Književni kutak

Ošišane pletenice

Teče već šesta godina od završetka drugog svjetskog rata. Iako ni porušena ni mnogo stradala, varoš se oporavlja od ratnih godina, poratne neimaštine i uklapanja u novo vrijeme. Titovo vrijeme. Početak nekog novog, kažu boljeg života, ali i takav, početak je težak.

Porodica Maša Račića uselila je prije dvije godine u kuću Abdurahmana Topčića pod zakup. Kad su jedno za drugim, u nepune tri godine, umrla oba roditelja, a veliku porodičnu kuću u ratu odnijela rijeka, braća su se razdvojila. Sad je Mašova porodica živjela u ovoj iznajmljenoj kući, a Daut se uselio u dio jedne begovske kuće, samo preko sokaka. Obje kuće su bile ni deset metara od velike prijepoljske džamije. Braća i njihove porodice praktično su bili na okupu, djeca su zajedno rasla, igrala se i polazila u školu. Tkali su tako one čudesno lijepe, nježne i čvrste krvne i bratske veze, koje će njihovo potomstvo pratiti do kraja vlastitih života.

Sa Azemom i Mašom, već nekoliko godina živjela je Hajrija, Azemina majka. Ovu stamenu i jaku ženu, pratile su zadnjih deset godina samo tragedije. Prvo je negdje pred rat, u petnaestoj godini, od nepoznate bolesti umro njen sin jedinac. Muža su joj, čim se oslobodilo, po nečijoj  zlobi ili dojavi, partizani uhapsili, držali desetak dana u  zatvoru i strijeljali po kratkom postupku. Bez provjere, bez svjedoka, bez krivice. Onog dobrog, mirnog čovjeka koji u životu mrava nije zgazio, u ratu nije držao ničiju stranu, sem što se trudio biti zaštitnik svojoj porodici. Ali i što su takvi, ljudi stradaju. Možda takvi najviše.

Njene dvije mlađe kćeri krenule su sa svojom bijačom, Kurtovom majkom, odmah po oslobođenju, na neizvjestan put za Tursku. Krenulo je tada pola njihovog sela. Hajrija nije pošla sa njima. Nešto tvrdo u njoj, jače i od nje same, zaledilo je majčino srce dok se s njima opraštala. Ali, pošla s njima nije. Opustošenog srca, slomljena i ispunjena čemerom, kad se ugasilo ognjište koje ju je grijalo skoro četvrt vijeka, ona je krenula svojoj Azemi. Ona i njena djeca ostali su jedini koji joj mogu pomoći da život, i tako porušen, pokuša vratiti u kakvu-takvu normalu.

U kćerinoj i zetovoj kući ona je zaista pronašla sklad i mir kakav je odgovarao njenoj napaćenoj duši. Njihov brak koji je čitavoj varoši bio za primjer. Dobra, uljudna djeca, pomogli su u bržem zacjeljivanju njenih rana. Istina, ona je čitavog života podnosila gubitke najdražih stoički, k’o živa ljudska stijena, što je s vremenom i postala. Tvrda i nesalomiva i s vana i iznutra.

Ali da krene dalje i skrpi ostatke svog razlupanog života, njoj je, sem Azemine porodice, najviše pomagao rad. Njoj je rad značio život. I u onim sretnim vremenima, u Crnoj Gori, kad je porodica bila na okupu, ali i sada. Možda i više. Sve što je moglo uposliti ruke i mozak, za nju je imalo smisao. Smisao života. U bašči pred kućom sve; kopanje, plijevljenje, zalivanje, oprašivanje, sve. U kući kuhanje i pranje, i povrh svega ručni rad. Sve vrste koje je dotad poznavala seoska i gradska žena. Predenje vune, tkanje, pletenje čarapa i džempera za Maša i djecu, pa krpljenje i vez. Od predenja i tkanja, s vremenom je vrlo lijepo, znala potpomoći kućni budžet velike kćerine porodice. A vrjednije od bilo kojih para bilo je to što je svoju unučad učila radu i redu. Možda malo prestrogo ali, drukčije nije znala.

