Pitanja o duši: Da li su umrli svjesni posjete živih i njihovih selama?

Ibn ‘Abd el-Berr kaže: „Od Poslanika se, vjerodostojnom predajom, prenosi da je rekao: ‘Nijedan musliman ne prođe pored kabura[1] svoga brata kojeg je poznavao na dunjaluku[2] i nazove mu selam, a da mu Allah ne povrati dušu da mu selam uzvrati!’“

U Sahihima Buharije i Muslima[3] mnogobrojnim predajama se prenosi da je Božiji Poslanik, s.a.w.s.,[4] naredio da se šehidi Bedra pokopaju u jedan mezar i da je zatim stao iznad njih i počeo ih dozivati po imenima: „Jeste li se uvjerili da je istinito ono što vam je obećao vaš Gospodar?! Ono što je meni obećao, ja sam našao istinitim!“ Na to mu je Omer[5] – Bog njime bio zadovoljan! – rekao: „Božiji Poslaniče, kako to da se obraćaš onima koji su već mrtvi?!“ „Tako mi Onoga koji me s Istinom posla“, odgovorio mu je Poslanik, „ovo što govorim vi ništa bolje ne čujete od njih, samo što oni nisu u stanju odgovoriti!“

Od Poslanika se, također autentičnom (sahih) predajom, prenosi hadis[6] u kojem se kaže „da umrli čuje bahat obuće onih koji su ga ispraćali, kada odlaze od njega“. Poslanik, s.a.w.s., je propisao svome ummetu da „kada nazovu selam stanovnicima kabura, to učine na način na koji se obraćaju živima; da reknu: Es-selamu ‘alejkum, dare qawmin mu’minin (Mir neka je na vas, kućo naroda vjerničkog!).“

Prema tome, radi se o obraćanju nekome ko čuje i razumije govor. U protivnom, ono ne bi imalo smisla i bilo bi nesuvislo, poput obraćanja nečemu nepostojećem i neživom. Prvi muslimani se o ovom pitanju nisu razilazili. Brojne su predaje od njih u kojima stoji da je umrli svjestan posjete živog, i da joj se obraduje. Ebu el-Dunja, u svojoj knjizi Kitab el-qubur – poglavlje ‘Umrli su svjesni posjete živih’ – kaže: „Od ‘Aiše[7] – Bog njome bio zadovoljan! – prenosi se da je Božiji Poslanik, s.a.w.s., rekao: ‘Nijedan čovjek ne posjeti mezar svojega brata i ne posjedi kod njega, a da mu se ovaj ne obraduje i ne uzvrati mu (selam, govor), sve dok ne ustane!’“

Od Ebu Hurejre[8] se prenosi da je rekao: „Kada čovjek prođe pored kabura svog brata kojeg je poznavao i nazove mu selam, ovaj mu selam uzvrati i prepozna ga. Ako pak prođe pored kabura nekog koga nije poznavao i selam mu nazove, ovaj mu uzvrati na selam!“

Pričao nam je Muhammed ibn el-Husejn, pozivajući se na Jahju ibn Bistama el-Asgara, a ovaj na Musme’a, kojem je čovjek iz porodice ‘Asima el-Džahderija ispričao sljedeće: „Usnio sam ‘Asima el-Džahderija dvije godine nakon njegove smrti. ‘Zar ti nisi umro?!’, upitao sam ga. ‘Jesam, naravno!’, odgovorio je. ‘Pa gdje se sada nalaziš?’, pitao sam. ‘Bogami, u jednom od džennetskih perivoja’, kazao je. ‘Moji prijatelji i ja se, svakog četvrtka navečer, i petkom ujutro, sastajemo kod Bekra ibn ‘Abdullaha el-Mezenija i tu primamo vijesti o vama!’ ‘Vaša tijela ili vaše duše?’, upitao sam. ‘Da si ti živ i zdrav’, kazao je on, ‘tijela naša je još davno pojela truhlež, sastaju se naše duše!’ ‘A znate li za naše posjete vama?’, priupitao sam. ‘Da, znamo’, odgovorio je. ‘Saznajemo za njih petkom navečer i subotom do izlaska Sunca!’ ‘Zašto samo tada, a ne i ostalim danima?’, pitao sam. ‘Zbog odabranosti petka i njegova značaja’, rekao je.“

Pričao nam je Muhammed ibn el-Husejn, pozivajući se na Bekra ibn Muhammeda, kojem je Hasan el-Qassab ispričao ovo: „Sa Muhammedom ibn Waslom svake sam subote u rano jutro odlazio do El-Džebbana[9] i tamo smo stajali nad kaburima, nazivali im selam i za njih Allahu upućivali dove, a zatim odlazili.

Jedanput sam mu rekao: ‘Što subotu ne bi zamijenio za ponedjeljak?’ ‘Saznao sam’, rekao mi je, ‘da umrli znaju za svoje posjetioce petkom, te dan prije i dan poslije toga“.

Pričao mi je Muhammed, prenoseći od ‘Abd el-Aziza ibn Ebbana koji mu je rekao: Sufjan el-Sewri nam je jedanput kazivao: „Čuo sam da je El-Dahhak rekao: ‘Ko posjeti kabur subotom prije izlaska sunca, umrli će znati za tu njegovu posjetu!’ Kad je upitan iz kojeg to razloga, odgovorio je: ‘Zbog značaja koji ima petak“.

Pričao nam je Halid ibn Haddaš, pozivajući se na Dža’fera ibn Sulejmana, a ovaj na Ebu el-Tejjaha, koji je rekao: „Mutrif je ranim jutrom kretao na put, dok bi petkom putovao noću. ‘Čuo sam Ebu el-Tejjaha’, kaže Dž’afer, ‘kada je rekao: – Mi smo saznali da mu se pred njim osvjetljavao put kojim je išao. Jedne noći je, prilazeći na konju jednim mezarlucima, ugledao stanovnike mezarova kako sjede na svojim kaburovima. „Eto Mutrifa, dolazi i ovog petka!“, govorili su. „Zar i vi znate da je petak?!“, upitao je on. „Znamo“, rekli su. „I znamo šta u tom danu ptice govore!“ „Šta govore?!“, upitao je. „Govore: selam, selam!“

Pričao mi je Muhammed ibn el-Husejn, pozivajući se na Jahju ibn ebu Bekira, kome je El-Fadl ibn Muweffeq ibn Hal Sufjan ibn ‘Ujejne ispričao sljedeće: „Kad mi je umro otac, puno sam tugovao za njim. Svakoga dana sam išao na njegov mezar, a onda sam neko vrijeme prestao. Kad sam mu potom ponovo otišao, dok sam sjedio pored njegova kabura savladao me je san i ja sam zaspao. Usnio sam kao da se mezar mojega oca otvorio a on kao da sjedi dole u njemu, umotan u ćefine, mrtvačkog izgleda. Vidjevši ga takvog, počeo sam plakati. ‘Sine’, rekao mi je, šta te to spriječilo da mi te tako dugo nema?’ ‘Zar ti znaš za moj dolazak?!’, upitao sam. ‘Znao sam za svaki tvoj dolazak’, rekao mi je. ‘Kad god si mi došao, uvijek sam ti se obradovao i s tobom bio u društvu. Tvojoj dovi su se radovali i ovi oko mene!’ Nakon toga sam vrlo često odlazio kod njega“.

