Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Islamske teme > ‘Nacionalizam i patriotizam u islamu’ autor Kasim ef. Dobrača (1910-1979)

‘Nacionalizam i patriotizam u islamu’ autor Kasim ef. Dobrača (1910-1979)

U vezi prethodnog izlaganja držimo, da je ovdje podesno i potrebno progovoriti nešto i o ovom pitanju. Gore smo rekli, da su muslimani dužni poklanjati punu pažnju svim pitanjima, koja su od koristi i važnosti za njihov narod. Već tim je nagoviješten pozitivan stav islama prema postavljenom pitanju.

Islam je, istina, po svojoj suštini, internacionalna vjera, vjera za sve nacije, učenje i veza, koji prelaze granice nacija i koji nalaze i okupljaju svoje pripadnike, sljedbenike, iz svih naroda svijeta. Tako islam zapravo izgrađuje širu, nadnacionalnu zajednicu, koja bi se mogla nazvat islamski ili Božiji narod, a to znači narod humanosti, pravde i pobožnosti, narod koji nije vezan za neku određenu naciju ili domovinu na zemlji, koji dakle nema svoje ograničene domovine ili nacije jer pripada svim nacijama i njihovim domovinama. Zato se islam ne može poistovječivati ni sa jednom nacijom, naprimjer arapskom, ili kojom drugom; pa se teoretski, ne bi moglo reći, da Arap ili Turčin ne može biti ko nije musliman; ili kod nas, da ne može biti Bošnjak, ko nije također musliman. Istina, islam je unišao u sastav nacionalnh kultura svih islamskih naroda i ostavio svoj jak pečat u njihovom nacionalizmu, tako da se taj pečat ne može iz njih izbrisati.

Iz toga što smo rekli, da je islam internacionalan mogao bi neko pomisliti, da je islam ravnodušan i nezainteresovan, kad je riječ o naciji, ili da je čak protivnik nacije i nacionalizma. Bilo je islamskih pisaca, a ima ih i danas, koji su mislili i pisali, da islam briše sve nacionalne oznake i nacionalne posebnosti. Za dokaz tome služe se poznatim riječima Muhammeda alejhisselama, koja je on izrekao prilikom svog posljednjeg hadža, kada je rekao: “Arap nema prednosti nad Nearapom, niti Nearap nad Arapom, osim po svojoj pobožnosti i moralnim vrednotama.” Zna se i to – kažu oni – da je rekao za svog pobožnog i plemenitog savremenika i učenika (sahiba) Selmana, koji je inače bio Perzijanac po narodnosti: “Selman je član moga doma.” – Tako mišljenje bilo bi sasvim pogrešno. Naprotiv, islam ima sasvim određen i pozitivan stav prema nacionalizmu i nacionalnom pitanju. On samo traži da se taj pojam pravilno i kulturno tumači, da se pri njegovom tumačenju ne čine zablude da se isti ne zloupotrebljava u razne nekulturne svrhe. Naime, ne može niko osporiti činjenicu, da u tumačenju pojma nacionalizma često ima nastranosti, isključivosti i pretjerivanja. To je onda, ako se postavi i usvoji teorija, da je nacionalnost najveća ljudska vrijednost, najveće dobro, koje stoji iznad vjere i etike, dobro kome se mora sve žrtvovati i u čijoj službi treba odobriti i opravdati svaku nepravdu, nasilje i zločin. Kad se, dakle, uspostavlja i proglašava egoizam i kult nacije, kojoj se pridaje značenje samostalnog bića, kao što je činio nacifašizam (Hitler u Njemačkoj, Musolini u Italiji i drugi manji fašistički pokreti po njihovom uzoru), prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kad je, dakle, nacija sama po sebi uzeta kao vrhunski cilj, krajnji smisao i svrha cjelokupne društvene i kulturne djelatnosti.

Takav nacionalizam vodi bezobzirnu, divljački uništavajuću borbu za podčinjavanje drugih nacija i u toj borbi nemilosrdno gazi i uništava sva dobra, pa i živote drugih naroda, a često i svog vlastitog naroda, bilo neposredno ili posredno. To podčinjavanje drugih naroda može biti u vidu otimanja i prisvajanja tuđeg teritorija ili tuđih dobara, kao i u vidu nastojanja da se nekom drugom narodu negira ili uništi njegova kultura, ekonomija, politička ili nacionalna samostalnost u svrhu nametanja svoje kulture, ekonomije i politike, ili čak u svrhu svoje nacionalnosti, apsorbujući dotični narod u sebe. Pri tom je sasvim svejedno, da li se to sve čini javno i otvoreno, ili prikriveno, pod raznim parolama. To je fanatizam u nacionalizmu, fanatizam i pretjerivanje, koji navode na ugnjetavanje drugih i na uništavanje tuđih vrijednosti, dakle na postupke protiv prirodnih prava i dostojanstva čovjeka, što u stvari ponižava i same počinitelje. Nacionalizam u takvom obliku postaje izvor trvenja i mržnje među narodima, a time i izvor zla za sve.

Islam ne samo da ne prihvaća tako shvaćen nacionalizam, nego ga izričito i strogo osuđuje. Takav ekstremni nacionalizam u islamskoj literaturi nosi arapski naziv asabijjet ( العصبية ). U jednom hadisu Muhammed alejhisselam kaže: “Ko pogine pod zastavom se zaslijepljenog nacionalizma (asabijjeta) ili pomažući isti, taj je umro barbarskom (neislamskom) smrću”. U drugom jednom hadisu on kaže: “Nije naš, ko propagira isključivi nacionalizam.” ( ليس منا من دعا بعصبية ). To bi u stvari bila mržnja i rasna diskriminacija prema drugim narodima.

