Osam savjeta u borbi protiv dječijih napada bijesa
by Angelina Radulović
Stara ja, ona koja nije imala djecu i o njima nije ništa znala, često je prevrtala očima kada vidi djete kako urla u prodavnici, ili na ulici kako se bacaka kao da ga drma struja. Uz naravno, prigodan komentar, kako je to razmaženo i kako bih ja ovo ili ono…
Nova ja, koja je tek kad je dobila djete shvatila kakav se univerzum komplikovanosti i međusobnih veza, uzročnosti, pokušaja i grešaka, nelogičnosti, otvara pred njom, samo bi sa dubokim razumjevanjem pogledala u pravcu roditelja, koji najčešće, crveneći se od stida, gledaju kako da prekinu neprijatnu situaciju i ispare s lica mjesta.
Osam savjeta u borbi protiv dječijih napada bijesa
Jer, ta nova ja zna da dječiji ispadi bijesa, ili temper tantrums najčešće nisu dio „razmaženosti“ djeteta niti neko maltretiranje roditelja (mada, moramo priznati na to pomalo liči). Oni su najčešće normalna razvojna faza djeteta i ako im se pravilno pristupi, prolaze brzo i bez ikakvih posljedica i po djete a i po roditeljsku psihu.
Preživjela sam tantrume. Tri puta, bez posljedica, vjerujte mi. I nekako sada sa sjetom se prisjećam tih dana kada nam je najveći roditeljski problem bio da li smo poklekli i djetetu kupili čokoladicu, a rekli smo da nećemo. Ali taj period, od druge do treće godine zaista mi je bio jedan od težih, u roditeljskom smislu. I sa mojim živcima takođe. Činio me je da se osjećam kao grozna majka koja zapravo nema pojma šta radi. A nije tako.
Nema magičnog trika. To bacakanje, 100 puta ne, durenje je u stvari njihov put da nađu svoje ja. Da naprave okvir u kojem će biti njihova slika. A naše je da im obezbedimo taj okvir, ma koliko to u tim momentima izgledalo besmisleno.
Teško je biti roditelj u tim momentima, kada za svaku sitnicu se nađe neko pametan i pametniji da ti kaže „nemoj to tako“. Ovi savjeti vam možda neće pomoći da se izborite sa svojim djetetom, ali ih pročitajte i razmislite, naći ćete neke svoje načine.
- Budite spremni
Borba sa dječijim napadima bijesa može da bude naporna i mentalno, i emotivno i fizički. Pripremite sebe da će se u narednom periodu (nekoliko mjeseci pa i duže) to dešavati. Često. „ Stalno ponavljate u sebi da za razliku od odraslih, djeca još nemaju mehanizme za kontrolu svojih emocija i da je to glavni razlog njihovog ponašanja. Sjetite se neke situacije koja je bila van vaše kontrole i kako ste se osjećali. E, tako se osjeća vaše djete.
- Ne obazirite se na okolinu
Znam, ništa nije gore od javnog napada bijesa. Dok djete vrišti u kući, nekako se nađe način da se smiri, ali u radnji, prepunoj ljudi, dok vas svi prijekorno gledaju? Teško.
Zapamtite, šta god budete uradili, ljudi će komentarisati i imati mišljenje. Od onih koji će smatrati da vam je djete nevaspitano, do onih što bi „lupili po guzici i riješili problem“, preko savršenih mama i tata kojima se to nikad, ali nikad nije desilo.
Zato, pustite druge i radite ono što mislite da treba: budite tihi, smireni i probajte da djetetu skrenete pažnju na nešto drugo. Ili čučnite, i tihim, staloženim glasom objasnite djetetu zašto ne možete sada nešto (a najvjerovatnije da će to biti uzrok plača)i zagrlite ga. Ako djete ne reaguje, prestanite aktivnosti i vratite se kući.