Pričao mi je Muhammed, kojem je pričao Jahja ibn Bistam, a njemu Osman ibn Sewda el-Tawafi; kaže: „Njegova majka je bila izrazito pobožna žena, do te mjere da su je zvali kaluđericom. Kad je bila na samrti, podigla je glavu prema nebu i rekla: ‘O djela moja pohranjena – uzdanice moja u životu i nakon smrti moje – nemojte me izdati u času smrti i nemojte me ostaviti samu u kaburu!’ Potom je umrla, a ja sam svakog petka odlazio kod nje, upućivao za nju dovu, molio joj za oprost, njoj i ostalima u mezarluku, a onda mi je jednom izišla na san. ‘Kako si, majko?’, upitao sam je. ‘Sine’, kazala je, ‘smrt sa sobom donosi teškoću golemu, no ja se, Bogu hvala, nalazim u lijepom boravištu: miomirisom se prekrivamo i na brokat i kadifu se naslanjamo – tako sve do Dana u kojem ćemo proživljeni biti!’ ‘Treba li ti nešto?’, upitao sam je. ‘Treba’, rekla je. ‘Nemoj nas prestati posjećivati i za nas dove[10] upućivat, jer se ja, doista, svakoga petka obradujem tvome dolasku, kad god se pojaviš otud od svojih. Meni tad reknu: Kaluđerice, eto ti opet ide tvoj sin!, i ja se obveselim, a obraduju se i svi ovi umrli oko mene!“

Pričao mi je Muhammed ibn ‘Abd el-’Aziz, prenoseći od Bišra ibn Mensura: „U vrijeme kad je harala kuga, jedan čovjek je često posjećivao El-Džebban i tu klanjao dženaze umrlima. Kada bi pala noć, on bi se zaustavljao na ulazu u mezarluke i govorio bi: ‘Neka vam Allah bude drug u vašoj samoći i neka se smiluje vašoj usamljenosti; neka prijeđe preko ružnih postupaka vaših i neka primi dobra djela vaša!’, i nikada ništa više nije dodavao na te riječi. ‘Jedne noći sam’, pričao je taj čovjek, ‘bio zašao u noć te sam se odmah zaputio svojoj kući, ne otišavši do mezarluka da im uputim dovu kako sam to običavao činiti. Kad sam te noći zaspao, u snu sam ugledao mnoštvo ljudi – došli kod mene!’ ‘Ko ste vi?!’, upitao sam. ‘Šta trebate?’ ‘Mi smo iz onog tamo mezarluka!’, rekli su. ‘Navikao si nas na poklon koji si nam darivao kad bi se vraćao svojima!’ ‘Koji poklon?!’, upitao sam. ‘Dove koje si upućivao za nas’, kazali su. ‘Onda ću to nastaviti činiti i dalje’, kazao sam i to više nikad nisam prestao raditi!’“

Muhammed mi je pričao, kazujući ono što je čuo od Ahmeda ibn Sehla, on od Rušda ibn Sa’ada, a ovaj od jednog čovjeka koji je čuo Jezida ibn ebu Hubejba, da je Sulejm ibn ‘Umejr prolazio pored nekog mezarluka, a izrazito ga je mučila potreba za malom nuždom. Prijatelji su mu rekli: ‘Što ne skreneš u mezarluke i tamo ne obaviš nuždu u nekoj od rupa!’, na šta je on zaplakao, rekavši: ‘Subhanallah! Allaha mi, stidim se mrtvih isto kao što se stidim i živih!“

Dakle, da umrli nisu toga svjesni, on ih se ne bi stidio. Povrh toga, umrli je upoznat s djelima svoje žive braće i rođaka. Abdullah ibn el-Mubarek kaže: „Sewr ibn Jezid, prenoseći od Ibrahima, a ovaj od Ebu Ejjuba, kazao mi je sljedeće: ‘Djela živih predočavaju se umrlima, pa kada ugledaju dobro djelo, obvesele se i obraduju, a kada ugledaju ružno, pokuđeno, reknu: ‘Bože, povrati ga!“

Ebu el-Dunja spominje da je Ahmed ibn ebu el-Hawari rekao: „Pričao mi je moj brat Muhammed kako je ‘Ubad ibn ‘Ubad došao kod Ibrahima ibn Saliha. ‘Reci mi nešto!’, rekao mu je. ‘Posavjetuj me!’ ‘Čime da te posavjetujem, Bog te pomogao!’, odgovorio mu je ovaj. ‘Saznao sam da se djela živih predočavaju njihovim umrlim rođacima. Sad, eto, pogledaj kakva su ti djela koja se pokazuju Poslaniku, s.a.w.s.!’ Ibrahim se tada tako rasplakao da su mu suze kvasile bradu!“

Ibn ebi el-Dunja kaže: „Pričao mi je Muhammed ibn el-Husejn, prenoseći od Halida ibn ‘Amra el-Emewija, kojem je Sadeqa ibn Sulejman el-Dža’feri ispričao sljedeće: ‘Bio sam izrazito silan čovjek, pa kada mi je umro otac povratio sam se i pokajao, no jedanput sam napravio veliki prijestup. Utom sam usnio oca. ‘Sine’, rekao mi je. ‘Kako je moja radost bila golema zbog tebe! Predočavana su nam tvoja djela, pa smo ih mi uspoređivali s djelima dobrih ljudi. Ovoga puta sam se, međutim, veoma zastidio. Nemoj me sramotiti među ovim umrlim oko mene!’ On je bio moj susjed u Kufi i ja sam ga, nakon toga, ponekad čuo kako u rano jutro izriče dovu: ‘I molim Te za pokajanje nakon kojeg povratka u grijeh više neće biti, o Ti koji popravljaš dobre, koji upućuješ zabludjele, koji si najmilostiviji!“

Ashabi[11] su nam na ovu temu ostavili mnoge predaje. Neke Ensarije,[12] rođaci ‘Abdullaha ibn Rewahe,[13] govorili su: „Bože, utječem Ti se od onog djela koje će me osramotiti kod ‘Abdullaha ibn Rewahe!“ Govorili su to nakon što je ‘Abdullah poginuo kao šehid. Ovdje je dovoljna i sama činjenica da se onaj koji posjeti umrloga zove ‘posjetilac’. Bilo bi, naravno, pogrešno ovako ga nazivati da posjećeni nije svjestan njegove posjete. Također se ne može reći: ‘posjetio ga je’, ukoliko ovaj ne zna za njegovu posjetu. To je sasvim razumljivo kada je riječ o posjećivanju i općepriznato je kod svih naroda. Isti je slučaj i s pozdravljanjem umrlih. Pozdravljati nekoga ko toga nije svjestan i koji ne osjeća prisustvo onoga koji pozdravlja, je apsurdno. Poslanik, s.a.w.s., podučio je svoj ummet da, kada posjete kabure, reknu: „Selamun ‘alejkum ehled-dijar mine-l-mu’minine we-l-muslimine we inna in ša’allah bikum lahiqunn. Jerhamullahu-l-mustaqdimine minna we minkum we-l-muste’hirine. Nes’elullahe lena we lekumu-l-’afijeh!“ (Mir neka je na vas, o stanovnici ovih kabura! I mi ćemo se, ako Bog da, vama priključiti. Neka se Allah smiluje i našim i vašim precima, kao i potomcima! Molimo Ga za oprost, i nama i vama!) Ovaj selam, ovaj govor i obraćanje, upućuje se prisutnom, koji čuje, govori, razumije i uzvraća, svejedno što ga živi ne može čuti. Kada neko stupi u namaz u njihovoj blizini (u blizini mrtvih, op. prev.), oni ga posmatraju, znaju za njegov namaz i zavide mu na tome. Jezid ibn Harun kaže: „Pričao nam je Sulejman el-Tejmi, prenoseći od Ebu Osmana el-Nehdija, da je Ibn Sas jedanput izišao da isprati neku dženazu, a na sebi je imao lahku odjeću, te se tako zaustavio kod nekog kabura. ‘Tu sam’, kaže on, ‘klanjao dva rekata namaza, a onda se naslonio na mezar. Srce mi je, Allaha mi, bilo budno kad sam iz kabura čuo glas: ‘Bježi od mene i ne uznemiravaj me! Vi radite, ali nemate znanja, dok mi znamo, ali nismo u stanju raditi. Volio bih ta tvoja dva rekata namaza, nego imati to i to…!“ Znao je, dakle, da se čovjek naslonio na mezar i da je tu obavio namaz!

