Pisanje nas mora podsticati na vlastito duhovno usavršavanje

Razgovarao: Hamza RIDŽAL

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Asmir Kujović jedno je od vodećih pjesničkih imena ratne generacije na bosanskohercegovačkoj književnoj sceni. Rodio se u Novom Pazaru 1973. godine. Diplomirao je na Odsjeku za književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Objavljivao je u brojnim književnim časopisima, a radio je i kao novinar u listovima Slobodna Bosna, BH Dani i Walter. Bio je glavni urednik sarajevskog časopisa za književnost i kulturu Lica. Objavio je knjige pjesama Vojni sanovnik (1997), Zagrobni život (2000) i Nestorov pehar (2019), te roman Ko je zgazio gospođu Mjesec (2002).

Pjesničkim, proznim i esejističkim tekstovima zastupljen je u više antologija, pregleda i panorama savremene bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti. Za roman Ko je zgazio gospođu Mjesec nagrađen je Godišnjom nagradom Društva pisaca Bosne i Hercegovine za najbolju knjigu objavljenu u 2002. godini. Dobitnik je književne nagrade “Pero Ćamila Sijarića” na manifestaciji “Sandžački književni susreti”. Pojedini tekstovi prevođeni su mu na engleski, francuski, turski, njemački, flamanski, makedonski i slovenski jezik.

Godine 2005. u Beču objavljeno je dvojezično izdanje njegove knjige izabranih i novih pjesama pod naslovom Das versprochene Land / Obećana zemlja na njemačkom i bosanskom jeziku. Ove godine nagrađen je književnom nagradom “25. novembar” za najbolju knjigu publiciranu u protekloj godini. Za Stav govori o sličnostima i razlikama između Sarajeva i Novog Pazara, o našoj sadašnjoj književnoj sceni, o sonetu i slobodnom stihu, pisanju i odgovornosti, književnim nagradama i “antiratnoj” književnosti…

STAV: Rodili ste se u Novom Pazaru, a živite u Sarajevu. Kako izgleda Sarajevo iz novopazarske perspektive? Koliko su ti svjetovi slični?

KUJOVIĆ: Ljudi su po mentalitetu zbilja jako slični, samo što to nekom neupućenom možda nije očigledno zbog znatnih razlika u govoru, idiomima. Ista je ta srdačnost, otvorenost, neposrednost kod ljudi, merhamet i sklonost šegi, pa i taj “duh čaršije”. I nije čudo da je oba grada osnovao isti čovjek, Isa-beg Ishaković. Kada sam 1990. došao u Sarajevo da studiram, bio sam zaista opčinjen ovim gradom. U Prištini me je, recimo, užasavala ondašnja podijeljenost na “srpske” i “albanske” kafiće, dok je Sarajevo u tom pogledu bilo duhovno najzdravija sredina u bivšoj Jugoslaviji, možda sve do rata. Ja se sjećam da smo u osnovnoj školi slušali “Zabranjeno pušenje” i mogli smo se identifikovati s tim pjesmama kao da su potekle s novopazarskih ulica. Razumije se da je manji grad u odnosu na prijestolnicu jedne države u izvjesnom smislu i provincijalniji i siroviji, ali u tome je i neki njegov osobeni šarm, kad je riječ o Pazaru. Nažalost, višedecenijska kulturna izolacija tog sandžačkog kraja proizvela je u njemu svakakve anomalije koje je teško iskorijeniti. Možda je Pazar u posljednjih tridesetak godina postao konzervativniji, što se za Sarajevo baš i ne može reći.

STAV: Jedno ste od vodećih pjesničkih imena ratne generacije na bosanskohercegovačkoj pjesničkoj sceni. Kakva je ta scena i kako gledate na poeziju koja se ovdje piše u postratnom periodu?