Od prvog dana po dolasku u kuću, Hajrija se najviše vezala za svog zeta Maša. Ne za kćer, nego za zeta. Ili je to u njoj proradila tvrda crnogorska tradicija da je muškarac vrjedniji od žene, ili je Mašo svojom velikom dobrotom i ljudskošću to zaslužio, ali nesumnjivo, nešto jest postojalo. S godinama koje će proživjeti u njihovoj kući, njeno poštovanje i ljubav prema njemu graničiće sa obožavanjem. Iako su Azema i svako njihovo dijete, do najmlađeg, beskrajno voljeli svog dobrog oca i muža, Hajrijina ljubav bila je iznad svih. Da se Mašo dočeka s puta, da se sklone djeca dok on umoran odspava, da se njemu odabere najbolji komad mesa i pite, ona je to smatrala svojom svetom dužnošću. I sve je to činila prirodno, nenametljivo, s toplinom koja je znala začuditi. Zato što istom tom toplinom nije umjela baš ogrijati svoju Azemu, vlastitu krv. Jedinu koja je ostala od mnoštva djece, a rodila ih je preko desetoro.

A nije baš bila meka ni prema unučadima. Jest ih voljela, sva su bila vrijedna i poslušna. Ali maziti ih i povlađivati im, niti je znala niti htjela. Tako je gajila i svoju djecu.

Azemina i Mašova djeca već su sva poodrasla. Dvije najmlađe od devet i tri godine, ostali momčići i djevojke. Kimeta, lijepa zelenooka najstarija kćer, u dvadesetoj je godini. Ona je uz majku i oca jedan od stubova kuće. Njeno i majčino umijeće tkanja kvalitetnih sandžačkih ćilima, dobro je podiglo kućni budžet. Ćilimi su tih godina bili vrlo tražena i dobro plaćena roba, a obično ih je satkane trebalo ponijeti u Sarajevo, na tržište velikog grada, gdje su prodavani  kao  halva. Od viška zarade na njima, od onog što je otac radio i uspjelo se uštedjeti, prije godinu dana kupljeno je imanje, na oko dva kilometra putem prema Priboju. Divno, plodno imanje, Stanjevine, koje je čitava porodica brižljivo obrađivala i koje ih je hranilo. Obilno je i te prve godine dalo mnogo viška u žitu, voću i povrću. Svemu bitnom za život.

Osamnaestogodišnji Izet bio je završna godina zanata, a dvije sestre iza njega, Sanija i Fatima, u osmogodišnjoj školi. Poodrasle. Počele se djevojčiti. Možda malo više Fatima, punačka, jedra i lijepa, voljela se lickati, lijepo obući i izaći van.

Ona se upravo spremala da ode do drugarice. Pričala joj je prošli put o rođaku koji bi Fatimu želio upoznati. Pažljivo obuče svoju novu cicanu haljinu, splete teške smeđe pletenice, nove sandale uze u ruke da se bosa lakše izvuče do avlijskih vrata, kad je s prozora gornjeg sprata, k’o puščano zrno, presiječe bijačin glas.

„Đe ćeš to Fatuša? Uh, što mi se unuka uredila i sriktala. K’o da je svatovi čekaju.“

„Nigdje, biko. Pošla do Esme da uzmem knjigu za školu.“

„Nazad. I ne laži mi. Nisam ja moja blesava Azema da vam sve vjerujem.“

„Ali biko?! Ne lažem, života mi.“

„Nazad u kuću. Nemoj da ja dolje silazim“, goropadno joj zaprijeti bijača.“

Teška srca, razočarana, očiju punih suza, znajući da ni otac ni majka Hajriji neće proturječiti, Fatima se vrati u kuću. Uđe u sobu kod Sanije i rasplaka se.