Ibn ebi el-Dunja kaže: „Pričao mi je El-Husejn ibn ‘All el-’Adželi, pozivajući se na Muhammeda ibn el-Salta, a ovaj na Isma’ila ibn ‘Ajjaša, koji je kazivao ono što je čuo od Sabita ibn Selima, koji je rekao: ‘Ebu Qilabe nam je pričao: – Išao sam od Šama prema Basri, pa sam se tako putujući zaustavio na jednom mjestu, tu abdestio i klanjao dva rekata noćnog namaza, a potom spustio glavu na jedan mezar, i zaspao. Zatim sam se probudio, kad mi se onaj iz kabura stade žaliti: Još od sinoć me bihuzuriš! – Zatim dodade: Vi radite, ali nemate dovoljno znanja, no mi znamo, ali ne možemo ništa uraditi…! Ona dva rekata koja si klanjao bolja su od cijelog dunjaluka, sa svim što je na njemu… Neka Allah stanovnike dunjaluka nagradi dobrim: nama od njihovih dova ulazi svjetlost, poput planina golema! Prenesi im selame od nas!“

Pričao mi je El-Husejn el-’Adželi, pozivajući se na ‘Abdullaha ibn Numejra, a on na Malika ibn Mogula, koji prenosi od Mensura, a ovaj od Zejda ibn Weheba, da je rekao: „Otišao sam do El-Džebbane i tamo sjeo. Utom je bahnuo neki čovjek, otišao do jednog mezara i poravnao ga. Potom se okrenuo prema meni, prišao i sjeo. ‘Čiji je ono mezar?’, upitao sam. ‘Moga brata’, kazao je. ‘Tvoga brata!?’ ‘Da, moga brata po Bogu!’, rekao je. ‘Sanjao sam ga, pa sam mu u snu rekao: – Lijepo si živio, el-hamdu lillahi rabbil-’alemin. – Eto, ti izreče tu zahvalu – kazao mi je on – a da ja to mogu učiniti, to bi mi bilo draže od cijeloga dunjaluka i svega što se nalazi na njemu!…Ti si dakako, vidio gdje su me ukopali – eto, tu je došao taj i taj i klanjao dva rekata namaza. Kada bih ja bio u stanju klanjati, volio bih to nego cijeli dunjaluk, sa svim što ima na njemu!“

Pričao mi je Ebu Bekr el-Tejmi, pozivajući se na ‘Abdullaha ibn Saliha, kojem je pričao El-Lejs ibn Sa’ad, a njemu Hamid el-Tawil, prenoseći od Mutrifa ibn ‘Abdullaha el-Haršija da je rekao: „Jedanput smo pošli do El-Rebi’a, dok je on još postojao, pa smo odlučili ući u njega u petak, budući da tada u njemu ima mnogo svijeta, a i stoga što nas je put vodio pored mezarluka. Tako smo ušli i ja sam, tamo u mezarlucima, opazio neku dženazu. ‘Da mi ih je sustići’, pomislio sam, ‘pa da joj i ja prisustvujem!’ Potom sam se izdvojio malo ustranu, u blizini jednog kabura, i tu klanjao dva kratka rekata, koja nisam upotpunio zikrom. Zatim sam malo dremnuo a na san mi je izišao onaj koji je ležao u tom kaburu. ‘Klanjao si dva rekata’, rekao mi je, ‘a nisi ih htio upotpuniti!?’ ‘Tako je!’, odgovorio sam. ‘Vi radite a nemate znanja’, rekao je, ‘dok mi nismo u stanju raditi. Da sam ja klanjao dva rekata, poput onih tvojih, bilo bi mi to draže od cijelog dunjaluka, sa svim njegovim sadržajima!’ ‘Ko se sve ovdje nalazi?’, upitao sam. ‘Svi su muslimani’, rekao je on, ‘i sve ih je sustiglo samo dobro’. ‘A ko je među vama najbolji?’, upitao sam, i on mi je pokazao na jedan kabur. Ja sam u sebi rekao: ‘Bože moj, Gospodaru naš, izvedi mi ga da mu se obratim!’ – istom iz tog kabura izađe jedan mladić! ‘Ti si najbolji među ovima ovdje!?’, upitao sam ga. ‘Tako kažu’, odgovorio je. ‘Čime si to postigao?’, upitao sam, ‘Jer, ja ti to, bogami, sudeći po tvojim godinama, ne vidim?!’ „Postigao sam dugim hadžom i umrom, borbom na Božijem putu i djelima svojim… Stavljan sam na kušnju velikim teškoćama’, dodao je, ‘pa mi je podareno strpljenje u njima – eto, time sam ih nadmašio!“

Sva ova snoviđenja – premda nisu, kao takva, dovoljna da posluže kao argument, da se sama po sebi uzmu kao neoboriv dokaz – imaju svoju težinu zbog same svoje brojnosti. Naime, sam Bog zna u kolikom se broju javljaju, noseći u sebi sličan i, nerijetko, identičan smisao.

A Poslanik – mir i blagoslov Božiji neka su na nj! – rekao je: „Vidim kako se vaša snoviđenja podudaraju u posljednjih deset noći!“, tj. u noćima u kojima je Lejletu-l-qadr, jer kad se snoviđenja vjernika podudaraju u vezi nečega, ta podudarnost biva poput one kada kazuju o nečem, i poput podudarnosti njihova stajališta spram nečeg što oni smatraju pohvalnim ili pokuđenim. Uz to, mi naše tvrdnje ne temeljimo samo na snovima, već navodimo i druge argumente i uporišta. Tako se u jednom vjerodostojnom (sahih) hadisu potvrđuje da umrla osoba saobraća s onima koji je ispraćaju nakon njena ukopa.

Muslim u svome Sahihu bilježi hadis koji prenosi ‘Abdurrahman ibn Šimasa el-Mehri. On kaže: „Posjetili smo ‘Amra ibn el-’Asa[14]kada je već bio na samrti. On je dugo plakao, licem okrenut prema zidu. ‘Zašto tako plačeš, oče?’ – upitao ga je njegov sin. ’Zar te Božiji Poslanik, neka su na nj mir i blagoslovi Allahovi, nije obradovao tim i tim!?’ Na to se on okrenuo. ‘Najbolje na šta računam’, rekao je, ‘jest posvjedočenje da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed poslanik Božiji. Ja sam, eto, prošao kroz tri faze. Najprije sam bio takav da niko kao ja nije mrzio Poslanika, i jedino što sam želio bilo je da ga se domognem i ubijem ga. Da sam u takvom stanju umro, bio bih jedan od stanovnika Vatre. Međutim, kada je Allah u moje srce uveo islam, susreo sam Poslanika i rekao mu: – Pruži ruku, hoću da ti dam prisegu na vjernost! -, i on je pružio svoju desnicu. No, ja sam povukao svoju ruku! – Šta ti je ‘Amre?! – rekao je. – Htio bih to nečim usloviti – kazao sam. – Čime? – upitao je on. – Da mi bude oprošteno – rekao sam. – Zar ne znaš da islam poništava ono što je bilo prije njega, da hidžra poništava ono što je bilo prije nje, da hadž poništava ono što je bilo prije njega?! – upitao je. U tom trenutku niko mi nije bio draži od Božijega Poslanika, niti je u mojim očima iko bio veličanstveniji od njega. Iz poštovanja i divljenja prema njemu ne bijah u stanju njime ispuniti svoje oči, i da me je neko zamolio da mu ga opišem, ja to ne bih mogao, jer ne mogoh tada njime napuniti svoje oči! Da sam u takvom stanju umro, ponadao bih se da ću biti jedan od stanovnika Dženneta. Nakon toga, upali smo u neke stvari i ne znam kakvo mi je stanje u njima. Zato, kada umrem, neka me ne prati ni narikača ni vatra, a kada me spustite u kabur, dobro me zatrpajte zemljom i kod mezara mi se zadržite onoliko koliko se zadrži kad se zakolje kurban i podijeli se njegovo meso – da toliko budem u vašem društvu, dok ne vidim čime du uzvratiti izaslanicima Gospodara svoga!“ Ovo nedvosmisleno ukazuje na to da se umrli združuje s prisutnima kod svoga kabura, da im se raduje.