KUJOVIĆ: Marko Vešović negdje je rekao da se u Bosni i Hercegovini i danas piše velika poezija i u tome bih se složio s njim, pogotovo kad je riječ o njegovoj poeziji. Ima zaista odličnih pjesnika, mada ima dosta i “isjeckane proze”. Mlađe generacije naginju ka poetičkoj uniformnosti, dok kod ovih nešto starijih ima više razuđenosti, raznoglasja, eksperimentisanja s različitim tradicijama. Mene kao čitaoca, ako ne moram da razmišljam kao neko ko se povremeno bavi i kritikom, obično više zanima jedan izvrstan pjesnik negoli čitava “scena”. Sjećam se da je jednom Nedžad Ibrišimović rekao da ima puno obućara koji prave udobne cipele, ali samo rijetki znaju praviti takve koje su “šimi”. Kao čitalac, što sam stariji, sve se više zanimam isključivo za “šimi”. Scena je, naravno, živa, to se može vidjeti i po periodici i po književnim portalima na internetu, iako je danas teško naći izdavača koji će objaviti pjesničku knjigu, pa nije čudo da mnogi odustaju od poezije. Izostaje i relevantna kritička recepcija, često se dogodi da neka dobra knjiga ne bude ni primijećena, dok se prostor daje drugorazrednim. Nekad se stiče dojam da se smišljeno radi na tome da se razori svaka hijerarhija vrijednosti.

STAV: Šta danas znači biti pjesnik? Šta Vam donosi ta “titula”? Društveni status i/ili gomilu budalaština s kojima se morate nositi?

KUJOVIĆ: Biti pjesnik danas znači pisati za jedan uži krug ljudi koji se razumiju u poeziju. Po tome su pjesnici, kako je jednom rekla Vislava Šimborska, u naše doba najsličniji filozofima. Ako se sjetimo da su filozofske istine u svetim knjigama saopštene pjesničkim sredstvima, u pripovijestima koje su često alegorije ili parabole, u maksimama koje su duboko metaforične, simbolične, jasno je da je i samo razumijevanje pjesničkog jezika uzvišeno, da nas približava Bogu. Jer Bog se nije objavio ljudima nekim naučnim traktatom, nego porukama koje je izrazio pjesničkim oruđem, tropima. Za mene je biti pjesnik izraz čovjekove težnje da dosegne stupanj onog Adema koji “imenuje sve stvari”. Ako je pjesnikov zadatak da, kako su govorili ruski simbolisti, “idejama da čulni oblik”, da metafizičke istine izrazi preko čulnih slika, onda kroz poeziju svijet samim sobom progovara o samom sebi.

Sokrat je kritikovao sofiste zbog toga što su svoje poduke naplaćivali, smatrao je da bi filozofske besjede trebale biti “zekat na znanje”, tako da ni ja nikada od poezije nisam očekivao niti tražio neku materijalnu dobit. Često se sjetim onog Eliotovog stiha “Jer sazdati moram nešto čemu da se radujem”, i zaista, to lično ispunjenje i zadovoljstvo koje čovjek doživi nakon što napiše pjesmu nešto je što se ne može porediti ni sa čim. U mlađim godinama, u periodu dok sam uređivao časopis Lica, bilo je mnogo entuzijasta među mladim pjesnicima koji su ustajali protiv pjesničkog “establišmenta”, premda ja sebe nikad nisam doživljavao kao nekakav establišment, i sjećam se da je tada bilo svakakvih uvreda, polemika, omalovažavanja. S bliskim ljudima i poznanicima koji se ne bave književnošću uglavnom ne razgovaram o poeziji, barem nisam ja taj koji bi u razgovoru zametnuo tu temu. Čak s nelagodom primam pohvale.