„Otkud gore, na prozoru, baš kad ja izlazim. Vrag je odnio“, reče sestri. „Mrzim je, mrzim. Babo i majka ne mogu bolji biti, njih bih poslušala i skočila u vatru i vodu. Ali ona. Samo nam svima zagorčava živote.“

„Polako, Fato. Čuće nas, pa će biti i više belaja. Izaći ćeš, zaboga, drugi put.“

„Ali večeras sam se dogovorila. Eto, i lažov ću ispasti zbog stare zloće. A tako sam se radovala da malo budem vani.“

„Pa dobro. Drugi put. Ni ja nigdje ne izlazim.“

„Ko ti je kriv kad si smotana i kad ne umiješ. Ja Boga mi hoću. Drugi put ću joj se iskrasti, a neće me ni vidjeti ni naći.“

„Ja se ne bih igrala s vatrom“, prijekorno će Sanija.

„E da znaš, baš mene briga i za biku i za tebe. Odoh ja da legnem“, odbrusi Fatima, pa ode u drugu sobu na spratu, zaključa se i ne siđe do jutra.

„Baš je čudnovata ova moja sestra“, pomisli Sanija kad ostade sama. „Samo da se dotjera, da se vidi s drugaricama, pa i s momcima. O drugom ta i ne misli, a nema još ni četrnaest. Eto je i u školi popustila. Ja bogomi nisam. Među troje sam najboljih u razredu. A momci mi ne padaju na pamet, niti me interesuju. Njoj samo treba da je bika negdje primijeti s momkom, pa da nam svima zagorča život. Znamo svi u kući kako to izgleda.“

Sanija je zaista bila sušta suprotnost svojoj mlađoj sestri. Krhkije građe, nježnog lica i bistrih plavih očiju, ona je bila zatvorena i stidljiva prema vanjskom svijetu. Ali u vlastitoj porodici, bila je malo porodično čudo. Pametna, okretna i vrlo poslušna. Kod nje nije postojalo ne mogu ili neću, ne samo babu, majci ili bijači, nego ni braći i sestrama. I zato su je svi voljeli. Čak je i Hajrija, tvrda kakva je bila, Saniju znala pohvaliti više nego drugu djecu.

Nekako sredinom ljeta, Kimeta s majkom i dvije mlađe sestre završi i skide s razboja prekrasan, veliki ćilim, sa šarom koja se tih mjeseci najviše tražila. Kako su dva manja ranije bila gotova, ona je brzo trebala krenuti za Sarajevo da ih sva tri proda. Ovo doba bilo je najpovoljnije vrijeme za ovu unosnu trgovinu.

Par dana prije završetka tkanja, Sanija je potajno, kad niko ne čuje, molila svoju najstariju sestru.

„Kimice, ljubim te, moli baba i majku da pođem s tobom. Nikad nisam bila u Sarajevu, a svi pričaju kako je velik i lijep grad. Neću ti smetati, kunem se Bogom. Ti me najbolje znaš.“

„Pa dobro, pitaću. Ali hoće li bika dozvoliti? Ti znaš da je njena riječ i iznad babove.“

„A ja ću onda moliti baba da biku nekako smekša“, malo poljuljanog samopouzdanja i  snuždena, dovrši Sanija.

„Ma dobro, razvedri se. Ja se nadam da ćemo, akobogda, zajedno na put. Znaš da bika nikad baba ne odbije. On je njoj svetinja.“

Samo dan pred polazak, Kimeta saopšti mlađoj sestri da joj je babo odobrio put.

„Sam je jutros otišao do autobuske i uzeo nam karte do Priboja. Od Priboja do Sarajeva ćemo vozom. Vidiš da je umolio biku.“

„Hvala Ti Bože, što imamo oca najboljeg na svijetu. Sanjam o ovom odlasku već mjesecima“, sijajući od sreće reče Sanija, pa zagrli stariju sestru i zasu je poljupcima.

Čitave noći od prevelikog uzbuđenja i radosti, ona ne zaspa.