Od jedne grupe iz prvih generacija muslimana zabilježeno je da su oporučili da im se, prilikom njihova ukopa, uči nešto iz Kur’ana na njihovim mezarovima. ‘Abd el-Haqq kaže: „Prenosi se da je ‘Abdullah ibn Omer[15] naredio da mu se, kod njegova kabura, prouči sura El-Beqare“.[16] Tog stanovišta bio je i El-Mu’alli ibn ‘Abd el-Rahman, dok je imam Ahmed[17] to najprije osuđivao, budući da za to nije nalazio potvrdu u Predaji, da bi kasnije taj svoj stav revidirao. El-Hallal u svome Zborniku (El-Džami’u), u poglavlju ‘O učenju kod kabura’, kaže: „Pričao nam je El-’Abbas ibn Muhammed el-Dewri, pozivajući se na Jahju ibn Mu’ina a on na Mubeššira el-Halebija, kojem je pričao ‘Abd el-Rahman ibn el-’Ala’ ibn el-Ludžladž, prenoseći od svoga oca, sljedeće: ’Moj otac mi je rekao’, kaže on, ’Kad umrem, spusti me u kabur i reci: Bismillahi we ‘ala sunneti Resulillahi (u ime Allaha i po sunnetu Njegova Poslanika) – a zatim me dobro zatrpaj zemljom i kod glave mi prouči početak sure El-Beqare,[18] jer sam čuo da tako kaže i ‘Abdullah ibn Omer! ’“ ‘Abbas el-Dewri kaže: „Pitao sam Ahmeda ibn Hanbela: ‘Znaš li nešo o učenju na kaburu?’ i on mi je rekao da ne zna. Isto sam upitao i Jahju ibn Mu’ina i on mi je ispričao ovaj hadis“.

El-Hallal kaže: „Pričao mi je El-Hasan ibn Ahmed el-Werraq, a njemu ‘Ali ibn Musa el-Haddad, koji je bio poznat po svojoj iskrenosti i istinoljubivosti; on kaže: ‘Bio sam s Ahmedom ibn Hanbelom i Muhammedom ibn Qudamom el-Džewherijem na jednoj dženazi, pa kad je umrli bio ukopan, jedan slijep čovjek je sjeo i pored kabura počeo učiti (Kur’an). „Hej ti!“, rekao mu je Ahmed, „učenje kod kabura je novotarija u vjeri!“ Međutim, kad smo izašli iz mezarluka Muhammed ibn Qudame je upitao Ahmeda ibn Hanbela: ‘Oče ‘Abdullahov, šta ti misliš o Mubešširu el-Halebiju?’ ‘Pouzdan čovjek’, odgovorio je Ahmed. Jesi li šta od njega zapisao?’ ‘Jesam’. ‘Eto’, rekao je Qudame, ‘taj Mubeššir mi je ispričao, prenoseći od ‘Abd el-Rahmana ibn el-’Alaa ibn el-Ludžladža, a ovaj od svoga oca, da je on ostavio oporuku da mu se, kad bude ukopan, kod glave prouči početak sure El-Beqare i njezin završetak!’ ‘Čuo sam Ibn Omera kad je isto to oporučivao!’, dodao je. Ahmed mu je tada rekao: ‘Vrati se i reci onome neka nastavi učiti!“ El-Hasan ibn el-Sabah el-Za’ferani kaže: „Pitao sam Šafiju[19] o učenju kod kabura i on mi je rekao: ‘Nema zapreke (La be’se biha)!“ El-Hallal također navodi i riječi El-Ša’bija, koji kaže: „Ensarije su praktikovale da, kad neko od njih umre, odu do njegova kabura i tamo uče Kur’an“.

On dalje kaže: „Ebu Jahja el-Naqid mi je rekao: ‘Čuo sam El-Hasana ibn el-Džerwija kako kaže: – Prošao sam pored mezara svoje sestre i kod nje proučio „Tebareke“[20], zbog sadržaja kojeg ova sura nosi u sebi. Nakon toga došao mi je jedan čovjek i rekao mi: „Sanjao sam tvoju sestru. Rekla mi je: ‘Neka Allah Ebu ‘Alija nagradi dobrim – lijepo sam se okoristila onim što je proučio!“ El-Hasan ibn el-Hejsem mi je pričao: „Čuo sam Ebu Bekra ibn el-Atruša ibn binti Ebi Nasra ibn el-Timara kako kaže: ‘Jedan čovjek je petkom dolazio kod kabura svoje majke i tu učio suru Jasin. Jedanput je, nakon proučene sure, rekao: – Bože moj, ako dijeliš sevap od ove sure koju sam proučio, onda ga podijeli svima u ovom mezarluku!“ Sljedećeg petka mu je došla jedna žena i upitala ga je li on taj i taj. Kad je rekao da jest, rekla mu je: ‘Meni je umrla kćerka. Izišla mi je na san i ja sam je vidjela kako sjedi na ivici svoga mezara. Kad sam je upitala zašto tu sjedi, rekla mi je: – Taj i taj je došao posjetiti kabur svoje majke i tu je proučio Jasin. Sevap od toga je namijenio svima u našem mezarluku, pa nas je sve zapahnulo od toga – ili je rekla: – pa nam je oprošteno, ili nešto slično tome!“

Kod El-Nesaija,[21] i još nekih drugih, nalazimo hadis koji prenosi Ma’qil ibn Jesar el-Mezeni u kojem Poslanik kaže: „Učite suru Jasin kod vaših umrlih!“ Moguće je da se pod ovim podrazumijeva učenje ove sure kod samrtnika koji umire, kao što je Poslanik još rekao: „Navodite vaše umrle da izgovore La ilahe illallah!“, a moguće je i da se pod tim misli na učenje kod kabura. Ovo prvo je vjerovatnije, iz sljedećih razloga:

Zato što je ovaj hadis istovrstan s hadisom: „Navodite vaše umiruće[22] da izgovore La ilahe illallah! „;
Zato što se samrtnik doista okorištava ovom surom, jer se u njoj spominje jedinost Božija (tewhid), povratak svome Gospodaru (el-me’ad), radosna vijest o Džennetu koji čeka sljedbenike tewhida, te težnja za tim da se umre u njemu, što se sve nalazi u riječima Uzvišenoga: Kamo sreće da moj narod znade zašto je meni moj Gospodar oprostio i od počašćenih me učinio! (Jasin, 26).[23] Preko toga, naime, duša očekuje dobro, u njoj se javlja nagovještaj predstojećeg dobra i ona počinje osjećati dragost zbog skorog susreta s Allahom, pa tako i Allah poželi susret sa njom! Ova sura doista predstavlja srce Kur’ana i ima čudesnog utjecaja u njezinu učenju kod samrtnika. Ebu Feredž ibn el-Džewzi kaže: „Bili smo prisutni kod našeg šejha Ebu el-Waqta ‘Abd el-Ewwela kad je bio na samrti. Naši posljednji trenuci s njim protekli su tako što je on pogledao u nebo i nasmiješio se. „Kamo sreće da moj narod znade zašto je meni moj Gospodar oprostio i od počašćenih me učinio!“, rekao je i izdahnuo“;
Praksa je ljudi i njihov običaj, kako ranije tako i danas, da kod samrtnika uče suru Jasin;
Da su ashabi iz Poslanikovih riječi: „Učite suru Jasin kod vaših umirućih!“[24] razumjeli da se to odnosi na njezino učenje kod kabura, oni to sigurno ne bi izostavljali i to bi bilo nešto uobičajeno, poznato među njima;
Samrtnikovo okorištenje slušanjem (poruka) sure Jasin i usredsređenje njegova srca i njegovih misli na to kod njezina učenja u njegovim posljednjim dunjalučkim trenucima – to je ono na šta se aludiralo u ovom hadisu. Što se tiče učenja Jasina na kaburu umrloga, umrli za to neće biti nagrađen, budući da se nagrada (sevap) postiže ili učenjem ili slušanjem, a to oboje spada u kategoriju djela – dakle onoga što je za umrloga prestalo važiti s trenutkom njegove smrti. Hafiz Ebu Muhammed ‘Abd el-Haqq el-Išbili, u komentiranju ovoga pitanja kaže: „Spominje se da umrli pitaju za žive i da su im poznate njihove riječi i njihova djela.

