Poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima — istočnjački motivi i bošnjački talenat

Uvod

Kada je Bosansko kraljevstvo osvojeno i Bosna priključena Osmanskom carstvu, za Bošnjake počinje novo doba, koje će, barem kada je književno stvaralaštvo u pitanju, iznjedriti brojna imena vrijedna spomena i literaturu koja će biti dokaz postojanja bošnjačke književnosti unatoč činjenici da nije pisana na bosanskom jeziku.

Od 1463. do polovine 19. stoljeća, Bošnjaci će pisati poeziju i prozu na turskom (koji je bio ujedno i službeni) i perzijskom jeziku, a što je sasvim prirodno, u religijskom pogledu arapski jezik će biti jedini jezik. Dakako, Bošnjaci će komunicirati na svome bosanskom jeziku, u narodu će se i dalje upotrebljavati bosančica kao narodno pismo, a razvit će se i poseban oblik književnosti — alhamijado književnost pisana arebicom, pismom koje je bilo narodna varijanta arapskog pisma. (O prozi na orijentalnim jezicima i alhamijado književnosti bit će govora u sljedećim člancima)

Književna paradigma se mijenja, Bošnjaci raskidaju veze kao i Bosna sa srednjovjekovljem i okreću se ka naprijed i za razliku od susjednih zemalja i evropskih država, bošnjačko stvaralaštvo bit će prožeto orijentalno-islamskim motivima, odnosno divanskom i unutar nje sufijsko-tesavvufskom i laičkom poezijom, dok su u isto vrijeme u Evropi vladali humanizam i renesansa, kasnije barok, klasicizam, prosvjetiteljstvo, romantizam i realizam.

U tom pogledu, bošnjačka književnost će se razvijati u pomenutom sufijsko-tesavvufskom i orijentalno-islamskom duhu za razliku od Evrope koja će za četiri stoljeća promijeniti nekoliko stilskih formacija, a Bošnjaci će se tek osvajanjem od Austro-Ugarske okrenuti Zapadu i stvaranju na vlastitom jeziku i za relativno kratak period morat će nadoknaditi kašnjenje za evropskom književnosti.

Koliko je sufijsko-tesavvufska poezija izuzetna svjedočila je zainteresiranost velikog Goethea koji je čitajući tu literaturu otvorio vrata Zapada, mističnom, filozofsko-religijskom i duhovno naprednijem Istoku.

Osobine i forme književnosti na orijentalnim jezicima

Iako se očekuje da je religija bila prisutna u ovim formama od samog začetka, to nije bio slučaj, jer su i Perzija (današnji Iran) i Saudijska Arabija imali svoje predislamsko razdoblje, a u pjesničke forme su ušli religijski motivi. Pjesnici su poznavali mitologiju predislamskog doba pa će tako i ti motivi krasiti njihove stihove (Medžnun i Lejla, Džemšid, Anka-ptica, Behram, Širin, Ferhad i dr.)

Jedan od najboljih književnih teoretičara sa područja bivše Jugoslavije Zdenko Lešić, kada je riječ o orijentalnim pjesničkim formama vrši podjelu na sljedeći način:

Gazel (perzijski ghazal) vrsta je pjesme koja je nastala u arapskoj poeziji, ali su je proslavili perzijski pjesnici Saadi i Hafiz u XIII, odnosno XIV stoljeću. Sastoji se od pet do petnaest dvostiha (bejtova) s istom rimom prevedenom kroz sve strofe po shemi aa ba ca da itd…
U početku je to bila ljubavna pjesma, melanholičkog tona, koja je izražavala tugu zbog rastavljenosti od voljenog bića, a onda se sve više ispunjavala osjećajem mistične ljubavi prema Bogu.

Rubaija (arapski rubai, “četverostih”) kratka je pjesma od četiri stiha s rimom aaba. Po sadržaju je najčešće bekrijsko-erotske inspiracije što je približava anakreontici. Popularizirao je perzijski pjesnik Omer Hajjam (XI st.) čija je slavna zbirka Rubaije jedno od najznačajnijih djela perzijske poezije.