A sutrašnji dan, od same zore, proteče joj kao u bunilu. Tako nestvaran i očaravajući bio je svaki trenutak njenog prvog odlaska iz roditeljske kuće. Dva sata starim autobusom po razlokanom makadamu do Priboja. Prvi doživljaj pruge i voza, starog, popularnog ćire, njegovo stajanje na svakoj stanici, novi predjeli, tuneli u kojima ju je bilo pomalo strah. Ali osjećala je i čudan ponos što ona, još djevojčica, sem Kimete, prva kuša lijepi osjećaj koji daje putovanje. Ulazak u stanicu Bistrik, glava priljubljena uz staklo prozora, a dolje, u dolini, na hiljade svjetala velilog grada. Bila je sigurna da dosad ništa čarobnije ni ljepše nije vidjela od te prve slike koju je pružalo Sarajevo u tihoj i toploj ljetnoj noći.

Na stanici ih dočekaše amidža Abaz i njegove dvije kćeri. Obje su bile nekako Sanijinih godina i rođakama se iskreno obradovaše. Do njihove kuće trebalo im je petnaestak minuta, što one u razgovoru i ne osjetiše. Strina, stari dedo Ragib i ostala djeca toplo ih dočekaše, pa kad se ispričaše i večaraše, njih dvije poslaše u sobu na spratu da spavaju i odmore se.

Sutradan je amidža pratio Kimetu do glavne tržnice na kojoj su se prodavali ćilimi. Ostao je s njom svo vrijeme da bude siguran da mladu djevojku neki iskusan trgovac ili preprodavac ne zabroji ili prevari.

Dok je Kimeta bila na tržnici, Sanija je sa Rahimom i Halimom, lijepim amidžinim kćerima, s njihovog Bistrika, sišla da joj one pokažu grad. Kad dođoše do Miljacke, ona zastade na mostu preko kojeg su prelazile rijeku. Plitka zelena rijeka i na njoj dosta mostova. Većina starih, a svaki neobičan i lijep na svoj način. Rahima joj pokaza most Gavrila Principa i ispriča njegovu istoriju, pokaza Drveniju i još neke i objasni što je znala o njima. A kad prođoše most, Saniju zabljesnu ljepota i raskoš ogromne građevine, nježno žute fasade, raskošnih prozora i vrata, za koju joj rekoše da je to gradska Vijećnica. Urađena u prvim godinama austrijske vlasti u Bosni. Ona je kulturni centar, univerzitetska biblioteka i ponos grada i njegovih žitelja od svog nastanka.

Dok je opčinjena tolikom ljepotom, Sanija otvorenih usta zurila u prekrasnu građevinu, trznu je rezak zvuk zvona i brektanje koje im se primicalo s lijeve strane. Uplašena, ona okrete glavu i ugleda vozilo s dva vagona kako uz stalnu zvonjavu usporava jer se primiče stanici na kojoj čekaju putnici. Da joj Kimeta ranije nije pričala da u Sarajevu, od Basčaršije do Ilidže po šinama saobraća tramvaj, ona bi se obrukala i možda lupnula zašto je taj gradski voz tako kratak. Ovako je ćutala i čekala da se putnici ukrcaju, tramvaj prođe, a njih tri pređu na drugu stranu ulice. A onda kroz još dvije uske ulice pravo u Basčaršiju, srce Sarajeva. A taj dio grada istinski je mehlem za dušu svima, njegovim žiteljima, namjernicima, a posebno onima koji je vide prvi put. Kao danas Saniji. Uske ulice krcate dućanima i radnjama, a sestre joj objasniše da su određeni zanati grupisani u po jednoj ulici. Kazandžije, tokari, zlatari, ćilimari, kujundžije, fesari. Tako se i ulice zovu. Saniji se učiniše najraskošnije zlatarske radnje, Kujundžiluk. Kakva umješnost i preciznost u rukama tih tihih, vrijednih ljudi stvara čudesne predmete za užitak oku i duši. Kad su se dobro izmorile, a sunce pripeklo s plavog svoda, sestre je svratiše u jednu slastičarnu na sladoled. Ledena poslastica ih osvježi, one se još malo odmoriše, pa se polako, birajući hladovite drvorede, vratiše kući na ručak.

