Porodica je naša luka spasa i tvrđava spokojstva

Zbog vlastitih propusta ili grešaka, zapostavljajući svoju  porodicu, možemo biti kažnjeni još na ovom svijetu. A teška je to i bolna kazna kada čovjek ostane lišen ljubavi, poštovanja i podrške od svog bračnog druga. Duboka je to bol i praznina kada čovjeka zaborave njegova djeca, unučad, braća i sestre.

Gorko je iskustvo i iskušenje  kada čovjeku okrenu leđa rođaci i rodbina, a on, nekada voljen i štićen u porodičnom gnijezdu, ostane usamljen i prepušten sam sebi.  Istovremeno, ma koliko volio svoje najbliže, sa njima bezbrižno živio i radovao se,  vjernik nikada ne zaboravlja Allahove riječi.

Imanja vaša i djeca vaša su samo iskušenje, a u Allaha je nagrada velika.( Et-Tegabun 16)

Svima nama je, bez razlike i izuzetka, potrebna porodica. U djetinjstvu porodica ulijeva ljubav i samopouzdanje,  a u zrelom dobu pruža utjehu i podršku. Niko, pa čak ni Božiji poslanici nisu mogli sami prebroditi životne izazove i prepreke. Osjećali su zebnju od starosti bez porodice i vlastitog potomstva.

Zekerijja a.s. u svojim dovama skrušeno je molio: – Gospodaru moj, ne ostavljaj me samog. Jakub a.s. oslijepio je  od tuge za sinom Jusufom a.s.  Ibrahim a.s. u dovama je molio za opskrbu i zaštitu svojoj  supruzi Hadžeri  i sinu  Ismailu a.s.,  a bez  pomoći brata Haruna a.s., Musa a.s., se nije mogao suprotstaviti faraonovom zlu i tiraniji.

S obzirom na to, dužni smo s vremena na vrijeme podsjećati  sebe i druge da je  porodica naša luka spasa i tvrđava spokojstva. Nema te karijere niti profita koji može nadomjestiti sigurnost i toplinu obiteljskog doma. Nema blistavijeg ordenja od odgovornog i uspješnog očinstva i majčinstva. Ako sačuvamo svoju porodicu, uz Božiju pomoć, nadoknadit ćemo sve ostalo što propustimo i zakasnimo učiniti. Ako pokidamo porodične veze i poremetimo familijarne odnose, ništa nam ne može nadoknaditi propušteno i povratiti izgubljeno.

Iskustvo nas isto tako  uči,  da se svim trajnim životnim  vrijednostima  prvo naučimo u svojim porodicama, pa tek onda u školama i na fakultetima. Poštovanje koje danas pokazujemo prema starijima, prvo smo naučili u svojoj kući poštujući  roditelje.

Moralne vrline poput solidarnosti i darežljivosti bez kojih ne može opstojati ni jedno društvo, također, nosimo iz svojih porodica. Roditelji su nas prvi naučili da je lijepo i pohvalno dijeliti dobro  sa braćom i sestrama, a da je ružno i sebično željeti uspjeh i dobro samo sebi.

Naša porodica danas izložena je brojnim iskušenjima. Značajno smo skratili vrijeme u kojem prelazimo prostorne udaljenosti, ali sve manje imamo vremena jedni za druge. Unaprijedili smo sredstva komuniciranja, ipak, nedostaje iskrenih razgovora, međusobnog razumijevanja i povjerenja. Mnogi od nas žive bolje od naših roditelja, a istovremeno smo nezadovoljniji i nezahvalniji od njih. Mislimo da smo zauvijek usrećili svoje potomstvo obezbjedivši mu materijalnu egzistenciju, a možda nikada nismo pokušali istinski razumjeti svog supružnika, osluhnuti unutrašnji svijet našeg djeteta, prepoznati uzdah i zabrinutost svojih roditelja.

Poslanik a.s. upućuje nas na međugeneracijsko razumijevanje.  Savjetuje nas da pokažemo poseban senzibilitet prema djeci i omladini, a da  prema starima, našim očevima i majkama, dedama i nanama iskažemo zasluženo poštovanje.

