Pogibija kritike

Ostao je, prebijen i krvav, pred vratima stare željezničke stanice, već oronule i opustošene zgrade – odneseno je sve što je moglo poslužiti nečemu…sve je odneseno (mentalitet koji godinama predstavlja “as” u rukavu našeg čovjeka). Da je, koju deceniju ranije, Ibrahim ostao krvav na istom mjestu, možda bi, posredstvom nekog putnika namjernika, dobio pomoć, za kojom je vapio teška dva sata. Ovako…samo je ostala priča o surovoj naravi neznanih siledžija (ipak, mještani su stoprocentno uvjereni da su Hamo i Mihro, nedvojbeno, do smrti dotukli Ibrahima).

“Čvrsto ukalemljena vjera,
  ljudih naših je mjera.

Plodovi njeni sočni,
radost su, naša, u Bosni”

– četiri su stiha,  koja bi Ibrahim konstantno ponavljao na sijelima kojima bi prisustvovao,  ne svodeći svoju publiku ni na kakav uži krug ljudi. 

Godinama, to je bio njegov zanat – klesati u glavama prijatelja, naizgled namjenjena za udžbenik prvog stupnja ilmihala, stiha kojima je dovodio svoju publiku do stadija u kojem se pod svaku cijenu nastojalo izbjeći prisustvo Ibrahima, ma o kakvom se sijelu radilo.

Primjetio je to Ibrahim još u ranoj fazi svoga avamsko – intelektualog pristupa okupljenima, ali nije mario mnogo za osjećaje “objekata smaranja”. Nedvojbeno – “Budala” – čulo bi se iz usta naroda, nakon što bi Ibrahim nestao u krivini sokaka, a kahvansko društvo ga ispratilo čvrstim pogledima, i još čvršćom šutnjom – činilo se da će, i pogled i šutnja, u datim momentima, postati nasljedna karakteristika ispoljena na budućim naraštajima. Možda, Ibrahimovi odlasci iz kahvane, i ne bi bili popraćeni spomenutim elementima, da isti nije pečatio svoje odlaske teatralnim citiranjem svojih stihova – on je autor stihova, kao i scenograf svojih nastupa (rekao bi on, da su tuđi stihovi).

Unikatnost Ibrahimove da’ve, ležala je u njegovoj sposobnosti, da sa četiri stiha, ostavi publiku na “no coment”, a pouzdano se zna da, nije produbljivao ni metod ni materiju svoje da’ve, osim u slučaju njegove indirektne postavke kao daije. Kako ne bi Ibrahima ostavili nedovoljno opisanim, vrijedi pomen, da se Ibrahimova komunikacija sa ljudima odvijala karakterom svakodnevne kahvanske besjede, samo sa dozom moralnih normi, gdje Ibrahim , ingenioznim poduhvatima svoje retorike usmjerava razgovor, koji, da se odvija u kakvom stripu, ne bi mogao proći bez slika na kojima su pojavljuju upitnici iznad glava Ibrahimovog društva, u pravcu koji navodi prisutne, da na momente posustanu u svome ”pametovanju”, i razviju koju moždanu ćeliju (sasvim neočekivano).

Ibrahim nije baš kahvanski tip, ako ste pomislili, jer iako nam kahvanska aura govori suprotno, ona je argument Ibrahimove nemoći ili nehtijenja da raskine sa seoskim življem i životom. Nagađamo: Vrlo je moguće, da je Ibrahim u takvom položaju, čisto iz razloga bojazni od samoće, koja je njime ovladala prije mnogo godina, dovodeći ga pred konačna vrata izbora, gdje je, mjesto smrti, izabrao tevbu. Ili, ipak, možda je u trenutnom položaju zbog nehtijenja da mudrost četiri stiha ostavi svome doratu i svome kućerku. Ostajemo na velikom “možda”, a Ibrahim je djelovao kao osoba koja je odala svoje tajne Najvećem Čuvaru Tajni.

Svi su znali za Ibrahimova putovanja, kratka i……….još kraća, u danima kada hladni vjetrovi, voljom Gospodara Kosmosa, kliznu niz sokake Ibrahimove mahale, jer tada, nema više posla za Ibrahima, jer su mještani bili odgovorni po pitanju spremanja ogrijeva za zimu, a ta odgovornost, uključivala je posao i zaradu za Ibrahima, iako znojnu I tešku.

Ibrahim nije potkovan školom, iako je izgarao u želji da se grije od nekog korisnog zanata, ali ga je u tome spriječio autoritet njegovog oca, koji, gajeći zamisao o svome sinu kao zemljoradniku, ne dozvoli srcu svoga sina da zaigra pred ostvarenom željom. Preselio je otac, a prije njega majka, a netom poslije nje i dva njegova brata – sve se desi u kratkom razdoblju Ibrahimove adolescencije, kada je već izgubio želju da gleda naprijed, a potencijal za duševni pad, bio u porastu.

Ibrahimove godine su prošle u ničemu, vidljivom ljudima, ali su prošle u bogatom opusu misli, vidljivih Ibrahimu, jer je razvio svoju “kritiku”. Eksperimentisao je “kritikom“ dugo, na sebi. Tad su se rodili stihovi:

“Čvrsto ukalemljena vjera,
ljudih naših je mjera.

Plodovi njeni sočni,
radost su, naša, u Bosni”.

Povratak sa jednog od putovanja (najdužeg, a ne kazujemo gdje je putovao, i s kojim ciljem, već kazat ćemo da se uvijek vraćao sa više samopouzdanja i mnogo svježiji) završio je kobno – prebijen na smrt zbog laži…ali ne njegove…već nečije lahkogutajuće priče – jer njegov status neženje, bio je odlična prilika za potvoru…”Kritika” je poginula!!!
 

Za Akos.bA piše: Hasan Hasić