Amidža i Kimeta bijahu stigli. Odlično prodali ćilime i vidjelo se da su oboje zadovoljni. Kad ona pomenu da bi se sutra vratile kući, strina je spremno dočeka: „Bogomi nećete, odmorite dan-dva, pa onda možete.“

„Ali čekaće nas…“

„Zaboga znaju gdje ste. I znaju da je ovo i vaša kuća kao i naša.“

„Hvala strina. Ja sve vas tako i osjećam.“

„Molim te Kimeta, ostavi Saniju kod nas bar desetak dana“, uključi se u razgovor Halima, lijepa modrooka mlađa Abazova kći.

„Pa ne znam, nisam pitala roditelje.“

„Šta ima de se pita. Raspust je, a ona je kod svojih, najbližih. Neće se moj Mašo ljutiti ako mu jedno od djece ostane izvan kuće koji dan“, zaključi autoritativno Abaz, i na tome osta. Kimeta se samo nasmiješi na ovu toplinu svoje drage rodbine, pa pogleda u mlađu sestru. Sanija je sijala od radosti i unutarnje sreće koja joj se lijepo čitala na licu i bistrim plavim očima.

Kimeta osta još jedan dan, a sljedećeg je otpratiše do stanice Bistrik i ona otputova. Sanija nije mogla vjerovati da joj se tolika sreća osmjehnula da još ostane u ovom čarobnom gradu. A čarobni su joj zaista bili svi sljedeći dani. Rodice su je svakog dana vodile na neko znamenito mjesto Sarajeva. Na kupalište na Bembaši, nedaleko od njih, na okomito brdo na ulazu u grad na kome je dominirala tvrđava Jajce kasarna. Obiđoše nekoliko čuvenih sarajevskih džamija, najprije Begovu, Carevu, Ali-pašinu i još neke, onda glavnom trgovačkom ulicom dođoše do Katedrale i nju razgledaše. Naveče su išle u bioskop. Sanija je bila opijena ljepotom svega što je vidjela i doživjela. Ponekad joj se činilo da sanja i da je san tako lijep da poželiš da ne prestane. A ona je stvarno željela da ovi čudesni dani traju i traju.

Negdje pred kraj gostovanja, nakon doručka, kad se malo osamiše u djevojačkoj sobi, Halima reče rodici: „Bogoti Sanija, što će ti te pletenice? To je tako staromodno. Hajde da te odvedemo kod naše frizerke i napravimo ti lijepu, modernu frizuru.“

„Ne smijem ih ošišati, Halima, zaboga.“

„Od koga ne smiješ?“

„Od bike prvenstveno.“

„Pusti prazne priče“, zvonko se nasmija djevojka. „Šta se bike tiče tvoja kosa. Vidi kako su meni i Rahimi lijepe i uredne kose. I tebi će tako biti.“

„E ne znaš ti nju, moja Halima. Njena je prva i zadnja u našoj kući.“

„Ma neće to baš tako biti. Sutra nas tri odosmo do naše Nermine.“

Poče je ubjeđivati i Rahima.

Saniji se ideja silno svidjela, ali je u sebi strepila od onog što će kod kuće biti.

Ujutro malo prije podneva, odoše frizerki. Ona ih veselo dočeka i zbunjenu Saniju posjede na stolicu. Kad prva pletenica zvonko pade na popločani pod, ona skoro kriknu, jer je znala da je više ne može vratiti. No oćuta, samo se plave oči ovlažiše. Ubrzo pade i druga pletenica i za desetak minuta vješte frizerkine ruke, napraviše lijepu, mladalačku frizuru. Talasasta, a gusta i kvalitetna kosa padala je malo iznad ramena i neobično lijepo joj stajala. Iz velikog ogledala pred njom, gledalo ju je neko novo lice. Čak joj se učini ljepše i privlačnije.

„Je li ovo neka druga djevojka, ili naša Sanija?“ našali se strina kad stigoše kući.

