Poezija: ‘SREBRENICA, RANA NEPREBOLNA’
Pred nama je još jedan 11. juli. od onog strašnog dana kada je počinjen stravičan zločin, što ga genocidom zovu. Od onog dana kada su zauvijek prekinuti nevini životi puni snova i neostvarenih želja.
I opet Srebrenica progovara! I svjedoči, svojim mrtvim i nijemim svjedocima, mezarima bošnjačkim. I progovara krvlju nevinog i suzom majke koju žedna zemlja upija. I tabutom, prekrivenim zelenim platnom, zelenim kao netom pokošena mlada trava, koja je skrivala rasute kosti mučenika.
Moramo govoriti o genocidu u Srebrenici, opet, i opet, i opet… jer kosti koje se još uvijek iskopavaju, svjedoče da se ovdje dogodio zločin planetarnih razmjera. Agresori su u samo sedam dana ubili oko 10 000 Bošnjaka!!! Tačan broj se, nažalost, možda nikad neće saznati, to samo dragi Allah zna. Ali zbog onih 8372 imena, uklesanih u kamen u Memorijalnom centru Potočari(a koji nije konačan), zbog dosad ukopanih žrtvava , moramo o genocidu govoriti, jer ako zaboravimo, to bi značilo da smo ga mi, svojim zaboravom, ponovo počinili! Na hiljade porodica je zauvijek ostalo bez muških potomaka, djeca su ubijana pred očima majki, brojni srebrenički jetimi neće moći da imenom zazovu svoga babu, majku, brata, amidžu…
SREBRENICA. Svaki put kad izgovorim to ime, obuzmu me neizrecivi bol i tuga. I po ko zna koji put se pitam ZAŠTO? ZAŠTO se dogodila Srebrenica? ZAŠTO je ranjena moja Bosna? A ranjena je, duboko. Ali, naivni Bošnjo zna da je Bosna ranjena tek kad vidi da ona krvari.
ZAŠTO? Hoću sve da pitam, ZAŠTO je ranjena moja Bosna? Zar zbog imena moga i tvoga,zar zbog vjere moje i tvoje, zar zbog korijena našeg bosanskog, njena se historije piše krvlju i životima nevinih?!
Drhte bolne ruke, dlanovima ka nebu okrenutim, trpi duša žudna, žrtva se nada makar mrvi istine, pravde i pravičnosti, i moli. Moli, u tišini, Uzvišenog Allaha, da podari snagu i sabur, da se izdrži ovo teško iskušenje! Da se ne poklekne u svom dunjalučkom životu,da se ne slomi! Jer valja joj dalje, dostojanstveno, uzdignute glave, prenositi krvavu lekciju: DA SE NE ZABORAVE! BOL, PATNJA, ŠEHIDI, SREBRENICA, RANA NEPREBOLNA!!!
I pojaviće se opet behari, a iza behara plod. A kakav će to plod biti, na nama je! Jer kako posijemo, tako ćemo i požeti!Na nama je da se prisjećamo, da izgradimo kulturu pamćenja, i usadimo je u kolektivnu svijest budućih generacija, da čuvamo uspomenu na naše šehide, na kabure i grobnice, rasute po raskošnoj zemlji bosanskoj, da prepričavamo djeci našoj šta se nama dogodilo, i da molimo Allaha Uzvišenog, da se to nikad, nigdje i nikome ne ponovi!!! LILLAHI EL-FATIHA!
SREBRENICA
Tetura krvava, bezglava četa.
Ljeto je, godina devedeset peta.
Jedanaesti je. Juli. I Srebrenica.
I nož u leđa, i žica, žica.
Tišina nijema. Glasa ni krika.
Posrće četa mučenika.
I gladni, i žedni, i goli, i bosi,
I babo nejakog Hamzu nosi.
Krvnici piju, pucaju, prijete,
I loču, kolju, i gibete.
I opet kolju, i opet bodu,
Ubiti nisu mogli slobodu!
Vezani žicom, ruke na leđa,
Preko kamenja, šuma i međa.
I preko brda, i preko trnja,
Crni je dan, a noć još crnja.
I nemam oči, i nemam uši,
Al“ mi je Bosna još u duši.
I muče me, i tuku, i kosti lome,
Bosnu u meni hoće da slome!
Al“ i bez očiju, sve ih vidim !
Svoj sam na svome, ja se ne stidim!
I bez ruku, i bez nogu,
Duša će moja u slobodu!
Pucajte samo, ja se ne bojim!
Ni jednog trenutka, ništa ne dvojim!
Može košena trava pasti,
Ali će nova opet rasti!
Osjećam na licu zvijeri dah,
I ćutim njen od Bosne strah!
I čujem babu kako jeca:
„Griješniče, zar su kriva ti djeca?!“
Sina iz ruku nije dao,
Dok ga je krvnik nejakog klao!
I gleda babo svoga mezimca,
Mrtvoga sina, Hamzu, jedinca!
I plače, plače, bez glasa grca,
A krv po travi kaplje i frca.
Dželat nastavlja bosti, i bosti,
Ni mrtvim im nisu razdvojili kosti!
Pomislih na tren:“Bože im plati!
Za svako zlo, gorim im vrati!
Oprosti, Bože, što ja to velim,
I što krvavu osvetu želim!
I što uperih na nekog prst,
Tražeći samo smrt za smrt!
Čovjek sam samo, Bože moj,
Ispaćen, slabašan, rob sam tvoj!
Bože, oprosti za ove riječi!
Tabut će moj da posvjedoči,
Protiv onih što su me gonili,
K“o zvijeri gladne nasrnuli!“
Može svijet ćutke da gleda,
Ali se istina sakriti ne da!
Kad Srebrenica progovori,
Oči bez sjaja kad otvori,
I zatraži pravu istinu,
O ocu, bratu, suprugu, sinu.
Kad suze majki poteku,
Zašto je čovjek zvijer čovjeku!?
Jer svi smo mi od mesa i krvi,
I svi smo među prvima prvi,
Iz istog nikli korijena,
Samo nam druga imena!
Duša se bolu otima,
Gorak je ukus u ustima.
U srcu tuga, gorčina,
Krvava ti, Bosno, sudbina!
Dok rumen mjesec polahko blijedi,
Nad Potočarima svjetlost lebdi,
Nevinih duša, bijelih ptica,
Da se ne zaboravi SREBRENICA,
SREBRENICA, SREBRENICA…
Za akos.ba: Sauda Kovačević