Ebu ‘Omer ibn ‘Abd el-Berr navodi hadis koji prenosi Ibn ‘Abbas,[25] u kojem Poslanik kaže: ‘Nema toga ko prođe pored kabura svoga brata vjernika kojega je poznavao i nazove mu selam, a da ga ovaj ne prepozna i ne uzvrati mu na njegov selam!’ Ovo se prenosi i hadisom koji koji se uzima od Ebu Hurejre, a on izravno od Poslanika, u kojem stoji: „A ako mu nazove selam, a nije ga poznavao, on mu selam uzvrati!“ On još kaže: „A navodi se i hadis ‘Aiše – Bog njome bio zadovoljan! – koja kaže: ‘Božiji Poslanik, neka su na nj mir i blagoslovi Božiji, rekao je: ’Koji god čovjek posjeti mezar brata svoga i posjedi kod njega, brat njegov osjeća radost zbog njegova prisustva, sve dok on ne ode odatle!’“

U ovom odjeljku hafiz Ebu Muhammed kao argument navodi hadis Ebu Hurejre, koji bilježi Ebu Dawud u svome Sunenu, u kojem Poslanik kaže: „Nema toga ko meni selam nazove, a da mi Allah ne povrati dušu kako bih mu mogao na selam uzvratiti!“ On kaže: „Sulejman ibn Nu’ajm kaže: „Usnio sam Božijega Poslanika, s.a.w.s., pa sam mu rekao: ‘Božiji Poslaniče, razumiješ li ti one koji ti dolaze i nazivaju ti selam?’ ‘Razumijem’, odgovorio je on, ‘i uzvraćam im na selame!“ ‘A on ih je’, kaže on, ‘učio da, kada uđu u mezarluke, kažu: Es-selamu ‘alejkum ehled-dijar…“, itd. Do kraja hadisa. Ovo nedvosmisleno ukazuje na to da je umrli svjestan selama onoga ko mu taj selam upućuje i dove onoga koji za nj dovu upućuje“. Ebu Muhammed kaže: „Navode se i riječi El-Fadla ibn el-Muweffeqa: ‘Svakoga dana posjećivao sam kabur svog oca, a nekada sam to činio i više puta na dan. Jednog dana sam, u tom mezarluku, prisustvovao nekoj dženazi i, kako sam bio u velikoj žurbi, tog dana ga nisam posjetio. Odmah te večeri izišao mi je na san i rekao mi: – Zašto mi danas ne dođe, sine?! – Oče – upitao sam ga – zar ti znaš da ja dolazim kod tebe?! – Ih, sine! – rekao je. – Pa ja tebe, Allaha mi, gledam čim se ti pojaviš, tamo od mosta, pa sve dok ne dodeš do mene, posjediš i odeš! I gledam te sve dok opet tamo ne prijeđeš Most!“ Ibn ebi el-Dunja kaže: „Pričao mi je Ibrahim ibn Beššar el-Kufi; kaže: ‘Pričao mi je El-Fadl ibn el-Muweffeq…, i naveo gornji iskaz.

Pouzdano se zna da je ‘Amr ibn Dinar rekao: „Svaka umrla osoba zna šta se dešava u njegovoj porodici nakon njezine smrti. Oni ga gasule i umotavaju u ćefine a on ih posmatra, gleda u njih!“ Također se pouzdano zna da je Mudžahid rekao: „Čovjek se, doista, u svome kaburu veseli ispravnosti svoga djeteta koje je ostalo iza njega!“ Na ovo također upućuje i praksa ljudi od najstarijih vremena pa sve do danas – naime, da umrlome uče ‘talqin’[26] nad njegovim kaburom. Da on to, dakle, ne čuje i da nema koristi od toga, ‘talqin’ ne bi imao nikakva smisla i bio bi apsurdan. Kad je imam Ahmed upitan o ‘talqinu’, on se pohvalno izarazio o njemu, a kao argument za to naveo je činjenicu da je on općeusvojena praksa kod muslimana. U vezi s ‘talqinom’ prenosi se i jedan slabi (da’if) hadis koji bilježi Taberani u svom Mu’džemu, a koji se navodi od Ebu Umame. Tu stoji da je Božiji Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Kada neko od vas umre i kada ga zagrnete zemljom, neka jedan od vas stane ponad njegove glave i neka rekne: ‘O ti, sine te i te!’, jer on doista čuje, samo što nije u stanju odgovoriti, a zatim neka to isto ponovi i drugi put – umrli se tada uspravlja u sjedeći položaj – i neka opet ponovi: ‘O, sine te i te!’ Umrli tad rekne: – Uputi nas, Bog ti se smilovao! – no, vi ne čujete. ‘Sjeti se onoga s čime si napustio ovaj svijet!’, neka rekne onaj. ‘To je šehadet da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik; da si zadovoljan sa Allahom kao Gospodarom, sa islamom kao svojom vjerom, sa Muhammedom kao poslanikom i s Kur’anom kao svojim vodičem!’ Tako Allah i Njegov Poslanik njemu budu najjači argument pred njima dvojicom![27] Neko je upitao: ‘Božiji Poslaniče, šta ako se ne zna ko mu je mati?!’ ‘Pozvaće se na njegovu pramajku Havu!’, odgovorio je Poslanik“. Premda vjerodostojnost ovog hadisa nije potvrđena, njegova permanentna primjena, posvuda i tokom vremena, bez dovoljne osude njegova prakticiranja, te činjenica da Allah nikada nije dopustio – i neće dopustiti – da ummet koji je najpotpuniji i najsavršeniji razumom i koji baštini najraskošnije spoznaje, bude doveden u situaciju da se obraća nekome ko ne čuje i ne shvaća, da to još smatra nečim lijepim i poželjnim, a da to niko iz njegovih redova ne osuđuje, da se taj običaj zadržava iz generacije u generaciju, i da se potonji u tome povode za ranijima, kao takvo ima svoju težinu.

Naime, da onaj kome se obraća to obraćanje ne čuje, onda bi to, svakako, bilo u ravni obraćanja zemlji, drvetu, kamenu ili nečemu čega nema, što ne postoji, i ako bi takvo što neko odobrio, sva ulema bi, nesumnjivo, ustala protiv toga, to osudila i proglasila nesuvislim. Ebu Dawud,[28] u svome Sunenu, bilježi hadis s besprijekornim lancem prenosilaca, u kojem stoji „da je Poslanik, s.a.w.s., prisustvovao dženazi jednog čovjeka, pa kad je ovaj ukopan, rekao je: ‘Molite svome bratu postojanost, jer on se upravo sada ispituje!“ Poslanik je, dakle, izvijestio da je dotični tada ispitivan. Iz toga proizlazi – ako je već ispitivanje u toku – da umrli čuje i riječi ‘talqina’. Od Poslanika se vjerodostojnom predajom prenosi „da umrli čuje bahat obuće (onih koji su ga ispraćali) kad se počnu razilaziti (sa dženaze)!“

‘Abd el-Haqq navodi riječi jednog pobožnjaka, koji kaže: „Umro mi je brat, pa mi je izišao na san. Upitao sam ga: ‘Brate, šta se desilo kad si položen u mezar?’ ‘Došao mi je jedan s vatrenom buktinjom’, rekao mi je on, ‘i da neko za mene nije uputio dovu, bio bih nastradao!“ Šebib ibn Šejba kaže: „Moja majka mi je na samrti oporučila: ‘Sine, kad me ukopaš, stani pored moga mezara i reci: – Majko Šebibova, izgovori La ilahe illallah!-, i ja sam tako postupio, te se vratio kući. Odmah te noći mi je izišla na san. ‘Sine’, rekla mi je, ‘zamalo nisam stradala, samo da me nije sustiglo La ilahe illallah. Dakle, ispunio si moju oporuku, sine!“ Ibn ebi el-Dunja prenosi riječi Timadare bint Sehl, supruge Ejjuba ibn ‘Ujejne, koja kaže: „Sanjala sam Sufjana ibn ‘Ujejnu. ‘Neka Allah moga brata Ejjuba od mene nagradi svakim dobrom!’, rekao mi je. ‘On mene puno posjećuje, pa eto i danas je bio kod mene!’ ‘Jesam!’, rekao je na to Ejjub. ‘Danas sam, zbilja, bio u El-Džebanu i posjetio njegov mezar!“

