Pokušaj teške obmane: Zajednički jezik ustvari je tzv. srpskohrvatski jezik
Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ
“U našem izbornom zakonodavstvu ne postoji jasan jezik koji bi definisao status ove vlasti, pa da kažemo da je to tehnički mandat ili nešto drugo”, rekao je predsjednik HDZ BiH Dragan Čović u Mostaru, tvrdeći pritom da parlamentarna većina na nivou BiH više ne postoji. Zna li Čović da je na dan kada je ustvrdio da ne postoji jasno definirani politički jezik u BiH na N1 televiziji nastupila Snježana Kordić, jasno se pozicionirajući kao glavni ideolog deklaracije o zajedničkom jeziku i izbornik dvjestotinjak publicista i kulturnjaka iz tzv. regije koji je potpisuju, postavljajući sebe i kao arbitra i tumača Ustava Bosne i Hercegovine u pogledu jezičke politike?
Vjerovatno ne zna, ali zna da Hrvatima nikakav zajednički jezik neće pomutiti nacionalne račune i hrvatski jezik. Znaju to i Srbi. Zna i Snježana Kordić, lingvistica koja već dvadesetak godina u Hrvatskoj i Srbiji pokušava neuspješno nametnuti i znanstveno verificirati svoje teze o postojanju srpskohrvatskog jezika.
Nikada se nije odrekla teza o srpskohrvatskom jeziku kao zajedničkom jeziku
Hrvati su s njom nesmiljeno polemizirali, a Srbi su je uglavnom ignorirali, a ponekad i hvalili poput Miloša Kovačevića – srpskog lingvističkog šoviniste iznimno glasnog u osporavanju bosanskog jezika. Kordićka je počela sa svojim tezama 1997. objavljivanjem knjige Serbo-Croatian Languages of the World, nastavila 1999. na njemačkom Der Relativsatz im Serbokroatischen [Relative Clauses in Serbo-Croatian], pa 2001. knjigom Wörter im Grenzbereich von Lexikon und Grammatik im Serbokroatischen [Serbo-Croatian Words on the Border Between Lexicon and Grammar], da bi kontinuitet svojih teorija o postojanju srpskohrvatskog jezika potvrdila 2010. godine knjigom Jezik i nacionalizam, u kojoj kaže: “Nekoliko jednodijelnih oznaka (hrvatski, srpski, crnogorski, bosanski/bošnjački) nije za lingvistiku prihvatljivo jer one bi značile da se radi o nekoliko jezika, što nije slučaj. Prihvatljiva bi bila jedna jednodijelna oznaka koja bi pokrivala čitavo jezično područje. Od dvodijelnih oznaka je internacionalno najproširenija bila i ostala oznaka srpskohrvatski jezik (Blum 2002: V). Varijacije dvodijelnog naziva su i srpsko‑hrvatski, hrvatsko‑srpski, hrvatski ili srpski. Budući da je oznaka srpskohrvatski od 19. st. ustaljen naziv u lingvistici, ona ima prednost naspram bilo koje druge potencijalne oznake.”
Snježana Kordić svojih se teza o srpskohrvatskom jeziku kao zajedničkom jeziku nikada nije odrekla, a promijenila je tek pristup i taktiku. Stoga, bez ikakve sumnje, iako trenutno tvrdi da to nije tako, ono što Kordićka naziva zajedničkim jezikom, ustvari je srpskohrvatski jezik. Doduše, potpisnici buncaju da postoje inicijative da se on nazove novoštokavski ili nastavno policentrični.