Islam osuđuje takav isključivi nacionalizam, jer je islam protiv svakog pretjerivanja, isključivosti, netrpeljivosti, a pogotovo protiv svakog ugnjetavanja, nasilja i nepravde, bilo prema svom, bilo prema nekom drugom narodu, iz ma kakvih razloga, ili u ma kakve svrhe. Tako je negiranje ili gaženje tuđeg prava i slobode, naprimjer slobode vjere, savjesti i uvjerenja iz ideoloških razloga i pobuda, osuđeno i nedopustivo po islamskom shvatanju, kao i iz nacionalističkih razloga. Islam je u tome potpuno dosljedan, pa zabranjuje nasilje i onda, kad bi ono bilo u njegovom interesu, nasilje prema drugima u njegovu korist. Poznato je – iako dovoljno nepriznato i u svijetu nezapaženo – veliko kur'ansko načelo:

لا اكراه في الدين

Nema nasilja u vjeri! (El-Bekare, 256)

Nacionalizam, dakle, koji bi bio sam sebi ideal, ideal iznad vjere i etike, nema mjesta u islamu. Naprotiv, on mora biti uređen oplemenjen vjerom i etikom, koje su glavne i vrhunske vrijednosti za čovjeka. U tom smislu imaju se shvatiti i gore navedene Muhammedove, Alejhisselam riječi, što ih je zrekao prilikom svog posljedjeg hadža, kao i one o Selmanu. Njima se u stvari samo odbacuje rasna diskriminacija i nacionalna netrpeljivost.

Pravilno pak shvaćen nacionalizam, tj. nacionalizam koji je plemenit, human, zdrav, koji podstiče na pozitivan rad za napredak i slobodu svoga naroda, bez nepravde, nasilja i nanošenja štete drugim narodima, – islam ne osuđuje, nego ga priznaje i cijeni. U uskoj vezi sa nacijom je i pojam domovina, jer je to mjesto, odnosno zemlja, gdje stanuje nacija, ili jedan narod. Islam uvažava naciju kao i domovinu, smatrajući da one predstavljaju stvarnost i vrijednost, koje su ljudima potrebne, da bi sebi osigurali i ostvarili slobodan život, rast i procvat, da bi se mogli osjetiti sigurnim i čvrstim na jednom pogodnom i čvrstom tlu pod nogama. Nacija i domovina treba ljudima da pruže pažnju i mnoga druga dobra u kojima će osjetiti sigurnost i zaštićenost od svačijeg pritiska i nepravde i u kojima će se razviti njihova lična sloboda, smjelost i stvaralačka sposobnost, tako da sa voljom i radošću i sami pružaju pomoć i zaštitu drugima. Domovina i narod, uza sve one vrijednosti i dobra koja treba da nose u sebi i pri sebi, omogućavaju čovjeku pojedincu svestran slobodni razvitak. Otuda je ljubav prema svojoj domovini i naciji po islamu priznata ljudska i važna vjerska vrlina. To je patriotizam, koji islam uvažava i podržava.

Musliman treba uvjek da ima pun osjećaj solidarnosti i smisao za iskrenu saradnju sa svojim narodom, na svim poljima općenarodnih interesa. Isto tako, on će u sebi razvijati prirodni i plemeniti ljudski osjećaj ljubavi prema svojoj domovini. Tako će on biti usko povezan sa svojim narodom i potpuno utkan u njeg, naročito u pitanjima njegova života, napretka i sudbine. Na taj način će muslimani svakog naroda izgrađivati svoju vlastitu islamsku stvarnost, u kojoj će biti ugrađene islamske istine i principi, a njihova stvarnost usklađeno ugrađena u opću narodnu stvarnost. Ili, drugim riječima, svaki islamski narod će obrađivati i svojoj javnosti pružati islam u njegovom najbolje opremljenom domaćem izdanju. Koliko je jedan narod duhovno zdrav, svjestan i kulturan, toliko je njegova obrada i primjena jača i bolja. Islam je vjera zdravih duhova i pozitivnih snaga. Zato su zdrave nacije najbolji nosioci i čuvari islama. Duhovno oboljeli, mlitavi, truhli i primitivni narodi slabi su muslimani, pa makar imali najstariju islamsku tradiciju. Zato se u takve narode ne valja ugledati, pa ma ko oni bili, nego na osnovu i prema nivou domaćih duhovnih i moralnih vrijednost dati vlastitu domaću obradu islama. Islam, dakle, treba da bude nacionalna religija svakog islamskog naroda, a da pri tom ne čine ma kakva odstupanja od njegovih principa, njegova duha i njegovih utvrđenih važnijih propisa (feraid). Tako će islamska stvarnost svakog islamskog naroda biti usklađeno ugrađena i u opću islamsku stvarnost u svijetu, kaoi u društvenu stvarnost dotičnog naroda. To sve također spada u njegov nacionalizam i patriotizam.

Svaki, dakle, islamski narod treba da ide svojim koracima naprijed na području religiozne kulture, kao i na drugim područjima. U tom pogledu mnogobrojni islamski narodi trebalo bi da se natječu međusobno, koji će razviti veću religioznu kulturu i islamsku prosvjetu, sarađujući pri tome međusobno i pomažući jedni druge.

وتعاونوا البرّ والتقوى ولا تعاونوا على الاثم والعدوان

Potpomažite se međusobno u dobru i pobožnosti, a nemojte jedni druge pomagati u grijehu i nasilju! (El-Maide, 2);

فاستبقوا الخيرات

Natječite se u dobrim djelima! (El-Bekare, 148.)

Islam je narodna vjera svakog naroda, a muslimani dobri patriote svoje domovine. U skladu sa tim, islam naročito zagovara i preporučuje ljudske i prijateljske odnose sa svojim sugrađanima i drugih vjera ili ideologija. Dobar musliman nema i ne smije imati mržnje prema drugima. On svoju religioznost i postojanost u vjeri ne zasniva na mržnji ni prema kome, nego se ispoljava kao musliman kroz svoje vlastito čvrsto uvjerenje, kroz svoju pobožnost, kroz svoj islamski moral i kroz svoja dobra djela, kao i kroz trpeljivost prema drugima. To je važna značajka i uspjeh islamskog učenja u tom pogledu, što u svoju suštinu ne unosi elemente mržnje i netrpeljivosti prema drugima, niti daje podstreka za proganjanje ma koga zbog njegove ideologije i vjere. To islamu daje prednost mimo mnoge savremene religije, pa i društvene i filozofske ideologije, koje često afirmaciju svoga postojanja, afirmaciju samih sebe polažu na mržnji i proganjanju drugih, kao svoje glavne elemente. Takav pak osnovni, idejni stav islama u ovom delikatnom pitanju važan je uslov građanske solidarnosti i prijateljstva, koji su opet osnov zdrave državne i političke zajednice. To sve predstavlja islamski pogled na patriotizam i nacionalizam koji je, kako vidimo, sasvim jasan, određen i pozitivan.