Ima, naravno, nerazumijevanja kod neukih ljudi, ali se ne osvrćem na to, oguglao sam. Znam da su pjesnici ponekad predmet izrugivanja, ali u posljednjih desetak godina zbilja nisam doživljavao neke neprijatnosti zbog toga što se bavim pjesništvom, to da mi neko na ulici priđe i kaže kako mi pjesme ne valjaju ili slično. Možda i zbog toga što sam u međuvremenu postao bolji pjesnik, ali će prije biti zbog toga što je malo onih koje poezija još zanima. Čuo sam kako u kafečajnicama u Novom Pazaru ljudi koji idu u tekije raspravljaju o alegorijskom značenju neke basne iz Rumijeve Mesnevije, iako među njima ima i šofera, građevinskih radnika i onih koje poezija nikada nije zanimala. Oni čitaju Rumija zato što ga doživljavaju kao svog duhovnog učitelja i on je za njih neprikosnoveni autoritet. Pjesnika koji ozbiljno shvata svoj poziv pisanje mora podsticati i na vlastito duhovno usavršavanje, i to je ono čime poezija vraća za sav trud.

STAV: Kako gledate na poziciju naše kulture u odnosu na političke i društvene tokove? Pridaje li se kulturi dovoljno pažnje?

KUJOVIĆ: Stanje u kulturi obično je slika stanja u državi, a od svih “kulturnjaka” kod nas poslovično najgore prolaze pisci. Književnost je temelj kulture jednog naroda i jedne države i naravno da pisci negoduju kada se iz tog i inače vrlo skromnog budžeta za kulturu mnogo više sredstava izdvaja za neke sumnjive manifestacije koje nemaju veze s kulturom, poput korida, “dana kosidbe”, “dana šljive” ili lokalnih turbo-folk teferiča. Zbog ukupnog stanja u društvu, pisci su danas često poniženi, marginalizovani, izopšteni iz javnog prostora ili etiketirani kao politički heretici. Još je Šopenhauer govorio o tome kako vlastodršci u piscima, umjetnicima i filozofima vide samo svoje protivnike i rivale. Kultura se mora finansirati iz državnog budžeta, tako je danas i na Zapadu, i političari bi morali imati na umu da je to stvar brige za opšte dobro, za ono što će ostati kao trajna vrijednost u naslijeđe budućim generacijama, a ne vrednovati pojedince i institucije prema kriterijima političke podobnosti ili ideološke pravovjernosti. Za divno čudo, kultura kod nas ipak odolijeva toj konstantnoj proizvodnji mržnje u medijima, koja ide naruku vladajućim elitama. S druge strane, političke podjele odražavaju se na podjele među piscima, a nekada se lični sukobi i animoziteti predstavljaju kao tobožnje ideološke prepirke.

STAV: Za Vaše se pjesme može kazati da su duboko religiozne. Čak su “religioznije” one pjesme što nisu pisane u religijskom registru i što ne operiraju religijskim simbolima i motivima. U njima se nekada osjeti i panika pred bogatstvom svijeta, derviška zabezeknutost ajetima / znakovima pored nas. Koliko je teško u jezik prenijeti nešto što je duboka čovjekova intima? Koliko često osjetite da u tome niste uspjeli (čak i ako drugi kažu da je određena pjesma izvrsna)?

KUJOVIĆ: Drago mi je što ste to primijetili. Obično i ne sjedam da pišem ako u glavi već nemam barem jedan stih u kojem sam precizno i tačno izrazio ono do čega mi je stalo, a tome uvijek prethodi dugo razmišljanje, vaganje i premetanje riječi. I inače, posljednjih godina uglavnom pišem “u glavi”, dugo to oblikujem, iskušavam razne verzije, a onda kad zapišem, imam na papiru već barem dva gotova katrena. Eventualno kasnije ispravim ili dotjeram neku riječ, sintagmu. I ne zapisujem stih ako nisam siguran da ne izražava precizno neku emociju, misao, unutarnji uvid, da ne dočarava vjerno neku sliku, prizor, situaciju. Doduše, ponekad ostane blaga nedoumica da li će čitalac prepoznati one kulturološke aluzije kojima se često služim, pogotovu one koje su bitne da bi se razumjela određena metafora, ali tu se čovjek uvijek može osloniti na to da postoje rječnici i enciklopedije. Ima u ovoj knjizi, kao i u onoj prethodnoj Vidikovac, dosta stihova koji izražavaju jedno te isto samo na drugačiji način. Obično kada se naknadno dosjetim da sam neku misao do koje mi je stalo mogao izraziti direktnije, efektnije, kroz neku metaforu koja je snažnija, svježija, bliža svakodnevnom iskustvu ili jezički podatnija, onda to napišem u nekoj drugoj pjesmi, računajući da će čitalac to prepoznati.