Kasida ( arapski qasida) duža pjesma koja je nastala među arapskim beduinima i koja je, uz gazel, bila najomiljeniji pjesnički oblik u divanskoj poeziji. Sastoji se od najmanje 15, a najviše 99 dvostiha, koji se rimuju kao u gazelu. Može imati karakter pohvalne pjesme, ali i pjesme kojom se nešto kudi, pjesme u slavu znamenitih ljudi, ali i pjesme tužbalice.

Mesnevija je duga pjesma komponirana u nerimovanom dvostihu. Mističko-didaktički spjev Mesnevija Dželaludina Rumija, sastavljena je od 25.000 stihova, postala je uzor mnogim kasnijim orijentalnim pjenicima, koji su svoja razmišljanja i pouke slagali u takve spjevove.

Nazira je pjesma spjevana po uzoru na pjesmu nekog drugog pjesnika, ali s  vlastitim sadržajem. Ona nema svoju formu, već je preuzima od svog uzora. Ali već ta metatekstualna operacija čini je posebnom vrstom pjesme.

Ilahija je pobožna pjesma u slavu vjere i Boga, napisana i pjevana s ciljem zadobijanja Božije milosti, često s izrazima derviške (mevlevijske) mističke ljubavi prema Bogu. Popularna je među Bošnjacima, a najistaknutiji bošnjački pjesnici ilahija su Muhamed Hevaji Uskufi (XVII st.) i Abdulvehab Ilhamija (XIX st.).

Valja istaći kako je divanska književnost bivala književnošću za uske intelektualne krugove i nazivala se također i dvorskom književnošću. Prof. dr. Lamija Hadžiomerović i Emina Memija su u predgovoru Poezije Bošnjaka na orijentalnim jezicima o divanskoj književnosti pisale sljedeće: ” Divanska poezija ima svoje zakonitosti kojih su se pridržavali svi koji su joj pripadali. Ona baštini dosta Iranaca i Arapa, ne samo u formi nego i u tematici i leksici. Zato je stvaranje ove književnosti od autora zahtijevalo ne samo poznavanje filozofije, filozofije islama, tradicije i historije, nego i perzijskog i arapskog jezika.”

Dalje kada je riječ o divanskoj književnosti one objašnjavaju:”Divansko pjesništvo počiva na bejtu (dvostihu) koji je zasebna sadržajna cjelina, poruka, pa se može izlučiti iz pjesme, a da zadrži svoj smisao i značenje i da ne naruši arhitektoniku cjeline. Divan — zbirka te poezije — je komponiran po određenim uzusima i zadatim vrstama. Potpun divan sastavljen je više od deset različitih žanrova poredanih po tematskoj hijerarhiji. Gotovo obavezno je da svaki divan sadrži tevhid ili tehlil kao uvod u cjelinu. U njemu pjesnik očituje Božije jedinstvo i pjeva u Njegovu slavu, a zatim obično iznosi svoje meditacije o smislu svijeta i ljudskog postojanja. Slijede zatim munadžat i nat, ode Bogu i Poslaniku Muhammedu.”

Nešto slično srednjovjekovnim zapisima na stećcima imat ćemo i u orijentalno-islamskoj kulturi što će se zvati tarih (povijest, datum), a koji će se ispisivati prilikom određenih historijskih događaja, naročito kao spomen-obilježje, bilo da je riječ o nečijem rođenju, smrti, početku izgradnje nekog objekta i slično. U poeziji se takav oblik naziva epitaf.

Sufijsko-tesavvufska poezija

Na prostore Bosne i Hercegovine sufizam kao put razumjevanja islama i njegove implementacije dolazi sa Osmanskim carstvom gdje će se duboko ukorijeniti i ostati prisutan i do danas u bošnjačko-muslimanskoj tradiciji. Osnivat će se tarikatski redovi i graditi tekije, a najpoznatiji u Bosni i Hercegovini su svakako mevlevijski, odnosno nakšibendijski tarikat. Prvu tekiju je podigao Isa-beg Ishaković 1462. godine u Sarajevu.

