Oni koji žive umjesto svoje djece: Kako su roditelji ubili dječju igru?

Dječja igra je nekada bila dječja igra, a danas je sve više pojam kojim se roditelji u dječjim parkovima opravdavaju pred drugim roditeljima dok pokušavaju kontrolirati istu tu igru. Zašto?

Čemu kontrola u igri kroz koju bi djeca trebala na svojoj koži naučiti kako riješiti konflikte, kako se izboriti za svoje želje i svoje ja? Aha – da.

Kontrola je potrebna jer se danas to tako radi. Jer djeca danas očekuju da će rodtitelj biti taj koji će se umiješati i koji će riješiti konflikt. A zašto to očekuju? Jer su na to navikli još od onog prvog boravka u parkiću kada su na labavim nogama prvi put uzeli nečiju tuđu kanticu.

Roditelji, budite sa svojom djecom, budite uz njih da im se nešto ne dogodi, ali dječje razmirice ostavite djeci.

Naglašava to dječji radni terapeut, osnivačica programa Timber Nook Angela Hanscom koja je u svom dugogodišnjem radu posvetila razvoju programa za poticanje kreativnosti i samostalne igre vani, o čemu je već objavila čitav niz pametnih savjeta. Neobično je da danas uopće postoje takve radne skupine koje se bave poticanjem djece na igre na svježem zraku, ali ah – sve su nam to donijela naša moderna vremena. I nemojte opet reći – to je Amerika, jer ova terapeutkinja možda jest Amerikanka, ali ni situacija u našim parkićima nije baš zlatna. U odnosu na broj sjedalica u parkiranim automobilima i djeci koja evidentno žive na pojedinom području, broj stalno viđene djece u parkovima daleko je manji. No, što bi tek bilo kada bi sva djeca svakodnevno bila vani na igri? Uz ove moderne sveprisutne roditelje vjerojatno bi svakoga dana nastao haos.

Spomenuta autorica na kraju je i s pisanjem knjige koja bi trebala biti objavljena u aprlu ove godine, a znakovit naslov “Balanced and Barefoot: How Unrestricted Outdoor Play Makes for Strong, Confident, and Capable Children” govori u prilog ovome o čemu pišemu. Djeca moraju biti djeca da bi kroz igru naučila kako odrasti. To nije nešto što roditelji moraju učiniti umjesto njih, a čine to jer misle da će svojom reakcijom uspjeti nekako zaštiti svoje i nadjačati tuđe dijete.

Tako se to ne radi, iako je baš takvih primjera jako mnogo, svaki dan.

Da bi pojasnila što današnji roditelji rade, u svom je postu opisala jedan običan događaj.

“Prestani, prestani!” odjednom je iz sveg glasa zavrištala djevojčica i odmah su joj se pridružile druge u dreci. “Ne možeš, makni se” vikale su na sav glas i zaštitnički se postavile oko nečega što su napravile dok im se približavao dječak koji je inzistirao da se igra s njima. Bio je crven u licu i tresao se od ljutnje. “Takva su pravila, i ja se mogu igrati” – vikao je braneći svoj stav, ali cure se nisu dale. Uhvatile su se za ruke kako bi svojim tijelima stvorile štit i zaštitile svoju netom napravljenu jazbinu od granja, ali dječak se nije dao. Najednom je poletio između njih i zgrabio nešto iz te njihove “kuće” te brže bolje pobjegao. Cure su se automatski pustile i potrčale za njim te je počela glasna jurnjava između drveća. Dok je strka trajala neki su se roditelji već podizali s klupica da smire situaciju, no naša je terapeutkinja savjetovala da radije ostanu mirni i prate razvoj situacije.

Dječak je trčao, vješto izbjegavao cure, a kada mu je ponestalo snage jednostavno je stao i okrenuo se kako bi se suočio s curama. Bacio je njihov ukradeni dragulj uz riječi – “Evo vam ga”, a onda se okrenuo i odšetao do drveta gdje je sjeo i nastavio se duriti sam.

Majka dječaka se uzvrpoljila jer je htjela ići vidjeti što je s njenim djetetom. Htjela ga je utješiti, ali je radi opaske terapeutkinje koja ju je zaustavila, stala i promatrala. Dječak je pogledavao prema curama pa prema majci, ali se nije micao, i nije se prestajao duriti. A onda je nakon nekolko minuta jedna djevojčica krenula prema njemu. Tiho je sjela pored njega na što je dječak opet počeo vikati, no djevojčica je začudo stavila svoju ruku na njegovu i nešto mu krenula tiho pričati. Roditelji su skrivečki promatrali, nisu čuli što je djevojčica rekla, no nakon kratkog vremena dječak se prestao ljutiti te je na poziv djevojčice otišao kod cura i njihove jazbine. Tamo je nešto rekao curama i one su ga pozvale na zajedničku igru.

Što bi bilo da su roditelji reagirali na prvi znak uzbune? Na prvu dreku? Roditelji djevojčica vjerojatno bi rekli curama da puste dječaka da se igra s njima, jer je to jedino lijepo što u tom trenutku mogu učiniti. Roditelj (majka) dječaka bi zahtijevala da dječak prestane cviliti objašnjavajući da to nije način kojim će se se cure poželjeti igrati s njim te bi nakon toga sigurno krenula tješiti svog dječaka da je to ionako igra za cure, pa ako ga one ne žele, neka se s tim jednostavno pomiri. No, pitajmo se sada – što takav način postupanja i ophođenja ustvari znači – što i kako uči djecu?