Muslimani vole i treba da vole svoju domovinu i onda, kad je mnogo šta u njoj nesređeno i slabo, kad mnogo šta treba popravljati liječiti i žaliti, kad su dani i život u njoj ledeni i gorki, kad ih, možda, šiba bič nečije nepravde i nasilja. I u takvim prilikama, oni će dobro razlikovati domovinu i svoj narod i dužnu ljubav prema njima, od svih onih loših pojava i postupaka, koji su nemili, nepravedni i bolni. Samu nepravdu, nasilje, kao i lošadjela uopće musliman mrzi i sa odvratnošću na njih gleda žaleći one koji ih čine i radeći, koliko može na njihovom ozdravljenju od takvih bolesti i mana.

 Poznat je opći islamski pogled na ljudsko društvo, po kome Bog stvori različite narode i plemena, da bi se ljudi, kroz tu različitost, raspoznavali, upoznavali i međusobno sarađivali i pomagali jedni druge. Allah, dž.š., o tom u Kur'anu kaže:

…وجعلناكم شعوبًا وقبائلَ لتعارفوا

…i razdijelili smo vas na narode i plemena, da se međusobno raspoznajete i upoznajete. (Hudžurat, 12.)

U tom smislu su i ajeti (rečenice Kur'ana), u kojima se neki Božiji poslanici nazivaju “braćom” svog nevjernog naroda:

والى عادٍ اخاهم هودا…

Narodu Ad poslasmo njihovog brata Huda…, – tj. njihovog brata po nacionalnosti. (Hud, 50.)

Tako se isto kaže za Božije poslanike Saliha i Šuajba (v. isto sure, 61 i 84). Po islamskom shvatanju nacionalizam i patriotizam nisu nikakve prolazne pojave ili vrijednosti koje će biti preživljene, nego trajne komponente ljudskog života. Mnogi pisci, kad žele navesti dokaz iz islamskog učenja o stavu islama u pitanju patriotizma, navode poznatu izreku, koja se pripisuje Muhamedu alejhisselamu, a koja glasi:

حب الوطن من الايمان.

“Ljubiti svoju domovinu vjerska je vrlina.” Međutim, iako je smisao ovog hadisa uzet u najboljem pozitivnom tumačenju, ispravan po islamskom učenju, mi se ipak tim hadisom ne možemo služiti kao dokazom jer isti, prema ocjeni kritičara hadisa (muhaddisa), nema vrijednosti, pošto je patvoren (mevdu‘). No, pozitivan stav islama prema patriotizmu ima svoje druge, sigurne dokaze.

Iz Kur'ana se razumi, da je borba za svoju slobodu i domovinu, pravedna i krijeposna stvar. U suri El-Bekare, ajet 246, navodi se, kako su sljedbenici jedne ranije vjere prije islama, rekli svom poslaniku (pejgamberu):

قالوا وما لنا ألاّ نقاتل في سبيل الله وقد أخرجنا من ديارنا وابنائنا.

…Kako i zašto se mi ne bi borili u ime Boga, kad smo protjerani iz svoje domovine i rastavljeni od svoje djece! (El-Bekara, 246.)

Kada su poslije, na poziv svog pejgambera da pođu u borbu, i pored gornje zadane riječi – bježali od borbe, Allah im je uputio težak prigovor:

فلما كتب عليهم القتالُ تولّوا الاّ قليلا منهم والله عليم بالظالمين

Kad im se propisa i stavi u dužnost borba, okrenuše leđa i odustaše od borbe osim malog broja njih, – ali Bog savršeno poznaje sve griješnike.

Iz gornjih riječi Kur'ana, kao i iz islamskog učenja uopće, razumi se, da borba za slobodu domovine uvijek uključuje i borbu za slobodu vjere i druga ljudska i građanska prava.

Muslimanima je po Kur'anu zabranjeno, da održavaju prijateljstvo i saradnju sa onim ljudima, neprijateljima, koji bi ih progonili i protiv njih se borili zbog njihove vjere islama i koji bi ih istjerali iz njihove domovine. O tom se govori u suri El- Mumtehane, 9:

انما ينهاكم الله عن الذين قاتلوكم في الدين واخرجوكم من دياركم

وظاهروا على اخراجكم ان تولّوهم ومن يتولّهم فاولئك هم الظالمون

Allah vama samo zabranjuje, da uzimate za prijatelje one, koji se protiv vas bore iz vjerskih razloga i koji vas izbacuju iz vaše domovine ili na bilo koji način pomažu to izbacivanje. Oni koji sa takvim održavaju prijateljstvo, griješnici su prema sebi. (El-Mumtehane, 9.)

U mnogim hadisima govori se o poginulim borcima za odbranu domovine i ističe se, da ih čeka velika nagrada od Boga, džennet, jer su oni mučenici (šehidi). Tako se u nekim hadisima kaže:

من قُتِلَ دون ماله فهو شهيدٌ ومن قتل دون نفسه فهو شهيد ومن قتل

دون اخيه فهو شهيد ومن قتل دون جاره فهو شهيد والآمر بالمعروف

والناهى عن المنكر فهو شهيد.

“Ko pogine u odbrani svog imetka, on je šehid; ko pogine braneći svoj život, on je šehid; ko pogine u odbrani svoga brata, on je šehid; ko pogine braneći svoga susjeda, on je šehid; ko pogine propovijedajući pravu vjeru, istinu i moral, on je šehid.”

ومن قُتِلَ دون اهله فهو شهيد.

“Ko pogine braneći svoju porodicu, on je šehid.”

من مات مرابطًا مات شهيدًا.

“Ko umre čuvajući granicu, umro je kao šehid.”

من قُتِلَ دون مَظْلمة فهو شهيدٌ.

“Ko pogine boreći se protiv bilo kakva nasilja i nepravde, on je šehid.”

نعم الميتة ان يموت الرجلُ دون حقّه!

“Divna li je smrt, da čovjek umre, braneći svoja prava!”

موت الرجل في الغربة شهادة واذا احتضر فرمى ببصره عن عينه وعن

يساره فلم ير الاّ غريبًا وذكر اهله وولده وتنفس فله بكلّ نَفَسٍ يتنفّس

به يمحو الّهل به الفي الف سيئة.

“Smrt u tuđini je jedna vrsta mučeništva, šehadet. Kad takav samrtnik baci pogled desno i lijevo od sebe, pa vidi samo strance, sjeti se svojih i uzdahne, – za svaki taj njegov uzdah i bol Bog će mu dati veliku nagradu.”