STAV: Zanimljivo je da Vi, za razliku od brojnih drugih savremenika, niste odustali od rime, naprimjer, ili soneta. Možda otud i dolazi osjećaj da su neke Vaše pjesme pisane prije 100 godina, što može, a i ne mora biti kompliment. Zbog čega ne odustajete od klasičnih formi?

KUJOVIĆ: U Evropi je prije sto godina pisana najbolja poezija, da ne nabrajam sva imena, od Eliota, Jejtsa, Paunda, Valerija, Rilkea, Bloka, Majakovskog, Pasternaka, Cvetajeve, Mandeljštama…, da i ne spominjem sve njihove velike prethodnike koji su jednako važni, pogotovu u francuskoj poeziji. Malo je ko iz potonjih generacija dostigao te domete. Nisam čak siguran da je iko. Ovi kasniji avangardisti, čast izuzecima, bili su uglavnom “razvodnjivači”. Ako su Eliot, Paund i engleska “nova kritika” išta nedvosmisleno pokazali u svojim esejima, onda je to da je klasično uvijek moderno. Kada danas ponovo pročitate Kostićevu Santa Maria della Salute, ili neki sonet Skendera Kulenovića, to je vrhunska poezija, jer su se oni držali klasičnih mjerila jezičke preciznosti, kao u Dantea. Naravno, nije sva rimovana poezija koja je pisana prije sto godina vrijedna spomena, pogotovu kod nas. Tu jezičku preciznost naći ćete kod Laze Kostića, Skendera ili, recimo, u pjesmi Bukva Jovana Dučića.

Kada je Sidran napisao da pjesma mora biti “tačna po svemu, a precizna u izrazu”, on je time samo ponovio Eliotove i Paundove poetičke postulate, što je bila reakcija njegove generacije na već ishlapjelo naslijeđe nadrealističkih i avangardističkih tendencija. Ja sam nastojao da u svojim pjesmama uključim i ono što sam smatrao vrijednim iz iskustva docnijih poetičkih strujanja, pogotovu kad je riječ o onim pjesnicima koji su više istraživali u jeziku, koji su težili ka “opredmećivanju riječi”. Da budem iskren, kada sam pisao pjesme koje sam kasnije sabrao u Vidikovcu, nisam imao namjeru da napišem knjigu u kojoj će dominantno biti rimovane pjesme, to je ispalo spontano. Dok sam pisao, osjetio sam da je taj viši stupanj jezičke organizacije u rimovanoj pjesmi za mene veći izazov, bez obzira što traži više truda, naprosto sam “na svojoj koži” osjetio da je to više “prava poezija” negoli slobodni stih.

STAV: Kad smo kod formi, vrijedi spomenuti da ste se uspješno okušali u više književnih formi. Vaš roman Ko je zgazio gospođu mjesec nagrađen je i godišnjom nagradom Društva pisaca BiH i do sada je imao nekoliko izdanja. Da li sebe doživljavate kao pjesnika ili pripovjedača?

KUJOVIĆ: Ja sam počeo kao pjesnik i prije svega sam pjesnik. Taj roman sam započeo u ratu 1995. godine, kada je rukopis moje prve pjesničke zbirke već bio kod izdavača. Bio sam mlad i, da budem iskren, moj tadašnji osjećaj je bio da, kada sam već u pjesmama rekao sve bitno što sam imao da kažem, onda mogu mirne duše da u prozi pišem i o onome što mi je nebitno. Od djetinjstva sam mnogo čitao i možda mi zbog toga taj prelaz s poezije na prozu nije teško pao. Proza je zahtjevna na svoj način, u njoj ima mnogo više težačkog rada i rintanja. No, ako se uskoro vratim prozi, onda će to biti zato što je to “kurentnije” na tržištu, a i zato što osjećam da mi pisanje proze ipak lakše ide od ruke.