Dio je potpisnika obmanut
S obzirom na to da u svojim nakanama nije uspjela u Hrvatskoj i Srbiji, Kordićka je za podršku svojim idejama u Sarajevu okupila svojevrsni regionalni band aid (potpisnici deklaracije) u kojem, osim zalutalog Ranka Bugarskog, nema niti jednog znanstvenika lingviste iz relevantnih institucija koje se u četirima ciljnim državama bave pitanjima jezika (Bosna i Hercegovina, Srbija, Hrvatska, Crna Gora). Dio je potpisnika, bez sumnje, obmanut lukavo sročenim tekstom deklaracije, vjerujući da je tačna tvrdnja u kojoj tzv. “zajednički policentrični standardni jezik ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi”. Uz to je u medijskim izjavama izrečeno mnoštvo slatkorječivih floskula da ova deklaracija želi samo potvrditi inače općepoznate i prihvatljive stvari za svakog razumnog čovjeka – da se mi svi razumijemo, da nema potrebe za nasilnim razdvajanjima itd.
Lingvist Jasmin Hodžić s Instituta za jezik u Sarajevu usporedio je ovu deklaraciju s otrovnom jabukom, lijepom izvana, otrovnom iznutra. Da je to tako i da je dio potpisnika obmanut, govori i činjenica da je Kordićka na N1 televiziji najavila mijenjanje udžbeničke politike, nastavnog plana i programa i kurikuluma, odnosno pokušaj uvođenja tzv. zajedničkog jezika u obrazovni proces. To da postoji intencija da se deklaracija u BiH implementira u obrazovni sistem direktno je za Dnevni Avaz potvrdio i supotpisnik Enver Kazaz, profesor hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i politički komentator dnevnog lista u vlasništvu Fahrudina Radončića, predsjednika Stranke za bolju budućnost. Kazaz je i na samom predstavljanju deklaracije potvrdio da je upravo Snježana Kordić “alfa i omega” ove deklaracije, ali i ovo: “Čekajte nas još par godina, imat ćemo interkulturalni model obrazovanja, nacrtat ćemo mi to. Želimo promijeniti koncept identiteta za koji je kriva mrziteljska vlast.”
U pozadini je politički akt, a ne deklaracija
To u prijevodu znači da Kazaz ovu deklaraciju vidi kao politički akt koji služi kao dio poluga za preuzimanje vlasti i obrazovnih institucija, a ne kao neku inicijativu dobronamjernih kulturnjaka. Također, nediskretan, odnosno mahmuran kakav već jest većinu vremena, Kazaz je otkrio da je njemu najbliža osnova tzv. zajedničkog jezika srpskohrvatski pravopis, po kojem se, kako veli Kazaz, ne kaže “mahana” već “mana” i u kojem, kako znamo, nije bilo uvažavanja karakteristične leksike bosanskog jezika.
Uz usiljeni osmjeh stjuardese, Kordićka je na N1 televiziji pohvalila napore koje je u tom smjeru učinila grupacija osnovnoškolskih i srednjoškolskih profesora okupljena u časopisu Školegijum oko njegovog urednika Nenada Veličkovića, univerzitetskog profesora srpske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Upravo je regionalna konferencija Jezik i nacionalizmi u Sarajevu pod paskom Nenada Veličkovića, otvoreno to tvrde ideolozi deklaracije, bila 2016. godine inicijalna kapisla za inicijativu o zajedničkom jeziku. Da podsjetimo, časopis Stav tada je bio žestoko napadan jer je osudio Veličkovićevo proglašavanje roditelja bošnjačke djece iz Konjević‑Polja nacionalistima samo zato što se bore da njihova djeca uče svoj maternji bosanski jezik u tamošnjim školama.
I dok deklaracija slatkorječivo poziva na ravnopravnost i ostavlja mogućnost svakom govorniku da jezik imenuje onako kako želi, njen potpisnik Nenad Veličković na primjeru Konjević‑Polja pokazao je šta to konkretno znači. Tako misli i Snježana Kordić, pa za N1 poručuje da “udžbenike treba promijeniti jer djeca dobivaju nacionalističke sadržaje u udžbenicima”, i dodaje: “Ovo pozivanje na pravo na školovanje na maternjem jeziku je legitimno na osnovu pravnog sistema, a izlika da bi se ustvari djeci usađivao vlastiti nacionalizam”, nakon čega nam Veličković dodatno pada u očima jer se otkriva kao običan egzekutor, ljepše rečeno epigon Snježane Kordić. A šta je Enver Kazaz? On im drži svijeću nabijenu na pivsku flašu klipaču.