Gornji hadisi navedeni su prema djelu Kenzul-ummal (v. كنزالعمال في سنن الاقوال والافعال , sv. II, str. 282-284, Hajdarabad, 1312/1894).

Značajan je u tom pogledu i hadis, u kom se kaže:

خيركم المدافِعُ عن عشيرتِه ما لم يأثم

“U najbolje ljude među vama spada i onaj, koji se bori za svoje pleme, rod, – ako u toj borbi ne počini kakav grijeh ili zločin.”

Hadis je naveo Ebu Davud u svojoj zbirci Sunen, a od njega je prenio ‘Abdur-reuf El-Munavi, umro 1031/1621, u svojoj zbirci Kunuzu-l-hakaik fi hadisi hajri-l-hala'ik – كنز الحقائق في حديث خير.الخلائق

U drugoj verziji taj hadis glasi:

خيرُ القومِ المدافِعُ عن قومه ما لم يأثم.

“Najbolji čovjek jednog islamskog naroda je onaj čovjek, koji se bori za svoj narod ako pri tom ne zgriješi ili ne počini zločin.”

Zna se, da su prvi muslimani, Alejhisselamovi učenici ashabi, koji su napustili svoj grad Mekku i prešli u Medinu poslije te seobe (hidžre) nosili i trpili jako osjećaje čežnje za svojim rodnim gradom. Toga je bilo i kod samog Alejhisselama. Poznati su Bilalovi stihovi, koje je on često ponavljao, a koji su odisali takvom čežnjom:

الا ليت شعرى هل ابيتنّ ليلةً بواد وحولى اِذخِرٌ وجليل وهل اردن يومًا

مياه مجنّةٍ وهل يبدُوَن لي شامة وطفيل؟!

“Želio bih znati, da li ću zaista još ikada zaspati u dolini Mekke, usred mirisnog bilja izhira i dželila; da li ću ikada doći i napiti se vode sa vrela Midženne u blizini Mekke i da li ću ikada ugledati brda kod Mekke, Šame i Tafil?!” Kad je Muhammed alejhisselam primjetio ovaku nostalgiju kod mnogih svojih drugova muhadžira, molio je Boga:

اللّهم حبِّبْ الينا المدينةَ كما حَبَّبْت الينا مكةَ.

“Bože, učini nam Medinu milom i ugodnom, kao što si nam učinio takvom Mekku!”

U islamskoj literaturi ima dosta lijepih misli i sastava o ljubavi prema domovini. Tako jedan arapski pjesnik kaže:

بلادى وان جارتْ علىّ عزيزةٌ ولو اَنّنى اعرى بها واجوعُ.

“Moja domovina mi je velika i sveta, pa makar mi nekad i nepravdu učinila, makar ja u njoj ponekad trpio golotinju i glad.”

To su sve velike misli, kojima se muslimani napajaju u svom patriotizmu.

Islam je, dakle, uvijek narodna vjera, a musliman je patriota po učenju svoje vjere. Ako se ne može reći da je dobar nacionalista i patriota jedne zemlje samo dobar musliman, – ono se sigurno može reći da je svaki dobar, svjestan i savjestan musliman uvijek dobar patriota. Ali, uza sve to, on će u isto vrijeme biti i ostati i dobar vjernik.

To znači, nikada neće oštetiti svoju domovinu i svoj narod, “za račun” ili “u korist” svoje vjere, niti će oštetiti i poniziti svoju vjeru i svoj ljudski moral “za račun i u korist” domovine i naroda. To je zato, što musliman nikada neće dozvoliti ni prihvatiti dilemu: ili vjera, ili svoj narod i domovina. On zna i svjestan je, da je takva dilema opasna neistina, koju bi mogli podmetnuti i postavljati samo zlonamjerni ljudi, ili oni, koji totalno ne poznaju islam.

Do stvarnog sukoba između čovjekove domovine i njegove vjere islama neće i ne može nikada doći, ako stvar svako i svugdje pravilno postavlja. Nacionalizam i patriotizam shvaćeni i tumačeni pravilno i naučno uvijek uključuju slobodan duhovni i vjerski razvitak građana, kao i čuvanja pozitivnih tekovina tradicije uopće.

Samo u nečijim neosnovanim nezdravim, konfuznim i tendencioznim mislima, kombinacijama i planovima može se umjetno iskonstruisati i stvarati sukob između domovine jednog muslimana i njegove vjere. No, on takav sukob, kako rekosmo, neće nikada prihvatiti, niti usvojiti takvu dilemu. To znači, ako bi musliman, kao musliman, i njegova vjera islam bili napadnuti i proganjani, otvoreno ili prikriveno, u jednom narodu, – što se može desiti, – onda će on dobro znati i biti svjestan toga, da to nije sukob njegove domovine i njegova naroda sa njegovom vjerom, – nego nasilje i nepravda napadača. U slučaju takvog nepravednog i neopravdanog napada na islamsku zajednicu, islam ili pojedine muslimane, u slučaju gonjenja i pritiska, muslimani će se, razumije se, braniti svim pravnim, zakonskim i moralnim sredstvima – jer je to njihovo prirodno ljudsko, zakonsko i moralno pravo, priznato u svakoj ljudskoj kulturnoj i pravnoj zajednici na svijetu. No ta odbrana neće i ne smije nikada doći u sukob i protuslovlje sa najvažnijim vrednotama i interesima domovine i naroda, sa općenarodnom slobodom i nezavisnosti domovine. Nesporazuma, zategutnosti, raznih sporova i problema može biti u svakom narodu, ali interesi domovine uvijek ostaju i moraju ostati iznad svih ljudskih svakidanjih sporova i problema. Musliman će, dakle, uvijek sebe potvrditi i dokazati da je dobar vjernik i dobar patriota. On zna, da je domovina majka njegova života, opstanka i napretka na ovoj zemlji, a vjera mu je duša svega toga. Za pravilan ljudski i islamski život potrebno je obadvoje. Toga valja da je svjestan svaki musliman.