„E baš ti je lijepo, ne možeš pojmiti kako ti pristaje.“

„Pa i mi smo joj to rekle, majko. Imala je Halima pravo što ju je nagovorila. Izgleda prekrasno“, dodade Rahima.

Dva dana do polaska protekoše za tren. Amidža ranije ode i kupi joj kartu, a do stanice, tri ulice uzbrdo, ispratiše je djevojke i njihov brat. Sanija se svima zahvali na gostoprimstvu, izgrliše se, pa ona uđe u voz. Kad on krenu, očiju punih suza, ona im poče mahati dok voz ne uđe u tminu prvog tunela.

Nije je ovog puta zanimala ljepota predjela kroz koje su prolazili. Gostovanje u Sarajevu bilo je nešto najljepše što joj se dogodilo u njenih šesnaest godina… Strepnja u srcu rasla je kako se primicala Priboju. Strah od bikine reakcije paralisao je čitavo njeno biće. Dobro ona nju zna, i predobro.

U Priboju je putnike s voza čekao autobus. Dan se već bližio kraju. Topli, ljetni dan. Na stanici u Prijepolju Sanija pokupi svoj prtljag u kome su bili i sitni pokloni za najdraže i krenu polako kući. Bila ih je tako željna, ali noge nisu htjele brže.

Svjetlo u kući već je bilo upaljeno. Tiha noć nad njenim gradom. Ona uđe u avliju, stade na tren da ispuni dušu mirisom i ljepotom cvijeća u punom cvatu. Oprezno otvori vrata kuće i uđe u hodnik. Niko je ne ču. Izu se, ostavi prtljag, pa polako odškrinu vrata velike dnevne sobe. Fatima i dvije mlađe sestre poletješe joj u zagrljaj.

„O došla naša Sanija“, reče grleći je, mlađa sestra Selima.

Kad izgrli sestre i braću, ona priđe majci, pa onda ocu. Sretni što je vide, kao da je mjesecima izbivala, oni je izljubiše, a babo reče.

„Stigla naša Sanka. Babova desna ruka. Hajd sinko, poselami bijaču.“

Sa zebnjom u srcu Sanija se okrete bijači i noge joj se odsjekoše kad ugleda njeno lice izobličeno od gnjeva. Kuhalo je u njoj, a ona izgleda čekala i smišljala kako da najteže i najbolnije kazni neposlušnu djevojčicu.

„Mene da zagrli?! E Bogomi neće.“

„A đe su ti pletenice, Sanija“, reče s neskrivenim bijesom, ali i prezirom u glasu. „Bila djevojka u Sarajevu i došla ostrižena.“

„Biko“, pokuša Sanija, blijeda kao zid.

„Šut. Hoćeš šćeri da se upišeš u rospije, a još ni stasala nisi. Rospije, nego. Samo one tako šišaju kosu. Poštene djevojke pletu pletenice. Ima li što ljepše od njih?“

„Polako, Hajrija, nije nikog ubila ako je ošišala pletenice. Moje je dijete“, pokuša se usprotiviti Mašo.

„Batali Mašo, dina ti. Ti i tvoja žena biste pustili i da vam se na glavu seru. Ja ne dam“, glasom koji je grmio i bijesom koji nije lako stišati, nastavljala je Hajrija.

„Napolje iz sobe, da te moje oči ne gledaju. I da te ne vidim bar tri dana“, obrati se Saniji.

Nije ovog puta imala milosti ni prema voljenom zetu, koji ju je blijed i iznenađen gledao s bolom u očima. A odakle tek milost za ovu prestrašenu djevojčicu, koja odrvenjelih nogu i lica u suzama kreće prema vratima. Za njom sva ostala djeca. Poraženi, zgroženi u nevjerici, svi odreda.

Azema je svo vrijeme trajanja ove mučne scene ćutala. Blijeda, grudi koje se nadimaju da puknu, stiskala je u naručju trogodišnju djevojčicu Sabriju. Jedino ona možda nije shvatila grozotu i težinu scene koja se upravo odigrala u porodici. Jeste se uplašila goropadnog bijačinog glasa, ali se za divno čudo nije rasplakala. Nju su štitile tople majčine ruke.

