su i tada kao i danas negirali njegovo ime, jezik i kulturu, svodeći ga na “versku grupu”
Piše: Elvir RESIĆ
Nepoznavanje prošlosti vlastite zemlje i naroda kojem pripadaju jedno je od glavnih obilježja onih koji javno govore, pišu, raspravljaju. Danas je za neznalice otvoren sav medijski prostor, da pričaju šta im padne napamet, bez ikakvog utemeljenja, zadojeni mržnjom i propalom ideologijom, a argumenti im ne znače ništa. Problematično je što se kod ponekog prosječnog čovjeka neistina primi, jer sve je manje vremena za ozbiljno čitanje i istraživanje kojim bi se ono što neznalice tvrde provjerilo i opovrglo.
Najozbiljniji narodi jesu oni koji o svojoj historiji, kulturi, tradiciji i o svojim velikanima stoljećima uče u školama, imaju razvijene naučne i kulturne institucije. Englezi, naprimjer, kroz školske programe prije svega i više od svega izučavaju englesku historiju, od antičkog doba do moderne povijesti. Iako je njihova prošlost puna osvajačkih, rasističkih, eksploatatorskih i kolonijalističkih poglavlja, Englezi su narod s izraženim samopoštovanjem. U američkom obrazovnom sistemu jedini predmeti koji nisu izborni nego obavezni jesu američka historija i engleski jezik. Iako su direktno odgovorni za potpuni nestanak domicilnog američkog stanovništva, teško da ćete naći Amerikanca koji se stidi svog nacionalnog identiteta.
S druge strane, Bošnjaci su, u tom smislu, i dalje prilično inferiorni. Posljednja dva stoljeća nismo izučavali našu historiju, nismo čitali naše pisce niti smo slavili vlastite junake.
Djeluje nestvarno činjenica da ni mnogi visokoobrazovani ljudi ne znaju za bosansko-turski rječnik iz 17. stoljeća ili da nisu imali priliku pročitati podatak da je devedeset hiljada Bošnjaka puna tri mjeseca branilo domovinu od okupatora krajem 19. stoljeća. Takvih je primjera napretek. Nismo znali ko je Hivzi-beg Đumišić, Mehmed Spaho ili Husaga Čišić, ali smo učili da smo poturice, građani drugog reda, kukavice i izdajnici. Zato nam je bilo sasvim prihvatljivo da ulice u centru Sarajeva nose imena Obilića, Sinđelića i drugih vojvoda, a da iz javnog diskursa potpuno budu potisnuti Uskufija, Pruščak, Bašeskija, Bašagić, Ljubušak, Nametak…
I to ne iznenađuje. Zapravo, bilo bi čudno da je drugačije jer su Bošnjacima u sto godina dvadesetog stoljeća, dok su moderni evropski narodi uglavnom pisali i čitali o sebi, nauku na kašičicu i selektivno, često potpuno naopako, servirali susjedi. Beograd i Zagreb, kao politički, a samim tim naučni i kulturni centri, diktirali su šta će se nalaziti i u bosanskohercegovačkim nastavnim programima, koje će teme i autori biti odabrani.
Zato smo na krupne događaje i ličnosti gledali iz perspektive onih koji su historiju pisali, često prikrivajući gole historijske istine. Za njih je, a onda i za nas, Bosna bila “tamni vilajet”, bez kulture i tradicije, zaostala i nedostojna. Zato nismo čitali Mulabdića, Muradbegovića, Alića, Šahinovića, Šemsudina Sarajlića, Čolakovića…, ali jesmo i dobre i loše srpske pisce. Njegoševa djela učena su napamet, a Andrićeva nametnuta kao neupitni izvor istine.
Kada narod o sebi ne zna gotovo ništa, postaje pogodan za oblikovanje koje ide u prilog drugima, onima koji su i tada kao i danas negirali njegovo ime, jezik i kulturu, svodeći ga na “versku grupu”.
Kao rezultat takve obrazovne i kulturne strategije tokom dviju jugoslavija danas imamo inferiorno stanje duha i kompleks niže vrijednosti jednog dijela Bošnjaka, koji nisu gotovo ništa znali o najčasnijim poglavljima vlastite prošlosti, o svojim slavnim precima, civilizacijskim postignućima. Recimo, malo se znalo o sarajevskim i zeničkim rezolucijama kojima su bošnjački prvaci spašavali Srbe, Jevreje i Rome od nacističkog režima. Ni danas većina nas ne zna tačno i precizno reći ko je i kojeg datuma oslobodio Sarajevo od fašista.
Nakon čitavog stoljeća školovanja zasnovanog na mitomanskoj srpskoj historiji, hrvatskom manipulatorskom prisvajanju, prikrivanju stvarnih činjenica s obiju strana, komunističkoj indoktrinaciji, nije čudo što bošnjačko samopoštovanje zaostaje. Posebno je to izraženo kod jednog broja novinara i samoproglašenih intelektualaca koji i dalje ne vide da su odgajani i obrazovani na zabludama. Vjerovatno nemaju vremena i snage da pročitaju nešto drugačije, neka nova istraživanja s empirijski potvrđenim rezultatima. Mnogo je lakše i dalje vjerovati lektiri iz djetinjstva.
Ali oni koji nemaju kad čitati, neka se samo prisjete bliske prošlosti. Dovoljno bi bilo samo da ožive ono što su vidjeli svojim očima, čuli svojim ušima i osjetili na vlastitoj koži. I pored toga, zaluđeni iskrivljenom prošlošću, naši polunovinari i pseudointelektualci, naprimjer, ne vide veličinu i značaj jednog Alije Izetbegovića. Ne shvataju koliko je važno prisjećati se i učiti o ovom misliocu, državniku i humanisti. Ne razumiju da su njegov lik i njegov čin neprocjenjivo nasiljeđe koje moramo ostaviti generacijama koje dolaze. Srećom, sve je više onih koji to dobro razumiju, nisu više tihi i ne ustručavaju se pojave nazivati pravim imenima.
Stanje jeste bitno promijenjeno nakon što Bosna i Hercegovina vraća svoju političku samostalnost, iako ona sama po sebi nije dovoljna. S njom započinje i intelektualno i naučno osamostaljivanje, vraćanje vlastitog dostojanstva i samopoštovanja kroz nauku, kroz pisanu riječ općenito. Pojavljuju se ozbiljni istraživači, a objavljena su i kapitalna naučna djela, rječnici, enciklopedije, monografije, pa čak i historijski romani. Otvoren je proces afirmacije istine. Ipak, očito je da četvrt vijeka nije dovoljno da se neutralizira sto godina laži i obmane. Nije lahko nadoknaditi izgubljeno vrijeme, a koliko god da smo u ovih dvadesetak godina uradili, to još ni izbliza nije dovoljno. Upoznavanje s vlastitim vrijednostima dugotrajan je proces, a onda ostaje čuvanje i njegovanje onoga čime bi se ponosili i daleko brojniji narodi od Bošnjaka.