Ne sumnjamo da neki od potpisnika deklaracije imaju dobre namjere, ali jedan dio njih pripadao je grupi najžučljivijih branitelja Nenada Veličkovića. Isti ti ljudi napadali su i Neretvansku deklaraciju o bosanskom jeziku i pokušavali promijeniti nastavne planove i programe u Kantonu Sarajevo izbacujući bosanskohercegovačke književne klasike iz lektire. I to iz nastavnog plana i programu u kojem je zastupljen podjednak broj bošnjačkih, hrvatskih i srpskih pisaca. Uz to, primjetno je da se dio imena iz deklaracije pojavljuje i na popisu ljudi iz Jahorinske deklaracije, koja treba poslužiti okupljanju ljevičarskih stranka u BiH za izbore 2018. godine.
Šta ideolozi deklaracije poručuju Bošnjacima
Što se Bošnjaka i bosanskog jezika tiče, u svim svojim poveljama i deklaracijama o jeziku Bošnjaci ne promoviraju bilo kakav nacionalizam, tek traže prava da svoj jezik nazivaju onako kako žele – bosanskim. Ne postoji kod Bošnjaka ni nasilno nametanje tzv. jezičnog purizma, ne postoje tendencije koje idu u smjeru onemogućavanja drugačijem da govori svojim maternjim jezikom, hrvatskim ili srpskim. Ali zato takve tendencije prema Bošnjacima postoje u Republici Srpskoj i u onim dijelovima Federacije BiH u kojima su Hrvati većina. Uz to, bošnjački udžbenici u Srbiji imaju zabranu objavljivanja, u Hrvatskoj politika ne dopušta implementaciju bosanskog jezika u školstvo. Stoga su organizatori potpisivanje ove deklaracije u potpunosti promašili mjesto djelovanja – žele li utjecati na suzbijanje segregacije, trebali su otići u Konjević‑Polje ili Vrbanjce ili u Zagreb ili Beograd.
Odnosno, izbor tolerantnog Sarajeva najlakši je, jer ih samo u njemu niko za to neće gađati loncima jezikovih juha. Odnosno, prava je istina u tome da ideolozi deklaracije dobro znaju da priču o nekom zajedničkom jeziku, odnosno srpskohrvatskom, mogu pokušati nametnuti jedino Bošnjacima. A zašto? Odgovorio je na to književnik Alija Isaković još 1991. godine u jednom intervjuu: “Ima više razloga što je to tako. Dok Srbi srbuju, a Hrvati hrvatuju, Bosanci uopće nemaju takav glagol. Nemaju ni Bošnjaci. Naime, ne srbuje se zbog Srba nego zbog ne-Srba, hrvatuje se zbog ne-Hrvata. Te i takve manifestacije reverzibilnoga ‘patriotskoga duha’ nisu iskazivanje samodovoljstva nego nedovoljstva.”
Uostalom, isti ti Bošnjaci imaju Institut za jezik u Sarajevu, za koji bismo mogli reći da ih predstavlja, iako mu to eksplicite ne stoji u programu rada. Naime, već u samom nazivu instituta ne imenuje se koji jezik taj institut proučava. Međutim, zasigurno znamo da to nije i neće biti srpskohrvatski zajednički jezik kakvog pokušava nametnuti Snježana Kordić, a u bosanskohercegovački obrazovni sistem, ondje gdje su Bošnjaci većina (jer samo ondje mogu), implementirati Enver Kazaz, Nenad Veličković i njihovi izmanipulirani sljedbenici.