Kad sva djeca izađoše, ona se glasom u kome je bila očigledna čvrstina, ali i ljutnja na majku, obrati Hajriji.

„Šta je to s tobom, majko? Jesi li sasvim pamet pogubila? Moje je dijete i ja i Mašo smo za nju odgovorni. Ošišala pletenice, pa neka je. Neće se upisati u rospije kako ti kažeš. Od mojih šćeri nema čestitijih u ovoj varoši. A i ovdje u Prijepolju se djevojčice šišaju. Nisu više stara vremena, tvoja i moja.“

Ni za tren glas joj nije smekšao, a u lijepim zelenim očima plamtio je gnjev: „E, stvarno, ako je i od majke, mnogo je“, reče, pa se okrenu mužu znajući da će u njemu naći podršku.

On ju je gledao s beskrajnom ljubavlju i bio vrlo sretan što se ona, tako odlučno suprotstavila majci. Ne čini to često, ali ovo je zaista prešlo mjeru.

Još uvijek sijevajući očima, zatečena kćerinom čvrstom odbranom vlastitog djeteta, Hajrija je pogledom išla od kćeri do zeta. Je li to i on protiv nje. On, koga voli više nego vlastitog sina.

„Azema mene napade, Mašo. Vidiš li ti to? Jesi li i ti na njenoj strani?“ upita ga još ljuta, ali malo smekšana, najviše iznenađena kćerinim istupom.

„Jesam Hajrija“, odlučno odgovori Mašo i pogleda je u oči. „Azema je u pravu. Moja Sanija je za primjer mahali i čitavom gradu. Ošišala se, a ti je kažnjavaš k’o da je razbojnik. Meni je svako od moje đece z’enica. Ja sam njihov zaštitnik, niko drugi.“

Ne spusti pogled dok ona, sad već pokunjena i  poražena, pognu glavu i glasno reče: „Dobro, neka ti ih. Jesu dobra sva tvoja đeca. To niko ne poriče. Al’ žensku treba držat dizgine. Malo popustiš, ode sve u đavola“, dovrši pa se pokupi i ne pozdravivši se ode u svoju sobu.

Azema i Mašo se pogledaše i othuknuše. Kako dobra, čestita i vrijedna žena ova njihova Hajrija, ali zašto se ponekad pretvara u takvo čudovište. Ne mogu znati što je takva, ali moraće trpjeti i njih dvoje i sva njihova djeca. Kako najbolje umiju. Jer ona nema gdje. Skupila je ruke i srce oko Azeme, zeta i njihove djece, a oni su je ustvari i obikli, takvu, kakva je.

Kad se njih dvoje malo sabraše, Mašo reče ženi: „Zovider đecu ovamo. Neću da mi se sjekiraju. Nema za to potrebe.“

Majka ih pozva s vrata i oni svi siđoše. Pokunjeni, tužni, Sanija još uplakana. Otac je uzva k sebi, prigrli je i nježno pomilova po kosi.

„Ništa se ti ne kidaj, moja Sanka. Majka i babo su tebe odbranili. Neće ti bijača ni sutra ni kasnije reći više ni riječi. U to budi sigurna.“

Djevojka prestade plakati, a i ostala djeca se razvedriše. Kimeta uze najmlađu iz majčinog krila i ona joj mazno obavi ručice oko vrata. Bila je vrlo umiljata, plavih očiju, na svog baba, i svi su je najviše voljeli.

Nešto kasnije, brojna porodica poče se spremati za počinak. Sanija dugo ne zaspa jer ju je žestoko pekla bijačina nepravda. A trebaće joj još dosta vremena da noćašnju scenu preboli, jer joj je bilo jasno da je kažnjena bez krivice.

Priča uz dozvolu autorice prenesena iz knjige “MIRIS DUŠE ,u spomen mojoj majci” ,Sabrija Račić-Hadžimurtezić

akos.ba

 

Povezani članci