STAV: Dio Vašeg opusa svrstavan je u takozvanu antiratnu književnost. Da li se uopće književnost pisana u agresiji i o agresiji na Bosnu i Hercegovinu može nazivati antiratnom? Je li to odgovarajući termin?

KUJOVIĆ: To je dobro pitanje i meni se u jednom periodu taj naziv činio neprikladnim s obzirom na sam karakter rata u Bosni od 1992. do 1995. Čini se da taj naziv u sebi podrazumijeva i jednostranu interpretaciju ratnih dešavanja i samih uzroka rata, a o tome bi se dalo polemizirati. Sticajem okolnosti, ja sam u ratu kao mlad pjesnik sazrio tek u vrijeme kada je u našoj vojsci borbeni moral već bio na niskom nivou, kada su ljudi počeli gubiti vjeru u to za šta smo se borili, pa su na kraju ostale neke pjesme u kojima ima i ironije i cinizma. Ja lično, sve do kraja rata, kada sam demobilisan, nisam izgubio vjeru u smisao onog za šta smo se tada borili, mada nisam pisao o tome iz bojazni da ne ispadnem patetičan; ali nisam krio u pjesmama da sam izgubio povjerenje u naše komandante. Pravo razočarenje došlo je tek kasnije, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, te sam pojedine svoje pjesme vidio kao antiratne tek “retroaktivno”. Sjećam se da sam krajem devedesetih radio intervju za Lica s profesorom Enesom Durakovićem i on mi je tada rekao da je političko stanje Bošnjaka ponajbolje opisao Radoje Domanović u svojoj satiri Vođa. Meni je tada to zvučalo pretjerano, mada sam se kasnije često prisjećao tih njegovih riječi.

STAV: Oneobičavanje stvarnosti – postupak koji su ruski formalisti smatrali suštinom same književnosti – kod Vas je prisutno na nivou uvođenja riječi iz registra savremenosti u klasične književne forme, ili na nivou čudesnih i nepredvidivih asocijacija, kombiniracijom lirske slike, sjećanja i ritma… Zbog toga ni oni koji dobiju osip kad se spomene sonet – što je slučaj s Huseinom Haskovićem – ne spore da se u Vašem slučaju ipak radi o odličnoj poeziji. Šta nam to govori o samoj fluidnosti pjesničkog jezika i njegovoj čudesnoj mogućnosti da “nadiđe” žanrovske forme? Više se poezije nađe u romanu Ponornica (pa i u Vašem romanu Ko je zgazio gospođu Mjesec), nego u čitavim pjesničkim zbirkama…

KUJOVIĆ: Hvala vam na ovim lijepim riječima i zapažanjima. Moderna proza odavno se obilato služi pjesničkim sredstvima, još je Flober izostavljao balzakovsko pomno detaljisanje u opisima i služio se onim što je T. S. Eliot nazvao “objektivnim korelativom”. U prozi je problem što se ti poetski detalji, lirske opservacije, uzgredne metaforičke slike ili jezičke dosjetke utope u tok fabule i čitalac olako pređe preko njih, a katkada mogu djelovati i kao suvišan i neprikladan ukras ili balast, tako da treba zaista mnogo umijeća da se takve poetizacije uvjerljivo i skladno uklope u sižejnu konstrukciju. Ako sama fabula nije uvjerljiva, autentična, ako likovi nisu dosljedno izgrađeni, ako u kompoziciji nešto fali, onda su, nažalost, i ta sjajna poetska mjesta nekada samo uzalud protraćen materijal. Ja lično volim da čitam romanopisce koji poetizuju, pa čak i te romane bez fabule, kakvi se i danas pišu. Možete podvući neku rečenicu ili pasus u romanu i reći “ovo je prava poezija”, ali se bojim da, ako priča u cjelini “ne štima” kako treba, onda i ti trenuci izvrsne poezije, nažalost, gube na težini.