- Izbjegavajte „ne“
U ovom uzrastu, često se većina naše komunikacije s djecom se odvija uz riječi ne, nemoj. Iako djeci moramo postaviti granice, probajte da izbjegavate ove riječi i da ih drugačije formulišete. Na primjer, ako dijete traži slatkiš, recite mu, umjesto „ne može“ – mislim da ćemo sačekati da prvo ručamo. Slatkiši nikad ne idu prije ručka, zar ne?
Naravno, ako djete hoće da pretrči ulicu nemate vremena za maštovitost u izražavanju. Ali zato ovoj riječi sačuvajte težinu tako što je nećete prečesto koristiti.
- Analizirajte
Posmatrajte malo ponašanje vašeg djeteta. Vidite šta su okidači za napade. Da li ono samo ispituje granice, ili je iza neki stvarni problem. Moje najmlađe djete je bilo plačljivo (a nekada i sada iako ima skoro 5 godina) kada je gladno. Njeno ponašanje se mijenjalo drastično, a pritom nije umjela da nam kaže da je gladna. Kada smo shvatili da je njoj potreban drugačiji ritam ishrane, plačljivost se drastično smanjila.
- Gledajte djete u oči
I uvjek se spustite do njegovog nivoa. Ako se obraćate nekom iznad djetetove visine, kako očekujete da djete primi poruku koju mu šaljete?
Ono što hoćete da kažete djete ne prima samo riječima, već i pomoću pogleda, govora tijela. Veza očima vam omogućava da uspostavite čvršću vezu i lakše utičete na djete. Nemojte dozvoljavati sebi da se derete iz druge sobe, pokušavajući da prekinete ono što djete radi (moram priznati, ovo mi se dešavalo, i dešava još ponekad, i postidi me, jer znam koliko je glupo da dozvolim sebi da me emocije savladaju, a djete korim upravo zbog iste stvari!).
- Pripremite se da spriječite slijedeći napad
Ako znate kako djete reaguje, i kada su mu najčešći ispadi, spremite se da to spriječite. Neka vam očekivanja budu realistična, u tom uzrastu nemoguće je da ukinete napade bijesa. Ali, izbjegavajte takozvane okidače – nemojte djete pospano voditi u kupovinu, kada je djete gladno ili umorno, nemojte se s njim naganjati oko sitnice, držite se rituala koje imate da bi predupredili napade. Ako negdje idete, unaprijed dogovorite pravila: na primer, idemo da se igramo, bilo bi lijepo da se ne svadjate oko igračaka. Ako ste negdje i želite da krenete, upozorite djete nešto ranije – na primjer prije nego što pođete iz parka, najavite mu jedno desetak minuta ranije, da bi moglo da se mentalno pripremi i završi početu igru.
- Budite uzor
Ovo se valjda podrazumjeva, ali nije naodmet da ponovim: džaba pričate ako vaša djela ne podržavaju ono što govorite. Samo ako se vi ponašate u skladu sa onim što tražite od djeteta, ono će znati da ste iskreni (i jednom) vas poslušati.
Daleko od toga da treba da budemo mašine, ali način na koji jedemo, hodamo, kontrolišemo emocije, obraćamo se prema bližnjima, vrlo vjerovatno će biti način na koji će se vaša djeca ponašati, iako vam to ne djeluje tako u momentu dok se valjaju po podu jer ste ih naljubaznije zamolili da obuku jaknu jer izlazite na -10.
- Ne dozvolite sebi da se izgubite
Na ovoj stavki sam najčešće „padala“. Onog momenta kad padnem u vatru, iznerviram se ili počnem da vičem, 100 posto je sigurno da neću smiriti djete, već će se na kraju, smiriti samo. Ali, tih dana ima i biće ih, kada je djete posebno nervozno, vi umorni i nemate baš mnogo živaca. Lakše će vam biti ako zadržite prisebnost i zdrav razum, ali ako se i desi da se izgubite, i to je život. Presaberite se i idite dalje. Moja omiljena mantra u vezi sa dečijim odrastanjem je „proći će“.