Vjerodostojnom predajom se prenosi od Hammada ibn Seleme, on od Sabita a ovaj od Šihra ibn Hušiba, da su dvojica ljudi: S’ab ibn Džessame i ‘Awf ibn Malik bili pobratimi, te da je S’ab rekao ‘Awfu: „Pobratime, koji od nas dvojice prvi umre, neka se onom drugom javi preko sna! Može li?!“ „Dogovoreno!“, kazao je ‘Awf. I – prvi je umro S’ab, i ‘Awf je doista sanjao kao da je ovaj došao kod njega. „Eh, pobratime!“ – rekao sam, kaže on. „Da, evo došao sam!“, kazao je. „Šta je učinjeno s tobom?“, upitao sam ga. „Oprošteno nam je“, rekao je, „nakon svih teškoća!“ Na njegovu vratu ugledao sam crnu pjegu. „Šta je to, pobratime?“, upitao sam ga. „To je deset dinara koje sam posudio od tog i tog Jevrejina“, rekao mi je. „Eno ih u mome rogu, pa mu ih dadnite. I neka znaš, pobratime, da se nakon moje smrti ništa u mojoj porodici nije dogodilo a da o tome nije stigla vijest do mene! Znam čak i to da nam je prije nekoliko dana umrla mačka! I neka znaš da će mi za šest dana umrijeti i kćerka, pa eto, lijepo postupajte sa njom!“ Kad sam osvanuo, pomislio sam: Ovo je doista neki znak!!!, te sam otišao do njegovih. Oni su me lijepo dočekali. „Dobro došao, ‘Awfe!“, rekli su. „Zar tako postupate s čeljadima vaših pobratima?! Od kako nema S’aba, tebe više nikada k nama!“ Ja sam se pravdao, kako se to već običava činiti, a onda sam ugledao njegov rog, te sam ga odmah spustio dolje. Istresao sam sve iz njega i tu našao kesu s dinarima, i odmah ih odnio onom Jevrejinu. „Je li ti S’ab ostao nešto dužan?!“, upitao sam ga. „Neka se Bog smiluje S’abu“, rekao je on. „Bijaše jedan od najboljih ashaba Božijega Poslanika. Halal mu bilo!“ „Ali, moraš mi reći!“, insistirao sam. „Uredu“, odgovorio je. „Kazat ću ti: posudio sam mu deset dinara!“ Kad sam ih ja spustio pred njega, uzviknuo je: „To su, Boga mi, ti dinari!“ ‘Jedno se, eto, obistini!’, pomislio sam. „Ima li šta novoga nakon S’abova odlaska?“, pitao sam njegove ukućane. „Ima“, rekli su. „Desilo nam se to i to, to i to.“ „Dalje, dalje!“, govorio sam. „Eto, prije nekoliko dana umrla nam je mačka!“, rekli su. ‘To je drugo!’, pomislio sam. „A gdje je moga pobratima kćerka?“, upitao sam. „Eno je vani, igra se!“, kazali su. Kad su je doveli, dohvatio sam je i osjetio da je počinje hvatati groznica: bijaše sva vrela. „Lijepo se ophodite prema njoj!“, rekao sam im. Šestoga dana je umrla!“ Ovo je jedan od pokazatelja oštrine ‘Awfova uma, Allah neka mu se smiluje – bio je ashab – jer je izvršio oporuku S’aba ibn Džessame, nakon njegove smrti, i na osnovu jasnih pokazatelja na koje ga je on naputio – onih deset dinara u rogu, ispitivanje Jevrejina i podudarnost njegovih riječi s onim što je viđeno u snu, itd. – uvjerio se u istinitost njegovih riječi. Nakon što se konačno uvjerio u ispravnost iskaza, Jevrejinu je vratio njegove dinare. Ovdje se svakako radi o fikhu[29], primjerenom samo najupućenijim u njega, najvećim znalcima – ashabima Božijega Poslanika, s.a.w.s. Kasnije generacije će ovo, najvjerovatnije, mahom osuditi i reći: Kako je ‘Awf smio uzeti dinare iz Sa’bove zaostavštine, koja je pripala njegovoj siročadi i nasljednicima, i odnijeti ih Jevrejinu samo na osnovu jednoga sna?

Mi, međutim, potvrdu ovoj vrsti fikha, koja je bila svojstvena samo ashabima, mimo ostalih ljudi, nalazimo i u slučaju Sabita ibn Qajsa ibn Šemmasa. Njegov slučaj navodi i Ebu ‘Omer ihn ‘Abd el-Berr i još neki drugi. Ebu ‘Omer kaže: „Pričao nam je ‘Abd el-Waris ibn Sufjan, pozivajući se na Qasima ibn Asbega, on na Ebu Zinba’a Rewha ibn el-Feredža, on na Se’ida ibn ‘Ufejra i ‘Abd el-’Aziza ibn Jahju el-Medenija, on na Malika ibn Enesa, koji prenosi od Ibn Šihaba, on od Isma’ila ibn Muhammeda ibn Sabita el-Ensarija, a on od Sabita ibn Qajsa ibn Šemmasa, koji je rekao da je njemu Božiji Poslanik rekao: ‘Sabite, zar ne želiš da živiš zahvalno, da pogineš kao šehid i da uđeš u Džennet? !’ Malik kaže: „Sabit je doista poginuo kao šehid u bici na Jemami!“ Ebu ‘Amr kaže: „Hišam ibn ‘Ammar prenosi riječi Sadeqe ibn Halida koji je rekao: ‘Pričao nam je ‘Abd el-Rahman ibn Jezid ibn Džabir; kaže: – Pričao mi je ‘Ata’ el-Horasani; kaže: Pričala mi je kćerka Sabita ibn Qajsa ibn Šemmasa: „Kad je objavljen ajet: „O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa!“ (El-Hudžurat, 2), moj otac je ušao u kuću i zatvorio se u nju. Dugo ga ne vidjevši, Poslanik je poslao po njega da vidi šta se to zbilo sa njim. ‘Ja imam iznimno prodoran glas, Božiji Poslaniče’, rekao mu je on, ‘pa se bojim da su mi propala moja djela!’ ‘Nisi ti od tih’, kazao mu je Poslanik. ‘Naprotiv, ti ćeš živjeti kako treba i na lijep način ćeš umrijeti!’ Potom je Allah objavio: „Zaista, Allah hvalisavog i gordog ne voli!“ (Luqman, 18), i on se opet povukao u kuću i počeo plakati, i opet je Poslanik poslao po njega da vidi šta je posrijedi. ‘Božiji Poslaniče’, rekao mu je on, ‘ja stvarno volim gizdavost i volim biti na čelu svoga naroda!’ ‘Nisi ti od onih na koje se aludira u kur’anskom ajetu!’, kazao mu je Poslanik, ‘već ćeš ti živjeti zahvalno, poginućeš kao šehid i ući u Džennet!’ „I doista, kad je bila bitka na El-Jemami“, kaže ona, „krenuo je s Halidom ibn el-Welidom na Musejlimu i kad su se vojske sukobile i ovi pokazali slabost, Sabit i Salim, štićenik Ebu Huzejfe, rekli su: ‘Nismo se ovako borili s Božijim Poslanikom!’ Potom je svaki sebi iskopao mezar, ostali su nepokolebljivi u borbi i borili se sve dok nisu poginuli. U tom sukobu Sabit je nosio štit na kojem je bio utisnut jedan dragulj i jedan je musliman, prolazeći pored njega, uzeo taj štit. Jedan drugi musliman je, međutim, usnio Sabita i on mu je rekao: ‘Oporučujem ti nešto, a ti dobro pazi da ne kažeš da je to san, pa da to ne izvršiš! Kad sam poginuo, pored mene je prošao jedan musliman i uzeo moj štit. Taj čovjek živi skroz tamo na kraju naselja. Pred njegovim šatorom eno ima konj, svezan užetom, trči tamo-amo. Na štit je prislonuo kameni ćup i na njega stavio sedlo. Otiđi do Halida i reci mu da nekog pošalje po taj štit, a kada dođeš u Medinu, kod halife Božijega Poslanika – tj. kod Ebu Bekra el-Siddiqa – reci mu da sam dužan toliko i toliko, da tom i tom mom robu dadne slobodu, da…’ Čovjek je potom i otišao kod Halida i ispričao mu šta je i kako sanjao. Halid je odmah poslao po onaj štit, i štit je donesen kod njega, a kad je i Ebu Bekra upoznao sa svojim snoviđenjem, i on je odobrio izvršenje oporuke! Ne znamo da je ikome odobrena oporuka nakon njegove smrti, osim Sabitu ibn Qajsu – Bog mu se smilovao!“ Kako vidimo, Halid i Ebu Bekr es-Siddiq, a s njim i drugi ashabi, saglasili su se da se postupi po uputama iz sna, tj. da se realizira oporuka izdiktirana putem sna i da se, na temelju te oporuke, oduzme štit od onoga kod kojeg se bijaše nalazio. Posrijedi je čisti fikh.