Patriotizam i nacionalizam bosansko-hercegovačkih muslimana

Mora se priznati, da je islam povoljno i skladno djelovao na prirođeni patriotizam svih islamskih naroda, pa tako i na patriotizam nas, bosansko-hercegovačkih muslimana. Islam nije uništio ili oslabio zdrave nacionalne osjećaje i osjećaje patriotizma ni kod jednog naroda od svojih sljedbenika. On je samo oplemenio, humanizirao te osjećaje. To je razumljivo i logično, kad se zna, da je, pored svega gore rečenog o nacionalizmu i patriotizmu u islamu, jedno od islamskih gledišta i to, da je Bog stvorio različite narode i plemena, da bi se ljudi, kroz tu različitost, raspoznavali, upoznavali i međusobno sarađivali i pomagali jedni druge. Allah dž.š. o tome u Kur'anu kaže:

…I razdijelili smo vas na narode i plemena, da se međusobno raspoznajete i upoznajete. (Hudžurat, 12.)

U tom smislu su i ajeti (rečenice Kur'ana), u kojima se neki Božiji poslanici nazivaju “braćom” svog nevjernog naroda:

Narodu Ad poslasmo njihova brata Huda…, tj. Njihova brata po nacionalnosti. (Hud, 50)

Tako istokaže za Božijeg poslanika Saliha i Šuajba (v. isto sure, 61 i 84). Po islamskom shvatanju nacionalizam i patriotizam nisu nikakve prolazne pojave ili vrijednosti, koje će biti preživljene, nego trajne komponente ljudskog života.

Islam je došao u Bosnu, uglavnom, u XV stoljeću. Njega su ovamo donijeli Turci – Osmanlije. Oni su u prvoj polovini toga stoljeća postepeno zauzeli mnoga naša mjesta i krajeva, a godine 1463., pod svojim sultanom Mehmedom II el-Fatihom, zauzeli su glavnu bosansku tvrđavu Jajce, od koga datuma se običnoračuna tursko zauzeće Bosne.

Prije dolaska islama u naše krajeve (na oko sedam stoljeća), Bosnu kao i cijeli Balkan, naselila su mnoga slavenska plemena, koja su u talasima seobe naroda, iz svoje pradomovine, oko Visle i Odre, iza Karpata, došla ovamo. Iz tih plemena, vremenom su nastajale manje ili veće grupacije i razvijale se državice i države.

Zajednički nazivi većeg broja stanovnika u to vrijeme nastajali su i formirali se prema nazivu jačih rodova i istaknutijih plemena, ili prema nazivu naseljenih mjesta. Tako su, u raznim istorijskim okolnostima i fazama razvitka doseljenih slavenskih plemena, nastali nazivi Srbin, Hrvat, Bosanac ili Bošnjak.

Koliko se zna, ime ili naziv Srb, kao etnička oznaka kao naziv za narodnosnu skupinu, javlja se početkom IX stoljeća (822).

Naziv Hrvat, javlja se prvobitno kao naziv nekih mjesta u Srednjoj Evropi, a kao naziv narodne zajednice, nastanjene u današnjoj zemlji Hrvatskoj, spominje se također u IX vijeku, samo nešto kasnije (880 godine).

Bosna se spominje, po prvi put, u desetom stoljeću. Ona je već u drugoj polovini toga stoljeća zasebno upravno područje (Hronika popa Dukljanina). Kao samostalna i moćna država, ona postoji od Kulina bana (1180-1204). Za vrijeme postojanja te predislamske bosanske države, u njen sastav su vremenom ulazila razna mjesta i krajevi njenog područja.

Zemlje, koje su nastanila plemena Južnih Slavena, vremenom su se formirale i razdijelile u zasebna područja, sa određenim granicama, kao zasebni i određeni geografski pojmovi, sa posebnim nazivima. Među tim područjima, za nas je od posebne važnosti područje Bosna i susjedna područja Srbija i Hrvatska. Na svakom od tih područja vremenom su se okupile i nastanile veće i brojne plemenske zajednice, koje su tokom vremena izrasle u velike narodne zajednice, narodnosti, nacije, pa su se tako na njima formirale i zasebne države (Srbija, Hrvatska i Bosna). Svi osnovni elementi i faktori, koji su se našli, bili uslov i podloga za formiranje srpske i hrvatske narodnosne posebnosti i nacije, bili su i našli se i u Bosni: državnost, kultura, jezik i svijest o posebnosti. Kršćanstvo, sa svoje dvije crkve, istočnom i zapadnom – pravoslavljem i katoličanstvom, – imalo je presudan uticaj na okupljanje i grupisanje etničkih zajednica, na stvaranje i razvijanje posebne društvene svijesti, na uređenje i organizaciju vlasti, države, – kao i na odnose među tim državama u centralnim predjelima današnje Jugoslavije*. Pravoslavlje je vršilo svoj uticaj na te procese u istočnim, a katoličanstvo u zapadnim predjelima. Slični faktori i procesi postojali su, bez sumnje, i u Bosni, – kao što malo prije napomenusmo. U Bosni je, pored svega rečenog, postojala čak i posebna Bosanska crkva. To je bilo bogumilstvo, čije su se pristaše zvali bogumili ili patareni. Bogumilstvo je, uglavnom, nastavak pavlićanskog vjerovanja i manihejstva, dviju kršćanskih sekti, koje su klasične službene crkve osudile kao jeres. Zato su bogumilstvo nemilosrdno progonile u srednjem vijeku i pravoslavna i katolička crkva, odnosno kod nas Srbi i Hrvati. Nije isključeno, da je u tom proganjanju Bosanske crkve i Bošnjaka, bilo i drugih momenata i motiva, socijalnih, etničkih, nacionalnih i političkih.

Pored svih proganjanja i terora, bosansko stanovništvo je grčevito čuvalo svoju vjeru i svoje običaje. Kroz to, oni su, u stvari, čuvali svoju etničku i duhovnu posebnost, svoju narodnu ličnost. Naime, još mnogo prije dolaska islama u Bosnu, kod njenog stanovništva su se razvile posebne narodne osobenosti.Nije, dakle, pravilno reći da je posebni etnogeni proces slavenskog stanovništa u Bosni, počeo i razvio se islamizacijom toga stanovništva.

Islam je u Bosni zatekao posebnu, slavensku državu, poseban slavenski narod, sa njegovom posebnom kulturom, crkvom, pismom i običajima – i nada sve, našao je svijest stanovništva o svojoj posebnosti. Islam, u tom pogledu, nije ništa stvorio u Bosni, – što ranije nije bilo, nego je našao jedno određeno formirano duhovno i etničko stanje, kao i jasnu svijest ljudi o tom stanju. Na to dovoljno jasno ukazuje poznata činjenica ćto su stanovnici predislamske Bosne sebe, u vjerskom pogledu, nazivali “krstjani”, a u nacionalnom (etničkom) pogledu – “dobri Bošnjani” (ili dobri Bošnjaci). Nazivom “krstjani”, – zna se – htjeli su da kažu, da su oni jedini pravi sljedbenici Evanđelja (Indžila) i Isaova učenja, te da se razlikuju u vjerskom pogledu od svih drugih kršćana, koji su, po njihovom shvatanju, skrenuli u zabludu. Nazivom “dobri Bošnjani” oni su htjeli da istaknu i naglase svoju posebnost u etničkom smislu, kao i svoju različitost od drugih slavenskih naroda, koji su ih okružavali, naročito od Srba i Hrvata.

U vjerskom pogledu, oni su mnoga poimanja i dogme kršćanstva posebno, na svoj način, shvatali i tumačili prema izvornom Indžilu, pa se tako njihovo vjerovanje i učenje u mnogome razlikovalo od učenja katolićanstva i pravoslavlja. Navodi se, da su odbacivali obožavanja Marije, krst kao bitno znamenje vjere, slike i kipove svetaca, relikvije, zvona i vjerovanje u Isusovo raspeće. Osuđivali su upotrebu alkohola i bili odani asketizmu, jednostavnost i trezvenosti u životu, – uz dobroćudnost i plemenenitost.

Tako su u mnogim pitanjima svoga vjerovanja i svoga morala bili slični i bliski muslimanima. Kada su se Bošnjaci kasnije, po dolasku islamskih osvajača u njihovu domovinu, našli u neposrednom dodiru sa islamom, postojale su naročite okolnosti, koje su ih usmjerile u pravcu islamizacije.

Prva, i naročito važna okolnost, jest njihovo posebno psihološko stanje, u kome su se oni tada našli, nakon onih strašnih proganjanja, kojima su bili izvrgnuti sa istoka i zapada. Ta proganjanja su išla u svojoj žestini i nemilosrdnosti do istrebljenja i biološkog uništenja. Slaveni, nastanjeni u Bosni, bili su tako potpuno ugroženi, zapravo osuđeni na propast i samiranje u kulturnom i nacionalnom pogledu, – tj. kao “bogumili” i kao Bošnjaci, – dakle baš u onim životnim principima i ljudskim pravima, koja su najsvetija za svakog časnog ponosnog čovjeka. A Bošnjaci su bili i časni i ponosni ljudi. Oni su grčevito čuvali i svoje duhovno blago i svoju etničku osobenost, – svoje bošnjaštvo, – i za te svoje ideale stoljećima su trpili, patili i stradali. Kad je došao, u tako teškim prilikama za njih, strani osvajač, Osmanlija, dao im je slobodu i pružio punu zaštitu baš u vjerskom i nacionalnom pogledu. To je za njih bio veliki događaj, krupna promjena, što nije moglo ostati bez dalekosežnih posljedica u pogledu njihova daljeg duhovnog života i orijentacije.

Takav postupak novog osvajača bio je upravo blagi merhem (mehlem) za napaćenu dušu i ranjeno srce progonjenog i svakim mukama i stradanjima izmučenog bosanskog stanovništva. To je onda otvorilo srca toga stanovništva i unijelo u njih povjerenje i raspoloženje prema osvajaču. Iz toga svega nastala je onda jedna atmosfera, u kojoj su Bošnjaci, bez predrasuda i mržnje, otvorena srca i razborito upoznavali, posmatrali i proučavali svoje nove osvajače i njihovu vjeru islam. Kroz takvo proučavanje i posmatranje oni su uvidjeli i dobili dojam, da tolerantni i humani postupak osvajača prema njima zrači iz njihove vjere islama, da je islamsko učenje i vjerovanje zasnovano na razumu i razumskom zaključivanju, da je blisko ljudskoj prirodi i zdravom ljudskom duhu, da u njemu ima sličnosti sa njihovim bogumilskim učenjem u izvjesnim pitanjima, – i da nisu istinite sve one strahote i pogrde, što ih krstaška propaganda širi po Evropi o Osmanlijama i njihovoj vjeri islamu. Iz svega toga njihovog iznenadnog, ali stvarnog iskustva i saznanja, kod njih se prirodno javio osjećaj poštovanja, priznanja, pa i naklonosti prema islamu. Ovo, pored svega rečenog, tim više, što su saznali, da nova vjera potpuno priznaje i toleriše njihovu etničku osobenost, njihovu nacionalnost, koju su oni toliko volili i grčevito branili, pa se, dakle, primanjem nove vjere ne moraju odricati svog nacionalnog imena i porijekla.

U nacionalnom pogledu, oni su kroz svu svoju istoriju sačuvali svoju posebnost i svoje ime. Kada su, kroz sve gore navedene okolnosti, odlučili, na osnovu svoje slobodne volje, da prime vjeru islam i da, mjesto svoje dotadanje narodne vjere, bogumilstva, prihvate islam kao svoju narodnu vjeru, oni ni tada, ni poslije toga, (poslije primanja islama), nisu ni pomišljali da mijenjaju svoju nacionalnost. Iako su, primanjem islama, postali sastavni dio islamskog svijeta u vjerskom i kulturnom pogledu, a i političkom kroz više stoljeća, oni su uvijek čuvali i sa ponosom isticali svoje bošnjaštvo. Zato ih nalazimo, gdje se redovno potpisuju “Bošnjak”, kako oni na najvišim položajima, i službama u Osmanlijskom carstvu, tako i oni, koji su se isticali na kulturnom polju, kao učitelji, pisci i pjesnici. U tom su uvijek ostali dosljedni i vjerni svom imenu i muslimani Bosne i oni iz Hercegovine. Svi su se, u nacionalnom pogledu, osjećali i deklarisali Bošnjacima. (Jedan od primjera za to može nam poslužiti potpis, koji nalazimo na jednom starom rukopisu Karađoz-begove biblioteke iz Mostara. Na tom rukopisu, njegov vlasnik od prije dvije stotine godina potpisuje se ovako: Ahmed efendi Mostarac, Bošnjak ( احمد افندى الموستارى البوسنوى ). To sasvim jasno i sigurno potvrđuje činjenicu, da su muslimani Hercegovine bili svjesni svoje bošnjačke nacionalnosti, da “Bošnjak” nije geografski naziv, a da su “Hercegovina” i “Hercegovac” geografski pojmovi, koji označavaju pokrajinu i pripadnost pokrajini. Takvi su bili i ostali široki muslimanski slojevi u Bosni i Hercegovini kroz svu svoju istoriju, kako u predislamskom periodu, tako i u vrijeme svoje islamske istorije. Oni nikad nisu bili “anacionalni”, nikada “neopredijeljeni”, ili “nacionalno nesvjesni”, – kao što se nikad nisu nazivali Srbi ili Hrvati, – jer su se uvijek osjećali i nazivali Bošnjacima po nacionalnosti, a “krstjani” ili “bogumili”, odnosno kasnije muslimani, po vjeri.

U XVIII i XIX vijeku javljaju se u Evropi novi nacionalni pokreti, čiji talasi snažno zapljuskuju sve balkanske zemlje i narode, pa i naše krajeve. Od toga vremena naročito se rasplamsava i srpski i hrvatski nacionalizam, koji dolazi do svog vidnog izražaja u borbi za velike ljudske ideale: za slobodu,samostalnost i ravnopravnost naroda, a protiv ropstva, nepravde i nasilje, protiv potčinjavanja i ugnjetavanja slabijih i nejaćih naroda od strane jačih i moćnijih. To su, zapravo, parole i ideali,koji su bili ispisani na nacionalnim zastavama naše braće Srba i Hrvata iz tih burnih i borbom ispunjenih vremena. Ali kada su ta naša braća, u svom nacionalnom oslobodilačkom hodu i borbi došli do pitanja i granica Bosne, kao da su, nažalost, odmah zaboravili one svete parole i ideale sa svojih nacionalnih zastava. I jedni i drugi su, u tom momentu i u svom nacionalnom zanosu, jednostavno stali na stanovište, da Bosne i Bošnjaka nema, – jer za Srbe postoji samo srpska zemlja i pokrajina Bosna, sa srpskim narodom i srpskom pravoslavnom vjerom, koja je kasnije “silom” potisnula islam; a za mnoge Hrvate nacionaliste Bosna je hrvatska pokrajina, naseljena pravim hrvatskim stanovništvom. Niko od njih nije htio ni da pita ni da čuje, šta o tom kaže i misli sam bosanski narod. Tako je uklonjena i zbrisana sa istorijske pozornice i istorijske karte cijela jedna zemlja i njen narod sa svojom istorijom, tako su pogažene i odbačene sve istorijske činjenice o Bosni i Bošnjacima, i to od strane rođene braće. Dokle može odvesti nacionalna zaslijepljenost, egoizam i nepoštivanje istorijskih fakata, kao ni osnovnih principa demokratije i humanosti, vidi se po tome, što su neki eminentni srpski političari početkom ovog vijeka, još u toku Prvog svjetskog rata, predlagali, da u interesu srbizacije Bosne, treba odmah po završetku rata i uspostave Jugoslavije biološki istrijebiti sve muslimane u Bosni, koji ne prihvate srpsku naciju i krščansku vjeru. To je predlog Stojana Protića u pregovorima sa Hrvatima u Nici 1917. godine. (Ivan Meštrović, Uspomene na političke ljude i događaje, Matica Hrvatska, Zagreb, 1969., str. 64.)

Kakav sraman i nečovječan plan za uništenje (genocid) svoje slavenske braće u dvadesetom vijeku, u vrijeme teške borbe za slobodu i prava slavenskih naroda. Dosljedno takvom nečovječnom i satanskom planu je i postupak srpskog četničkog pokreta za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je ovaj pokret izdao direktive svojim naoružanim jedinicama, da se mora uništiti u krvavim pokoljima svo muslimansko stanovništvo u Bosni i Sandžaku. Te direktive su i primjenjene, pa je muslimansko stanovništvo mnogih naših sela i kasaba poubijano od strane četnika. To su opće poznate činjenice, o kojima se nalaze i dokumenti. Slične zamisli o uništenju bosanskih muslimana imaju i mnogi hrvatski ultranacionalisti, samo što su oni ponekad, usljed svojih posebnih okolnosti, za primjenu drukčije taktike i drukčijih metoda. Njihovi izraziti elementi, oličeni u ustaškom pokretu, koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata bili došli na vlast u Hrvatskoj i Bosni pomoću njemačkih okupatora, namjeravali su istrijebiti i uništiti Srbe u Bosni pomoću muslimana, a “onda bi došli na red i muslimani.” Čovjeku se ovdje prirodno nameće pitanje: odakle i zašto takav stav netrpleljivosti prema Bosni i bosanskim muslimanima od strane nekih Srba i Hrvata? Čini se, da neki Srbi i Hrvati, samo zato što su jači i brojniji od nas bosanskih muslimana, misle da imaju pravo i da nas unište i preorijentišu u nacionalnom i vjerskom pogledu, – što je opet uništenje svoje vrste.

Čovjeku se i nehotice nameće pomisao, da je to sve možda uskrsavanje ili povampirenje ili bar nastavak one prastare zlokobne odluke o proganjanju Bosne i Bošnjana još iz onih davnih bogumilskih vremena, – samo sada pod drugim imenom i vidom. Psihologija poznaje takve slučajeve, gdje se stari ciljevi, navike i predrasude dugo održavaju i djeluju u sasvim izmijenjenim uslovima, samo pod novim parolama. Primjera tomu ima dosta u raznim istorijskim zbivanjima u svijetu. (Naprimjer, kod nas ranija proganjanja bogumila u Bosni iz vjerskih razloga i vjerske mržnje, i kasnije je proganjanje muslimana Bosne iz “nacionalnih interesa”. Ili, proganjanje i uništavanje nekih muslimanskih zajednica i naroda u Evropi i Aziji, ranije, iz vjerskih razloga”, kasnije iz “viših nacionalnih interesa ili “u ime napretka i progresivnih ciljeva”).

Kada je Bosna, u drugoj polovini XIX vijeka (zaključkom Berlinskog kongresa 1878.), izdvojena ispod turske vlasti i predana pod vlast Ausrije, za Bosnu i bosanske muslimane nastala je sasvim nova i vrlo teška situacija. Muslimani su smatrali, da su oni tim događajem najviše pogođeni, i kao muslimani i kao Bošnjaci, pa su austrijskoj okupacionoj vojsci dali svoj poznati otpor. Nema sumnje, da je u novom pritisku austrijske okupacije bilo i prastarih prizvuka progajanja Bosne i Bošnjaka, a i u otporu ovih velikim dijelom progovorilo je, nesvjesno, staro bošnjaštvo.

Mlade muslimanske generacije iz Bosne, koje su se sada, u novonstaloj situacji, školovale na našim i drugim evropskim učilištima, došle su u tešku dilemu, pa i zbunjenost, u pogledu svog nacionalnog izjašnjavanja. Oni su kao i drugi naši muslimani, strahovali i zebli od austrijske politike i katolićke crkve za svoju nacionalnu i vjersku budućnost. Srbi su, sa svoje strane, razvijali sve jače svoju nacionalnu propagandu, naročito među bosanskom muslimanskom omladinom, koja se školuje u Beogradu. Usljed toga, usljed austrijske okupacije i usljed političke igre velikih evropskih sila na Balkanu krajem XIX i početkom XX vijeka, mnogi naši omladinci toga vremena smatrali su da se više ne mogu deklarisati kao Bošnjaci i javno ispovijedati svoje bošnjaštvo, – jer za to ne bi našli razumijevanje ni podršku ni kod Srba ni kod Hrvata, a bez takve podrške jačeg brata, čija je nacionalnost priznata u Evropi i u svijetu, strahovali su za svoj biološki opstanak i za očuvanje minimuma svojih prava. Smatrali su da se, u novim vremenima koja dolaze, može opstati samo u sklopu jače nacije, srpske ili hrvatske. Zato su se počeli izjašnjavati jedni kao Srbi, a drugi kao Hrvati. Oni, koji su bili više pod uticajem srpske propagande, koji su se više bojali zapadnjačke i katolićke agresivnosti, a imali više povjerenja u srpsku tolerantnost, usvajali su srpsku nacionalnost i rekli za se i za sve bosanske muslmane, da su oni Srbi.

Oni pak, koji su bili više pod uticajem hrvatske propagande imali više povjerenja u hrvatsku i zapadnu kulturu, humanost i demokratiju, a bojali se srpske agresivnosti i nasilja, usvajali su hrvatsku nacionalnost i izjavljivali, da su bosanski muslimani, u nacionalnom pogledu, Hrvati. Uz to, svi oni intelektualci muslimani, – književnici, pisci, javni i društveni radnici i službenici, – koji su se izjašnjavali kao Srbi ili Hrvati, bili su na razne načine prihvaćeni i podržani od Srba odnosno Hrvata, pa su u takvom svom stavu nalazili i svoj lični uspjeh i prosperitet, za koje su držali da ih ne mogu imati bez podrške srpske odnosno hrvatske sredine. Tako su se, po njihovom mišljenju, opći muslimanski i njihovi lični interesi, potpuno poklapali i našli na istom putu, – što im se činilo kao dobar dokaz ispravnosti njihova puta i stava i što im je bar prividno umirivalo savjest. Dakle, opći i lični oportunizam bili su presudan faktor u nacionalnoj orijentaciji mnogih od njih. Ali, to sve nije moglo, niti može, izmijeniti istorijske činjenice i dobro poznatu stvarnost u pogledu bosanske nacionalnosti bosanskohercegovačkih muslimana. Ovo tim prije, što široki narodni slojevi naših muslimana nikad nisu prihvatili gornje konepcije svojih intelektualaca, niti su pošli njihovim putem, nego su na takve svoje intelektualce gledali kao na određenu i odnarođenu djecu, – a u sebi čuvali i nosili duboko osjećanje i svijest o svojoj bosanskoj nacionalnosti, o svom bošnjaštvu.

Bosanska nacionalnost nas bosansko-hercegovačkih muslimana ne bi trebalo da uzbuđuje i uznemirava našu braću Srbe i Hrvate, jer za nas naša nacionalna posebnost, naše bošnjaštvo ne znači ni u kom slučaju udaljavanje od našeg slavenskog roda i rođaka uopće, a pogotovo ne udaljavanje ili otuđivanje od naše braće Srba i Hrvata. Naprotiv, mi kroz svoje bošnjaštvo hoćemo da se sve čvršće povežemo sa slavenskim narodima, da svoju sudbinu i budućnost neodvojivo vežemo za sudbinu svoje braće Srba i Hrvata, braneći svi zajednički svoje bitne interese pred svakom opasnošću i svačijim napadom, sarađujući međusobno i gradeći zajednički bolju budućnost kao rođena braća, – ali priznajući i poštujući jedni drugima osnovna ljudska i građanska prava, – u koja prvenstveno spada slobodno nacionalno osjećanje i izražavanje. – Čovjek čovjeku, uopće u ljudskom društvu, kao i brat bratu u porodici, mogu najviše dobra i koristi učiniti mogu se istinski pomagati, ako se međusobno poštuju iako jedni drugima priznaju daju ona prava koja svakom pripadaju. U protivnom slučaju često svi trpe opšu štetu. Duboko je i dalekosećno značenje naše narodne mudrosti, koja kaže: “Ko neće brata za brata, hoće tuđina za gospodara.”

Na toj mudrosti svi se možemo poučiti i treba da se poučimo. I kao što Srbi i Hrvati priznaju međusobno jedni drugima posebnu nacionalnost, izgrađujući međusobno brastvo, jedinstvo i slogu, – tako oni mogu, i jedni i drugi, priznati nama, bosansko-hercegovačkim muslimanima, našu bosansku nacionalnost, pa da nas bude tri brata, koji će se svi međusbno voliti, slagati, poštovati i o zajedničkom dobru raditi. To je mnogo bolje i pametnije nego da na ovom području Jugoslavije* budu samo dva brata (Srbin i Hrvat), koji bi se vječno svađali oko diobe i prisvajanja siromašnih pokućstava trećeg nejakog brata (Bošnjaka). A ako bi se ta braća i složila, da podijele skromno pokućstvo nejakog brata da ga tako unište, onda bi to ipak bila nečasna sloga, grabež, bratoubistvo, – a teško je i zamisliti da braća bratu tako što učine.

Kasim ef. Dobrača

(neobjavljeni rad)

 Izvor: Kasim ef. Dobrača – život i djelo, Ferid Dautović, El-Kalem, Sarajevo, 2005, str. 168-191

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top