Sufizam odnosno tesavvuf dva su termina i u suštini označavaju isto. Tesavvuf se kao nauka ili grana islama izučava i na islamskim fakultetima i najkraće rečeno predmet njenog izučavanja je duhovni i moralni odgoj po uzora na Poslanika a.s., a sufijom se može nazvati učitelj ili osoba koja teži ka duhovnom islamskom odgoju.

Autor ovog teksta se neće baviti teološkim aspektima i analizama kada je u pitanju tumačenje islama i tzv. “pravog puta”, sufizma kao pravca, tesavvufa kao nauke. U književnoumjetničkom pogledu sufijsko-tesavvufska poezija ostaje vezana za vjeru što je i njen primarni cilj, međutim, ona sintetizira vjeru, pjesnikov talenat i znanje, obiluje brojnim metaforama koje se na prvi pogled kose sa islamskim tumačenjem i predmet teoloških rasprava često biva njeno nerazumjevanje.

(…)U meni je suština svih 18.000 svjetova
Ja sam mikrokozmos iz kog je potekao makrokozmos.
Ja sam čuvar poprišta ljubavi
i danas sam drugi Ešref!
Ja sam odraz Alijine tajne,
od svega sam viši ja! Abdurahman Sirrija

Sufijsko-tesavvufska poezija objedinjuje i dva najveća islamska pravca sunnizam i šiizam i mjesto je pomirenja između ovih dvaju pravaca. Slavi se i Kur’an kao Allahov govor i Poslanik a.s. kao najsavršenije biće i uzor do Sudnjeg dana.

O Mi’radžska noći sveta! I Svevišnji tebe štuje
Prvi ajet sure Isra’ tvoju vrijednost potvrđuje.

Na sunčeve zrake duvak kad večernja
rumen skova
Zvijezde nebo tad posuše  s bezbroj
alem-kamenova.  Alaudin Sabit Užičanin

Osobine sufijsko-tesavvufske poezije su misticizam, asketizam i panteizam (tzv. Jedinstvo bića).  Ova je poezija hermetična, simbolična i alegorična i njeno razumijevanje treba biti slojevito kako se ne bi upalo u zamku prilikom tumačenja.

(…) Moj užitak to si Ti, moje lice to si Ti
Moje oči to si Ti, u mojoj ljubavi si. Abdulvehab Ilhamija

Harabat (ruševina, ali u poeziji je to mejhana), ljubav, vino, opijenost, krčmarica (šejh) su motivi koji se često spominju, pri čemu je vino znanje, Ljubav jest jednako Allah, dakle alegorija na društvo koje teži ka znanju i ljubavi prema Allahu.

Dođi na mjesto Harabata da šetamo,
Da tamo gledamo krčmaricu mladu, dođi.
Da žrtvujemo razum, srce i vjeru za
luk njenih obrva,
Da dušu stavimo štitom od strijele
njenih trepavica, dođi. Husein Lamekanija

Kaplja i more, takozvana fena (nestajanje) je još jedan motiv, gdje lirski subjekt nestaje u Božijem sveprisutnošću, gdje svojom poezijom prelazi u transcedentalno, a ovozemaljsko postaje nebitno.

Ja sam oblikom kaplja, ali sadržinom more!
U meni je cijeli svijet, ja sam svijet
i njegova sadržina. Abdurrahman Sirrija

Primjer nestajanja ogleda se i u simboličkom odnosu leptira i svijeće, gdje je svijeća Božija svjetlost i mjesto iščezavanja lirskog subjekta, a leptir sam lirski subjekt koji žudi za tim svjetlom.