Ako znamo da Ebu Hanife, Ahmed i Malik uvažavaju tvrdnju jednog od supružnika koja njemu ide u prilog u odnosu na onog drugog na temelju indikatora njegove iskrenosti, onda tim prije gornji slučaj zaslužuje da bude prihvaćen. Ebu Hanife je, također, uvažio tvrdnju onoga koji je tvrdio da jedan zid pripada njemu na temelju ostataka opeka i čvorova užadi koji su se nalazili na njegovoj strani.

Allah je propisao da se izvrši odgovarajuća kazna nad ženom na temelju zakletvi njezinog muža, poduprtih nekim indikatorom koji bi jasno upućivao na to da je ona, doista, počinila bludnu radnju, što bi imao biti i najjači argument istinitosti muževljeve izjave. Još izraženije od toga jest izricanje smrtne presude osumnjičenoj osobi nakon sprovedenog zaklinjanja (qasama)[30] samo na temelju zakletvi tužitelja čak i pored jasnog indikatora da među njima postoji mržnja! Uzvišeni Allah legitimirao je izjavu tužitelja u pogledu ostavštine njihovog člana koji je preminuo na putovanju a za kojeg su dvojica nemuslimana ustvrdila da je njima oporučio dio svoje imovine. On je zakonitim nasljednicima otkrio iznevjeru dotične dvojice zatraživši da se i oni zakunu Bogom da sporna imovina pripada njima, da njima pripada pravo na nju. Tako je njihovim zakletvama dao prednost nad zakletvama onih koji su se zaklinjali da je umrli imovinu oporukom ostavio njima. Ajete o ovom slučaju uzvišeni Allah objavio je pri kraju sure El-Ma’ida, što je i jedna od posljednjih Objava tako da to načelo ničim nije bilo dokinuto. Po njemu je postupala i prva muslimanska generacija.

Ovo je dokaz da se i u pogledu imovine može izreći presuda i pored evidentne međusobne mržnje. Ako se može dopustiti čak i smrtna presuda i pored postojanja međusobne mržnje – kako smo to vidjeli kod ‘qasame’ – tim je prihvatljivija i primjerenija primjena tog načela u imovinskim parnicama u slučajevima kad ono očigledno indicira pravi smisao. Ovo načelo primjenjivali su i djelitelji pravde (wulat el’adl) kod vraćanja ukradenih stvari iz ruku kradljivaca.

Mnogi od onih koji su im to osporavali i sami su tražili primjenu tog načela kad su sami bili pokradeni! Uzvišeni Allah kazuje o svjedoku koji je posvjedočio između Jusufa iskrenoga i vladareve žene; pritom ističe upravo tu činjenicu: svjedok konačan sud o Jusufovoj iskrenosti i ženinoj laži donosi na temelju indikatora,[31] što mu Allah uzvišeni ne samo ne osporava, već mu, naprotiv – samim pripovijedanjem o tome – to priznaje. Vjerovjesnik, s.a.w.s., kazujući o vjerovjesniku Sulejmanu ibn Dawudu rekao je da je on u sporu dviju žena koje su se sporile o djetetu, presudio u korist mlade žene na temelju indikatora koji mu se pokazao očitim. Naime, kad je on rekao: „Dajte mi sablju, da vam dijete podijelim popola!“, starija žena je rekla: „U redu, slažem se!“, čime je pokazala pritajeno likovanje nad činjenicom da će ona druga tako izgubiti svoga sina. Druga je pak rekla: „Ne čini to, dijete je njezino!“ Sulejman je tada dijete dosudio ovoj drugoj na temelju njezine milosti i brižnosti koje je pokazala srčano, saglasivši se čak i s tim da dijete bude dodijeljeno onoj drugoj samo da bi ostalo živo, da ga može barem gledati. Ovo je jedna od najljepših i najpravičnijih presuda. Islamski vjerozakon prihvata ovakvu praksu i svjedoči njezinu ispravnost. Zar prosudba na temelju jasnih tragova te vezivanje za njih krajnjega čina s osloncem na indikatore koji upućuju na nj – a koji su većinom teško uočljivi i zapreteni – izražava drugi smisao doli taj?! Hoćemo kazati da oni indikatori koji su se našli u snu kojeg je sanjao ‘Awf ibn Malik – vezano za slučaj Sabita ibn Qajsa – ne zaostaju za mnogim tim indikatorima.

Naprotiv, oni su izraženiji od činjenice postojanja opeka i veznih uzlova, pripadnosti posjeda tužitelju u odnosu na drugu stranu u sporu između supružnika i proizvodača, što je sasvim očigledno, vidljivo golim okom, čiju ispravnost svjedoči i ljudska priroda i njihovi razumi.

A – pomoć je od Boga! Na koncu, cilj je bio odgovoriti na postavljeno pitanje. Dakle, ukoliko umrli zna sve one pojedinosti, ukoliko zna sve detalje tih pojedinosti, on tim prije zna za posjetu živoga, za njegovo nazivanje selama i za dovu koju živi čini za nj!

Poglavlje iz knjige: KNJIGA O DUŠI, Ibn Kajjim El-Džewzi

Izdavač: Novi Kevser, Sarajevo, 2003. god.,

Prijevod sa arapskog: mr. Mustafa Prljača

Fusnote:

[1] Kabur (ar. qabr, pl. qubur) – mezar, grob.

[2] Dunjaluk (ar. dun-ja) – ovaj svijet. Imenica ‘dun-ja’ izvedena je iz korijena glagola ‘dena-jednu’, što znači: približiti se, biti blizu, što upućuje na činjenicu da je to svijet s kojim se čovjek neposredno, izbliza suočava, koji je tu na dohvatu njegove ruke, za razliku od onog svijeta – ahireta – čije je ime izvedeno iz glagola ‘ehhare’ što znači: odložiti, odgoditi. Uz to, glagol iz kojeg je nastala imenica ‘dun-ja’ – denije-jedna – znači još i: biti nizak, prost, bijedan, prezren…, što sugerira da je riječ o nesavršenom svijetu u kojem ima mnogo bijede, jada, bola, patnje, brige i sl.

[3] Buharija i Muslim – autori dviju najpoznatijih zbirki Poslanikovog verbalnog izraza nazvanih intim imenom: Sahih, što znači vjerodostojan. Smatra se da ove zbirke sadrže najvjerodostojnije predaje iskaza Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. Poslije Kur’ana, uz još četiri slične zbirke, smatraju se glavnim izvorima islamske teorije i legislative.