Nama ne pripada onaj ko nema milosti prema mladima i ko ne iskazuje poštovanje prema našim starijima, poručuje Poslanik Muhammed a.s.  (hadis bilježe Ebu Davud i Tirmizi)

Zato, danas, kada govorimo o važnosti porodice i porodičnih vrijednosti preispitajmo svoju spremnost da našu porodicu ojačamo ličnim primjerom dobrih roditelja, blage i samilosne djece, braće i sestara  koji se međusobno vole, pomažu i savjetuju. Jesmo li spremni kao roditelji i članovi porodice preuzeti svoj dio odgovornosti i  priznati sopstvene greške i propuste?!

Roditelji su prečesto zauzeti svojim poslovnim obavezama, tako da su djeca prisiljena provoditi svoje vrijeme s drugima. S obzirom da niko našoj djeci ne može  pokloniti ljubav  i odgoj kao što su to u stanju savjesni i odgovorni roditelji, dobro vodimo računa kome u našoj odsutnosti povjeravamo brigu za našu djecu.

Posebno smo dužni bdjeti nad zdravljem naše djece. Zabrinjavaju nas pojave epidemija i oboljenja malodobne djece koje su posljedica nedovoljne brige roditelja za njihovu pravovremenu medicinsku zaštitu i liječenje. Odgovorni roditelji, za dobrobit vlastite djece, slijede i primjenjuju stručne i preventivne savjete ljekara.  Istovremeno, tjelesno i mentalno zdravlje djece i mladih ugroženo je zbog pretjerane upotrebe savremene tehnologije.  U veoma ranoj fazi života, već u predškolskoj dobi neki roditelji omogućavaju i dopuštaju djeci da koriste mobitele, tablete i drugu tehnologiju.  Čak kad takve loše navike ugrožavaju zdravlje djece,  i ostavljaju posljedice na njihov psihički i emocionalni razvoj; rijetko pronalazimo načina da takve navike odlučno ispravimo i promijenimo.

Upozorimo i podučimo našu omladinu na negativne posljedice neograničenog pristupa savremenoj tehnologiji. Smanjena tjelesna aktivnost, razni deformiteti zbog predugog sjedenja, izloženost nasilju i pornografiji, te virtualno zlostavljanje samo su neke posljedice sa kojima se djeca i mladi suočavaju u virtuelnom svijetu. Našu omladinu treba podsjetiti da je savremena tehnologija sredstvo koje treba služiti čovjeku, a ne opsesija o kojoj će ovisiti  žrtvujući većinu slobodnog vremena i aktivnosti.

Objasnimo im da nije lijepo i moralno sve što  im se tamo nudi.  Kao što moramo insistirati na neprekidnom ponavljanju i vježbanju kako bismo djeci pomogli da nauče matematiku i pravopis, jednako tako nesmijemo dopustiti ni preskakanje „domaćih zadataka“ iz morala i etike. Naša djeca  brzo će zaboraviti moralne pouke  ako svi mi u  svakodnevnom životu te lekcije ne budemo praktično živjeli i primjenjivali.

Nije dovoljno samo kritikovati i konstatovati nedostatke i mahane kod svoga potomstva. Svaka negativna posljedica koja se manifestira na površini ima svoj dublji, prikriveni  uzrok. Što duže zatvaramo oči  nad uzrocima naših nedostataka, negativne posljedice će biti veće i teže. Što duže budemo upirali prstom u drugoga, tražeći u njemu krivicu za neuspjeh, sve ćemo biti udaljeniji od rješenja problema koji nas muče.

Hasan el Basri je govorio: Ako primjetiš u svog djeteta ono što mrziš, učini pokajanje Allahu džellešanuhu i zatraži Njegov oprost, jer je to udio tvoje naravi, odnosno tvoj grijeh koji si ranije počinio.

Piše :Meho Šljivo za islamskazajednica.com