Ovaj primjer male dječje svađe koja je započela i završena je na razini dječjeg ponašanja tu je djecu naučila mnogo više od svih onih situacija u kojima su te mini sukobe rješavali roditelji. A rješavaju ih, jer tko je god nekoliko dana proveo u parku s djecom, svojom i tuđom, zna da se ovakve situacije događaju na redovnoj bazi. Ako jedan roditelj pusti da djeca sama riješe konflikt, obavezno je tu onda drugi roditelj koji već očito počinje pogledavati i djecu i druge roditelje sav unezvijeren jer eto – ko će sada riješiti sukob. Ko je kriv, ko nije kriv, ko je kome zašto i slično. To je problem koji se događa na dnevnoj bazi, a s dolaskom proljeća i toplijih dana događat će se i češće od toga.

Zašto? Zato što roditelji misle da su odgovorni za svako pojedino izgovoreno slovo svog djeteta, pa samim time misle da je i onaj roditelj jednako tako odgovoran za svoje dijete, odnosno trebao bi biti – i tako svaki dječji sukob završava roditeljskom intervencijom. Zašto, pitamo se ponovo, a pita se i ova terapeutkinja koja smatra da su za većinu dječjih problema katkad doista najviše krivi upravo roditelji.

Iz ovog je primjera kristalno jasno da su djeca sposobna riješiti svoj sukob, da kod njih nema ni mržnje ni osvete, da su čak i u sukobu spremni pokazati empatiju i simpatiju. Dijete ne može shvatiti zašto je važno da se svi igraju zajedno, samo zato što je to neki revni roditelj “naredio”. Oni moraju sami shvatiti čar takve igre i zajedništva, a to će shvatiti tek kroz igru, kroz druženje, kroz društvo i to ne danas ni sutra već tijekom cijelog svog djetinjstva. Kada bi od najranijih nogu znali kako se igrati s vršnjacima bez te stalne roditeljske intervencije, u igri van kuće gdje se mogu sakriti i maknuti od roditeljskih zaključaka i zapravo – torture, znali bi riješiti i vlastite sukobe.

Jer naime, u kakvom mi to svijetu danas živimo?! Spremni smo okriviti sve i svakoga jer se naša djeca ne znaju više normalno igrati, a zapravo ako realno pogledamo – mi (roditelji) smo ti koji kontroliramo svaki aspekt njihove igre. Ako se vani posvađaju, interveniramo riječnikom odraslih.

Ako je vani hladno, mi im organiziramo druženje s prijateljima, uz naše prisustvo, a vrlo često i naše ideje što bi se djeca trebala igrati.

Djeci tako ostaje jako malo vremena i jako malo prostora da uopće razviju svoju dječju igru. O tome koliko su se kroz dječju igru izgubile mnoge, nama tradicionalne igre, također možemo djelomično zahvaliti roditeljima. Mi smo ti koji djeci nismo prenijeli tu tradiciju, mi smo ti koji im stalno pokušavamo nametnuti koje su igre dobre (sigurne), a koje to nisu, a čak i kada je riječ o najbanalnijoj igri hokeja na travi i od toga smo uspjeli napraviti mali fijasko. Zašto? Zato što od one nekada bezbrižne i spontane partije hokeja, nogometa ili tenisa djeca danas imaju vrijeme za takve “igre” – odnosno termine treninga koji su vježba za igru na koju se djeca organizirano dovoze i odvoze, a jedini smisao takve igre je rezultat, natjecanje, ocjenjivanje, pobjeda. Gdje je nestala igra?

O tome sve glasnije govore i učitelji koji su itekako primjetili da je danas sve više djece koji se u razredu dobrano bore sa svojim osjećajima, osjećajem pravde i zapravo cijelo vrijeme traže da im neka odrasla osoba da smjernice kako da riješi neki problem – od konflikta s drugima do obične sitnice.

I na kraju ostaje ironija da unatoč tome što djeca sve manje znaju kako se postaviti prema mnogobrojnim aspektima svog mladog života, a roditelji i dalje, sve više teže tome da svom djetetu organiziraju doslovno svaku minuta života i to onako kako dobronamjeran roditelj misli da će biti najbolje i najsigurnije za njihovo dijete. Jer ako njihovo dijete ne može pronaći svoje mjesto u svom društvu onda je tu roditelj koji će mu pronaći neko drugo mjesto. Vidite li ironiju života u tome? Shvaćate li koliko je važno ostaviti svoje dijete da se uči na vlastitom iskustvu jer unatoč tome što roditelji misle da će dijete kroz organiziranu aktivnost naučiti biti samostalniji, samopouzdaniji i bolje integriran u društvu, to je zapravo samo jedna velika obmana.

Dok god su im vrijeme i aktivnosti savršeno organizirane, dok god iz njihovih usta izlaze roditeljske rečenice – dijete nije ni samostalno niti spremno nositi se sa životom.

No ako pustite dijete da se svaki dan igra sa svojim prijateljima, bez nadzora – u školi i van škole, da se druže i svađaju međusobno, ono će tada na svom vlastitom iskustvu učiti – vještine pregovaranja, dijeljenja, rješavanja konflikata, empatiji, velikodušnosti, sažaljenju, dobroti, ljubaznosti, vještini zauzimanja za sebe i svoje stavove pa makar i fizički te mnoge druge vještine koje će im itekako dobro doći u životu.

I zato dragi roditelji sve što možete učiniti jest napraviti korak nazad – odmaknite se od svog djeteta dok se vani igra, prestanite kontrolirati njihovu igru i miješati se na svaki povik. Pustite djecu da se igraju i bore za sebe, a ukoliko mislite da to nije lako jer što ako se umiješaju drugi roditelji – tada, ako se relativno dobro poznate, sklopite pakt. I odmaknite se kolektivno od svoje djece na sigurnu udaljenost.

Izvor: index.hr