[4] s.a.w.s. – Skraćenica za: Sallallahu ‘alejhi we sellem, što znači: Mir i blagoslovi Božiji neka su na nj! – ovu, odnosno sintagmu: alejhisselam (a.s.) muslimani upotrebljavaju nakon spomena Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., što im je naloženo samom Objavom. Ujedno, time izražavaju i poštivanje Poslanikove ličnosti.

[5] Omer (ibn el-Hattab) – jedan od najistaknutijih i najzaslužnijih saradnika poslanika Muhammeda, a.s.; drugi vladar (halifa) muslimanske države poslije Muhammeda, a.s., kojom je upravljao od 634-644. god.; simbol pravednog vladara.

[6] Hadis – iskaz/izjava Božijeg poslanika Muhammeda, a.s.

[7] Aiša – supruga Božijeg Poslanika, s.a.w.s., ‘majka vjernika’, kćerka prvog halife Ebu Bekra. Iznimno obrazovana žena, veliki poznavalac šerijatskih propisa. Posredstvom nje prenosi se veliki broj Poslanikovih hadisa.

[8] Ebu Hurejre – ashab (drug Poslanika Muhammeda s.a.v.s.) koji prenosi najveći broj hadisa.

[9] El-Džebban – ime mezarluka.

[10] Dova (ar. Du’a, pl. ed’ije) – obraćanje Bogu, za sebe ili za drugoga. Postoje kur’anske dove, dove koje je učio poslanik Muhammed, a.s., dove koje su muslimani zabilježili od svojih autoriteta i dove koje ljudi izriču od sebe. Poslanik, a.s., rekao je: „Dova je, ustvari, ibadet“.

[11] Ashabi – prva generacija muslimana; ljudi s kojima je poslanik Muhammed, a.s., živio i saobraćao. Nakon Poslanikove smrti iza njega je, kako navodi imam Sujtiti u svom djelu Tedrib el-rawi, ostalo 114 hiljada ashaba.

[12] Ensarije – dosl.: pomagači; domicilno stanovništvo Medine koje je vrlo rano primilo islam, stalo uz poslanika Muhammeda, a.s., i svesrdno prihvatilo izbjeglice – muhadžire – iz Mekke koji su taj grad morali napustiti usljed represija koje su od tamošnjih društvenih struktura trpjeli zbog svoje nove vjere.

[13] ‘Abdullah ibn Rewaha – čuveni ashab Božijeg Poslanika, s.a.w.s., veliki borac, poginuo u bici na M’uti, jednom selu u Siriji, osme godine po Hidžri, noseći zastavu Božijeg Poslanika.

[14] ‘Amr ibn el-’As – istaknuta figura prve muslimanske generacije, slavni vojskovođa, osvajač Egipta i Jerusalema.

[15] Abdullah ibn Omer – veoma autoritativna ličnost iz prve generacije muslimana, poznata po svojoj učenosti i pobožnosti; prenosilac mnogih Poslanikovih riječi; sin drugog halife Omera ibn el-Hattaba.

[16] Sura El-Beqare (Krava) – druga po redu, najduža kur’anska sura, s ukupno 286 ajeta. Zadnja dva ajeta ove sure i muslimani naših prostora uče na mezarovima svojih umrlih, nakon njihova ukopa.

[17] Imam Ahmed (ibn Hanbel) – rođen u Iraku 164. h. godine, umro 241.; autor hadiske zbirke Musned; osnivač jedne od četiri islamske pravne škole, tzv. mezheba, koji je po njemu i dobio svoj naziv. Sljedbenici ove škole, koja je danas najprihvaćenija u arabijskoj pokrajini Nedžd, zovu se hanbelije. Ovoj školi pripadao je i autor knjige.

[18] I ovaj početak sure El-Beqare, kod nas poznat kao „Elif-Lam-Mim“ također se i na našim prostorima uči na mezaru netom ukopane osobe.

[19] Šafija – osnivač jedne od četiri sunnijske pravne škole koja je i nazvana po njemu, rođen u Gazi 150., umro u Egiptu 204. hidžretske godine; sljedbenici ove škole zovu se šafije.

[20] Riječ je o 67. kur’anskoj suri „El-Mulk“, koja započinje riječju „Tebareke“.

[21] El-Nesi – autor Sunena, jedne od šest najautorirativnijih hadiskih zbirki.

[22] U izvorniku dosl. stoji: ‘mewtakum’, što znači: vaše umrle.

[23] Prijevodi kur’anskih ajeta uzeti su od Besima Korkuta, „Prevod značenja Kur’ana“,III izdanje, Starješinstvo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo, 1984.

[24] Dosl.: kod vaših mrtvih (‘inde mewtakum).

[25] Ibn ‘Abbas – amidžić Božijeg Poslanika, s.a.w.s., rođen četiri godine prije Hidžre, umro u Taifu, 68. godine. Jedan od najvećih znalaca iz prve muslimanske generacije. Za njega je sarn Poslanik Bogu uputio dovu: „Bože, učini da razumije pravo značenje vjere i poduči ga tumačenju!“ Do te mjere bio je vičan crpljenju smislova iz Kur’ana da je dobio nadimak „Terdžuman el-Kur’an“ – prevodilac, tumač Kur’ana. Prenosilac je velikog broja Poslanikovih hadisa i eksplikator brojnih kur’anskih iskaza. Alija ibn ebi Talib je za nj rekao: „Kao da u svijet onostranog gleda kroz prozirni veo!“

[26] Talqin – dosl. ‘navođenje na izgovor’. Ova sporna praksa – jedni je učenjaci priznaju a drugi osporavaju – podrazumijeva stajanje nad kaburom netom ukopane osobe koja se, prema vjerovanju, upravo tada ispituje od strane za to zaduženih meleka, tzv. sualdžija, i navođenje iste da posvjedoči da nema drugoga boga osim Allaha, da je Muhammed njegov poslanik, te da mu je vjera islam.

[27] Pred njima dvojicom – tj. pred dvojicom meleka, Munkerom i Nekirom, koji, po muslimanskom vjerovanju, pristupaju ispitivanju umrloga odmah po njegovu ukopu.

[28] Ebu Dawud-autor Sunena, jedne od šest najpoznatijih i najpriznatijih zbirki hadisa.

[29] Fikh – terminološki: nauka koja se bavi proučavanjem šerijatskopravnih propisa. Jezički: razumijevanje, poimanje, pronicanje u suštinu stvari.

[30] Qasama – posebna vrsta zaklinjanja, primjenjivana u posebnim slučajevima. Npr. kad bi u jednom mjestu bio nađen ubijen čovjek čiji se ubica ne bi mogao otkriti sprovedenom istragom, ukoliko bi mještani tog mjesta ustvrdili da je ubijeni žrtva tog i tog čovjeka, oni bi u tom slučaju bili pozvani da tu svoju tvrdnju potvrde – ukoliko ne bi imali nikakvog drugog dokaza – svojim zakletvama. Ukoliko bi oni to učinili, njihova tvrdnja smatrala bi se osnovanom čak i u slučaju kad bi se znalo da između njih i osumnjičenoga postoji uzajamna mržnja. Polazilo se od pretpostavke da se toliki broj ljudi, ipak, ne bi lažno zakleo.

[31] Aluzija na jedan detalj iz 26. ajeta sure Jusuf. „Ako je košulja njegova sprijeda razderana“, govori dotični svjedok, „onda ona istinu govori, a on neistinu…, a ako je košulja njegova straga razderana, onda ona laže, a on govori istinu!“ Ono, dakle, čime se rukovodio svjedok u izricanju svog suda jest činjenica da je košulja Jusufova bila razderana straga, što je upućivalo na to da je on nastojao otići od vladareve žene koja ga je vukla sebi pokušavajuči ga privoljeti na seksualni čin. „I kad on vidje da je košulja njegova straga razderana, reče: ‘To je jedno od vaših lukavstava“, tj. vas žena, „vaša lukavstva su, zaista, velika!“

Akos.ba