Pitanje dobrovoljnosti u izmjeni bitnih elemenata etničkog identiteta
Ovo pitanje dobrovoljnosti prvenstveno se odnosi na narode čiji je dio prihvatio islam pod osmanskom vlašću. S obzirom na to da u današnjoj nauci ne postoji niti jedna ozbiljna tvrdnja da su Osmanlije islam naturali silom, te da je vjerski identitet u bitnom određivao ili utjecao na ostale elemente identiteta, stvorena je za te narode različita situacija od one u kojoj su se nalazili podanici osmanske države koji nisu mijenjali vjerski identitet. Zbog toga se postavlja pitanje da li je osmanski sistem nastojao da izmijeni i druge elemente etničkog identiteta onih koji su prihvatili islam na način da izvrši njihovo etničko “poturčivanje”.
Sa sigurnošću se može tvrditi da nije vršen nikakav pritisak na narode koji su prihvatili islam da prihvate elemente turskog etničkog identiteta. Nije im zabranjivana samoidentifikacija kao naroda, nije im branjeno korištenje njihovog jezika i pisma. Pravo na samoidentifikaciju ima svoju važnost i danas, posebno za manje etničke grupe koje su izložene pritiscima dominantne vladajuće grupe. Ne radi se uvijek o asimilciji u svoju grupu, već o pritisku da se ne vrši samoidentifikacija sa nekom drugom grupom. Jedan od ovakvih primjera je i izjava bivšeg predsjednika Srbije Tomislava Nikolića u vezi Bunjevačkih Hrvata. Nikolić je izjavio da Bunjevce prepoznaje kao autohton slavenski narod, te istakao kako oni ne pripadaju ni hrvatskom, ni srpskom narodu. Direktor Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata je na to izjavio: “Bojim se da ne možemo biti i dalje objekti nasrtaja na naša vlastita uvjerenja i na ono za što smo se izborili.”
Naravno da je utjecaj turskog jezika i kulture bio značajan, ali to se dešavalo zbog toga što je ono što je smatrano turskim, bilo u širokim masama, i muslimanskim i nemuslimanskim, usko vezano za ono što je smatrano islamskim, a ono što je islamsko bilo je najvažnije za njegove pripadnike, bez obzira kojem narodu pripadali. Ovo snažno vezanje turskog za islamsko, vidljivo je iz dokumenata i drugih izvora u kojima se spominje da je neko “turske vjere”, što podrazumjeva islamsku vjeru.
Što se tiče velikih naroda i civilizacija koje su dospjele pod osmansku vlast, poput Arapa i Perzijanaca, situacija je bila čak obrnuta. Ovi narodi su izvršili ogroman utjecaj na čitavu državu. To pokazuje značajan broj riječi koje su se upotrebljavale u tursko-osmanskom jeziku, pogotovo u islamskom kontekstu i u nazivima državnih institucija, ali i u svakodenvnom govoru običnih ljudi. Treba podsjetiti da je, na primjer, Mesnevija, svjetski poznato književno djelo Dželaludina Rumija Mevlane, napisana na perzijskom jeziku. Također, međusobne dobrovoljne asimilacije je u određenoj mjeri bilo i među kršćanskim narodima, naročito putem jezika. Radi se o grčkom utjecaju na balkanske pravoslavne narode koji su prihvatali da se vjerski obredi održavaju na grčkom jeziku: “Jedan od pokazatelja ovog je upotreba grčkog jezika kao sredstva za ujedninjuenje pravoslavaca. Pravoslavci su imali za cilj da se ujedine u zajednice koje govore jedan jezik i dijele jednu kulturu i radili su na tome uz pomoć crkve. Prvo su naglasili da zbog toga što su crkvene zapovijedi iste za sve na Balkanu grčki jezik treba da bude maternji jezik različitih naroda. Tako su na čelo bugarskih, srpskih i vlaških patrijaršija imenovani oni koji govore grčki jezik: grčki jezik se počeo upotrebljavati kao jezik vjeronauka u vjerskim školama. Na kraju ovih aktivnosti postigao je prestiž, u nekim sredinama se počeo širiti kao jezik komunikacije; helenizirani su u gornjim slojevima gradova neke osobe i neki sveštenici koji nisu bili Grci.” (Godak A. Bilgehan, Balkanlar)
Nacionalni pokreti pravoslavnih naroda su doveli do toga da se njima više nije sviđao grčki kao jezik njihovih crkava i ovaj proces je prestao. Za ovaj proces helenizacije preko grčkog jezika bitno je da osmanska vlast nije vršila pritisak na pravoslavce da prihvate grčki jezik i da je sam proces tekao dobrovoljno. Grci kao vrlo snažan nemuslimanski faktor u osmanskoj državi kasnije će preći na nasilne metode asimilacije svojih pravoslavnih istovjetnika, odnosno njihovih naroda. Međutim, ove pritiske će oslabjela osmanska država sprječavati onoliko koliko je bila u stanju da to učini.
Izvor: “Osmanlije i različiti narodi (odnos prema različitim etničkim identitetima)”
Autor: dr. Senad Hasanagić
Za Akos.ba priredila: Adela Kukić
