Kolumne i intervjui

Političke aveti iz Srbije: Velike laži malog ministra

Piše: Jasmin Medić

Kada je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju vođen proces protiv peterice optuženih za zločine počinjene u prijedorskim logorima, Toma Fila bio je advokat Mlađe Radića zv. Krkan (inače postoje ozbiljni argumenti zašto ovaj stražar smjene u logoru Omarska nosi ovakav nadimak). Da bi, svjestan zločina koji su počinjeni u Omarskoj, barem umanjio odgovornost svog branjenika, Fila je ukazivao da je Krkan sarađivao sa tužilaštvom i uradio sve što je tužilac od njega tražio. Ne osporavajući da su u Omarskoj i drugim prijedorskim logorima u ljeto 1992. godine izvršena teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, Fila je u toku tog procesa potvrdio, barem djelimično, da su počinjeni zločini. I nije on jedini. Veliki je broj srpskih svjedoka koji su, da bi zaštitili jednog, krivicu prebacivali na drugog Srbina. Ali, zajedničko im je, u svakom slučaju, da prikriti zločine nisu mogli ma koliko da su se uzaludno trudili.

Ko to tamo laže

Deceniju i po nakon okončanja procesa u kojem je pet zločinaca osuđeno na ukupno 63 godine zatvora za počinjene zločine u prijedorskim logorima, Toma Fila postaje član Socijalističke partije Srbije na čijem je čelu aktuelni ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić. Isti taj ministar, nekada bliski saradnik Slobodana Miloševića i njegov nasljednik na čelnoj poziciji srbijanskih socijalista, osvrnuo se u jednoj emisiji na prijedorske logore. Umjesto da o njima, ako ništa drugo, upita svog partijskog kolegu, Dačić radije – da li iz nepoštovanja prema Fili ili sa namjerom da direktno uvrijedi žrtve – nasjeda na nepoznavanje osnovnih činjenica voditelja emisije Milomira Marića pa mijenja logor Omarsku sa logorom Trnopolje. Svaki iole prosječan poznavatelj prilika u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine znao bi razliku između ova dva logora. Marić nije ni među prosječnim poznavateljima, ali jeste među vodećim u relativiziranju i negiranju zločina i Genocida počinjenog nad Bošnjacima. To smo se uvjerili kada je u jednoj svojoj emisiji iznio tvrdnju o ubijenim srebreničkim Bošnjacima tako da ne iznenađuje njegova najnovija teza da su čovjeka kojeg su u Omarskoj uslikali po Evropi vodili po cirkusima i nahranili. Uslikani čovjek je Fikret Alić, bivši logoraš Keraterma i Trnopolja koji nijedan dan nije proveo u Omarskoj. Ne samo da Alić nije bio zatočenik Omarske nego u kompleksu tog logora nije ni postojala bodljikava žica. Ali jeste u Trnopolju – logoru u kojem je, prema evidenciji udruženja žrtava ubijeno 90 zatočenika, u kojima su Srbi silovali djevojčice i iz kojeg je 21. augusta 1992. godine izvedeno oko 200 zatočenika i ubijeno na Korićanskim stijenama od strane Interventnog voda prijedorske policije. Pripadnici spomenutog voda priznali su krivicu i time uklonili svaku sumnju u počinjeni masakr. Prijedorski Crveni krst utvrdio je da je u toku postojanja ovog logora između maja i oktobra 1992. godine bilo zatočeno 23.000 civila nesrpske nacionalnosti. Logor Omarska je još brutalniji. Do sada je utvrđeno da je u kompleksu tog logora u periodu od maja do augusta 1992. godine ubijeno 458 zatočenika. Od tog broja pet je žena i jedna maloljetna osoba. Sve ovo je dokazano pred međunarodnim i domaćim sudovima.

Koji su to cirkusi i kada je Fikret Alić nahranjen, kako reče Marić, neka vam najbolje u svojoj potresnoj ispovijesti sam Alić kaže. Ne mora ni on lično, postoje na stotine knjiga, naučnih, stručnih članaka i svjedočenja koja o ovome govore. Jedna takva je iz pera britanskog novinara Eda Vulliamya u kojoj su detaljnije opisana zbivanja u Prijedoru 1992. godine. Dačić na to za uslikane logoraše kaže da su pozirali i da su sve slike plod propagande korištene u marketinške svrhe! Naravno, on ne nastoji da obrazlaže svoju gnusnu tvrdnju, ali to od njega se i ne traži. Potrebno je laž lansirati, zato i služe ovakve emisije.

Hipoteka zločina za buduću Srbiju

Nesporno da su i Marić i Dačić ostali u službi politike koja negira ili relativizira zločine počinjene nad nesrpskim stanovništvom devedesetih godina. Zašto svoje tvrdnje nikada nisu iznijeli, a mogli su, pred institucijama u kojima snosite odgovornost za izrečeno? Da li je nedostatak hrabrosti u pitanju ili ipak i sami znaju da je daleko od istine ono što govore? Neka odgovor na ovakva pitanja daju sebi i svojoj publici. Svakako, lakše je svoje nebuloze iznositi pred istomišljenicima onako kako to ovaj dvojac čini. Pred auditorijem pričati da bi ti polupismeni svijet odobravao izrečeno.

Niko od prijedorskih Bošnjaka i Hrvata ne bi bio sretniji da su Marić i Dačić upravu. Da je sve rađeno da bi neko dobio ulogu nahranjenog cirkusanta u Evropi bi se lakše podnijelo nego iskopavati onoliku Tomašicu, tražiti i pronaći posmrtne ostatke na Korićanskim stijenama, po livadama u Kevljanima ili na drugim, preko 400 pojedinačnih ili masovnih grobnica u kojima su (bili) sakriveni posmrtni ostaci ubijenih prijedorskih Bošnjaka i Hrvata. Bili bi možda i mnogi prijedorski Srbi sretniji. Ne bi strahovali da će biti uhapšeni i za svoje zločine odgovarati, ne bi ih proganjale slike ubijenih, pogledi djece čije su nenaoružane očeve likvidirali, ali ne bi više ni jedni druge pred istražiocima okrivljavali. U međusobnim optuživanjima stekli su zavidan talenat, mora se priznati. Nauči se sve pa i to. Valja se ipak nositi sa zločinima čiji je epilog najmanje 3.176 ubijenih nesrpskih civila u Prijedoru 1992. godine. Od toga 102 djece. Neka djeca ubijena su u spomenutim logorima. Neka iz njih izvedena, odvedena i brutalno ubijena. Mnogoj djeci još uvijek nisu ni pronađeni posmrtni ostaci.

Hipoteku zločina ovakvim pristupom razni Marići i Dačići ostavit će budućoj srpskoj djeci koji budućnost neće moći graditi na onome što vide iz ovakvih emisija. No, to je već njihov problem.

preporod.com

Povezani članci