Poezija: Strah od ljubavi

Emina Basara

Emina Basara, rođena 29. 10. 1996. godine. Maturantica je opšte Gimnazije u Bugojnu (Bosna i Hercegovina) i veliki zaljubljenik poezije. Piše od svoje desete godine. Iza sebe ima par diploma koje je osvojila na školskim konkursima za naljepšu priču/pjesmu. Također je osvojila i drugo mjesto na 3. međunarodnom festivalu poezije i kratke priče dece i mladih “MIHAJLO KOVAČ” za poeziju u kategoriji srednjoškolaca.

STRAH OD LJUBAVI

Bojim se da ću se utopiti u mirisu tvoje kože,
i početi udisati drugačiji zrak .
Bojim se … zrak ljubavi.
i da ću gledati sve, a vidjeti samo tebe.
Bojim se,
o kako se bojim …
da ćeš mi odjednom postati sve
i zauvijek tako ostati.
Bojim se da ću te luđački zavoljeti,
i za kožu zašiti.
I da ćemo se nesvjesno početi igrati žmurke,
u našem gradu, na našoj plohi,
a onda sakrivati, i u beskonačnosti mašte izgubiti.
Bojim se … strašno se bojim,
da ćemo se početi sretati u raznim oblicima,
I da se nećemo prepoznati, a jednom,
sjećaš se ono jednom …
da smo se zakleli na sve i svašta, tada i zauvijek ?
Sjećaš se ?
Ma sjeti se …
Ja se uvijek sjetim,
i sjećat ću se.

A onda, u kasnim satima,
opet se bojim …
da ću se nekad prestati bojati
i početi vjerovat u one vječne stvari,
i pomisliti da nas sunce stvarno grije što nas voli,
a zapravo;
da nas voli, grijalo bi nas zauvijek,
i nikad ne bi zalazilo, da vječnost postoji.
Bojim se,
da ćeš iznenada početi živjeti u meni,
a onda se lukavo izvući sa riječima;
– ti dalje bez mene kreni –

Bojim se da ću se vječno bojati,
običnih ljubavnih stvari,
I dok me ima po prošlosti kopati,
oh mili, kako se bojim …
da moj razum sve to ne pokvari.

Bojim se,
da ću vođena osjećajima početi sanjati tvoj lik,
spavajući ili samo hodajući,
a onda se opet  bojim,
da iza svega toga ne stoji nekakav zloban krik,
koji će nečujno rušeći i paleći
očima strašnim, rukama ogromnim svojim.
učiniti da se još više bojim,
Bojim se da će moj strah preći u naviku,
da ću se početi bojati svog odraza u ogledalu,
I da će upoznati svaku moju najslabiju kariku,
Bože, pomozi mi. Smanji ovaj strah,
jer strašno se bojim,
da ću se pretvoriti u pertlu svezanu,
blatom i prašinom prljanu, jadno gledanu.

Bojim se,
da će mi iznenada tvoj lik postati inspiracija,
a tvoje riječi pero,
pa ću vođena osjećajima morati pisat o tebi – tobom.

Bojim
se,
da će ti moja luda maštanja zauvijek ostati nedostižna.
ali znam … da će moj miris uvijek ostati urezan na tvom tijelu
i da ćeš ga osjećati pri svakom pokretu.

I kada noću osjetiš neki topao povjetarac koji nježno miluje tvoje lice,
to sam ja !
prerušena u nevidljivo čudo.
Koje te ljubi i miluje dahom.
Koje te voli dodirima.

… jer  zaista, tako mi svih ovih riječi,
ja nikada nisam pomisila na vječnost da mi se tvoj lik nije pojavio pred očima.

avlija.me