(…) Ili je to leptir koji je na plamen
ljepote ljubavnice
Sebe bacio, pa izgorio i duša mu izašla? Muhamed Karamusić Nihadija

Najveći utjecaj na bošnjačku književnost u ovom periodu imali su Saadi Širazi i Dželaludin Rumi, autori dvaju dijela koji su i u evropskim književnim krugovima postali izuzetno poštovani. Saadijev Đulistan i naravno Rumijeva Mesnevija, uz mističnu, senzibilnu i duhovnu poeziju i jednog i drugog pisca. Svoje mjesto u Bosni i Hercegovini i samoj Evropi dobit će i Omer Hajjam čije je tekstove prevodio Safvet-beg Bašagić.

Bulbulistan (Bašča slavuja) je najzačajnije djelo ovog perioda koje je na perzijskom jeziku napisao Fevzija Mostarac u 18. stoljeću. Bulbulistan je pisan po uzoru na Saadijev Đulistan, prepun je misticizma, mudrosti i savjeta.

Nemoj da se uzalud hvališeš strpljivošću,
napravi probu na sebi kad budeš u srdžbi.
Ako tvoje tijelo potvrdi tvoje riječi
Tada se i sam možeš pohvaliti (Iz Bulbulistana)

Laička poezija

U odnosu na sufijsko-tesavvufsku, laička poezija predstavlja opusom siromašnije stvaralaštvo i stilski je dosta prostije, jednostavnije. Nema tu maestralnih stilskih figura i hermetičnosti, u fokusu su “romantičarski” opisi gradova, lirski subjekt opisuje svoja unutarnja osjećanja, komentira svijet oko sebe i stavlja se u poziciju kritičara. Vrlo često je lirski subjekt jednak autoru o čemu i svjedoče pjesme u kojima lirski subjekt, odnosno pjesnik iznosi utiske o gradovima.  Ako se pjeva i o ljubavi, poezija se čita lahko, shvaća se poruka već na prvom nivou, nije potrebno tzv. raslojavanje, kao kada su neki alegorični stihovi u pitanju.

Tarih je u spomen na šejha ili poznatu ličnost bio aktuelan u okviru ove poezije.

Pjesnici su često pisali i jednu i drugu poeziju, kao što su Derviš-paša Bajezidagić, Abdulvehab Ilhamija, Mehmed Mejlija Guranija i dr.

O glupane svih vremena što Bošnjake grdiš
Neznalice bezvijedni neznanjem se dičiš!

Ti Bošnjaka neznalicom smatraš,
ama sebe učenim!
S teškim pitanjem dođi meni,
da ti ga protumačim. Mehmed Rešdi

Ko bi mogo opjevati redom
sve ljepote divnoga Mostara
zar se čudiš, srce, što ga ljubim
sa ljubavlju sinovskoga žara? Derviš-paša Bajezidagić

Nadgrobni tarih Mustafe-efendije Čurčića u Sarajevu:

O smrti,
Ovaj grob je džennetska bašča,
U kojoj počiva odabrani čovjek,
Čurčić Mustafa-efendija,
neka je na njega Božija milost,
I neka mu Istiniti podijeli mjesto
u džennetu među hurijama
Šakir mu izreče potpuni hronogram:
Mustafa je otišao milosti Božijoj. Muhamed Šakir Muidović

Napomena:

Književni historičari su dosad našli tekstove oko tridesetak autora iz ovog perioda, a ovdje ćemo spomenuti samo neke: Zijaija Mostarac, Ahmed Vahdetija Bošnjak, Derviš-paša Bajezidagić, Medžazija Mostarac, Muhamed Nerkesija, Hasan Kaimija, Alaudin Sabit Užićanin, Fevzija Mostarac, Abdulvehab Ilhamija, Fadil-paša Šerifović, Abdurrahman Sirrija i jedina pjesnikinja koja je živjela i pisala u drugoj polovini 19. stoljeća Habiba Stočević-Rizvanbegović čija je poezija bila uglavnom ljubavnog senzibiliteta.

Literatura:

Zdenko Lešić, Teorija književnosti, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2005.

Lamija Hadžiosmanović, Emina Memija, Poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima, Preporod, Sarajevo, 1995.

Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza