Popunjavanje safova: Osvrt Esada Bajića na roman “Snijeg u Damasku”
Čovjek je vezan sobom, i uvijek do neke mjere pristrasan u iznošenju svoga mišljenja. Tako i mora biti, mišljenje nas ponajviše i čini čovjekom.
Romanu „Snijeg u Damasku“ pristupio sam tek s uobičajenom dozom činjenice da čitam roman draga insana, prijatelja koji mi je to postao po riječi njegovoj koju sam, tu i tamo, čitao i odobravao, ne po druženjima koja bi satkala one neophodne trenutke sjećanja koje isprepletu živote i na tim mjestima svežu čvorove, da budu za osmijeh ili da žuljaju, zavisno od prirode te isprepletenosti i boje kojom ih pospreme u pamćenje.
Mislio sam, da nemam te trenutke sa Safetom. A onda sam zagazio u snijeg u Damasku, isprva plitak, prhak, lahak – prtio sam ga bez mnogo napora. Iz poglavlja u poglavlje, snijeg postaje dublji, likovi koje susrećem bliži, poznatiji – kao da mi se vid bistri.
Onda susrećem sebe u toj prtini, susrećem svoj život, zapamćene trenutke, skoro u detalj. A znam da Safet ne piše o meni, piše o nama. Safet je dijete rata, softa medrese, imam džamije, svjedok očeve smrti… I ja sam dijete rata, vojnik rata, softa medrese, imam džamije, svjedok očeve smrti… Ja sam Seid Herak, bez da je imalo manje zbog tog Seid Herak Seid Herak. I ovaj roman „Snijeg u Damasku“ je moj roman, u istoj mjeri u kojoj je moj roman „Sjena jednog Taiba“ Safetov roman. Iako ovim riječima povezujem dvije priče od kojih jedna nije smještena u korice ove knjige, pa može zbuniti onog ko nije čitao moj roman, pominjem je da bih naglasio kako sam čitajući ovu knjigu, čitao emociju, priču, koju sam deset godina sam pričao sebi prije nego li sam je otisnuo na papir. Safet je to učinio na mnogo načina bolje i uspješnije. Priča je tečno ispričana, struktura jasno izgrađena, likovi zadovoljavajuće oslikani, tamam da ne postanu u cijeloj priči bitniji nego trebaju biti a ni manje značajni od potrebnog da bi priča živjela.
I dalje sam pristrasan, makar čitao priču bolje ispisanu od svoje. Pristrasan sam jer me određuje želja da ova priča koja leži ispod Safetovih likova i događaja ispričanih u ovom romanu, duboko u potci našeg bosanskog ćilima koji se tka zadnjih 30 godina, bude ispričana što bolje i uspješnije, prije svega nama koji je tkamo i od kojih se tka, a onda i onima koji će, nadam se, započeti nove šare na njemu.
Ja sam od šehadeta svog oca 1992. godine, sebe vidio kao sjenu njegovu koja treba opstati na ovoj zemlji. Safet „prti snijeg“ iste sudbine da bi nastavio put, ne kao sjena nego kao tragalac… I ja i on, stotine i hiljade sličnih, kroz medresanske, ili hodnike drugih životnih škola tražimo načine da popunimo naše prorijeđene Bošnjačke safove. Da popunimo u njima prazna mjesta naših očeva, ali da time ne učinimo praznim svoja sopstvena. Ovo je roman jednog imama, to ga čini posebnim, ali ga ne ne određuje niti odrođuje od bilo koje druge pozitivne određenosti. Za jednu sličnu „priču“ naš kolega pisac s diplomom Gazine medrese, Sevret Mehmedćehajić kazao je: „Po svojoj strukturi, idejnosti, karakteru glavnih likova i simbolici njihovih sudbina i odnosa, ovo je muslimanski roman. Koji nije namijenjen za čitanje samo muslimanima nego i svima drugima koji vole pročitati dobro štivo.”
Citiram ga, sretan, da ovim, po mom saznanju, osmim romanom u zadnjih desetak godina koji ispusuju „gazinovci“ rješavamo dilemu da li će „muslimanski roman“ uspjeti da se izbori i zauzme svoje važno mjesto u našem današnje društvu i okolnostima koje živimo.
Roman je moguće naručiti putem Facebook profila autora ili preko maila: safet.pozder@gmail.com.
Akos.ba