STAV: Ovogodišnji ste dobitnik književne nagrade “25. novembar” za najbolju knjigu napisanu u protekloj godini. Koliko Vam znači ova nagrada?

KUJOVIĆ: Sretan sam zaista zbog ove nagrade, posebno zbog toga što su u žiriju naši ugledni književnici, kritičari i univerzitetski profesori čiji sud i mišljenje visoko cijenim. Čast mi je da moje ime stoji ispod imena našeg velikog pisca i profesora Tvrtka Kulenovića, kojem se, nažalost, ova značajnija nagrada za životno djelo dodjeljuje posthumno. Izuzetno mi je drago i zbog toga što mi je ovo prva nagrada za pjesničku knjigu. S obzirom na to da imam status slobodnog umjetnika, na kraju svake godine dužan sam podnijeti izvještaj Ministarstvu o “kontinuiranom umjetničkom radu”, tako da će mi ona svakako donijeti i koji poen više.

STAV: Koliko ste dugo radili na knjizi Nestorov pehar, za koju ste nagrađeni? Koliko je, inače, potrebno da se napiše dobra knjiga i može li se takvo šta uopće isplanirati?

KUJOVIĆ: Negdje u septembru 2014. godine napisao sam pjesme Na putu za Dardaniju i Apatheia i već tada sam znao da se pripremam da napišem još jednu knjigu pjesama. Osjećao sam potrebu da neke ideje iz Vidikovca malo dublje razradim i razvijem. U junu 2018. godine predao sam rukopis izdavaču, ali je, sticajem okolnosti, knjiga čekala godinu na objavljivanje. Pjesnici imaju različite metode, a prema onome kako ja obično pišem, ne bih bio sposoban da išta isplaniram. Možda bih pisanje prozne knjige znao isplanirati jer se proza može pisati i kao domaći zadatak, naprimjer “jedna stranica dnevno”, naravno, pod uslovom da pisac ne radi ništa drugo i da ima pripremljen neki nacrt, ali s poezijom meni to zaista teško ide.

STAV: Zbog čega su, inače, važne književne nagrade? Zbog valorizacije djela naših savremenika, zadovoljavanja sujeta na jaranskoj osnovi, zbog činjenice da je neko, ipak, pročitao to što se trenutno piše…?

KUJOVIĆ: Književne nagrade trebale bi biti neka preporuka za čitanje, ima knjiga za koje ne bismo čuli da za njih autori nisu dobili neku uglednu književnu nagradu.

STAV: Odnedavno ste predsjednik P.E.N. centra BiH, na koji način mislite unaprijediti rad ove institucije i koji su izazovi pred Vama s obzirom na to da je bosanskohercegovačku podružnicu pratilo mnoštvo kontroverzi?

KUJOVIĆ: Od decembra ćemo krenuti s realizacijom projekta “Književni razgovori”, dva puta mjesečno organizovat ćemo razgovore s piscima, književne večeri i okrugle stolove na aktuelne teme. Pored časopisa Izraz, koji će nastaviti s redovnim izlaženjem, i Tradukijevog Rezidencijalnog programa, u okviru kojeg svake godine kod nas gostuju pisci iz regiona, planiramo i da osvježimo rad našeg internet-portala. Nadam se da ćemo na redovnoj Skupštini iduće godine primiti nove članove i da će se pod okrilje P.E.N. centra vratiti i neki pisci koji su nas ranije napustili, poput Dževada Karahasana. Namjeravam okupiti pisce koji su zainteresovani za rad i raspoloženi za saradnju u esnafu. Planirali smo i pokretanje izdavačke djelatnosti i još neke projekte o kojima za sada ne mogu govoriti dok ne nađemo potrebna sredstva.

Stav.ba