OMERAGIĆ: Srebrenica Bošnjaka, sveto mjesto njihovo

Taj sumorni i teški juli 1995. godine počeo je strahom za Srebrenicu i Žepu. Već se uveliko govorilo da se Ratko Mladić sprema ući u te razoružane enklave.

Enklave je razoružao UN, a sad ih nema ko braniti.

Trajalo je žestoko granatiranje Sarajeva. Čitave salve granata rušile su grad tih prvih julskih dana. Bio sam sve vrijeme s novinarom Senadom Avdićem, koji mi je bio urednik u prijeratnoj Slobodnoj Bosni. Bili smo zajedno u stanu njegovog prijatelja Rešada. Zbližili smo se i dobar dio rata proveli zajedno. Tih smo julskih dana zabrinuti govorili samo o Srebrenici.

Iza straha uvijek stoji nemoć i neznanje. Šta će biti s te dvije enklave niko ne zna. Samo slutimo najgore. I negdje u dubini duše je vjera u “zapadnjake” koji odlučuju o sudbini šezdeset hiljada Bošnjaka u enklavi.

Negdje pred Novu 1994. godinu napisao sam i objavio knjigu Satanski sinovi. Sjetio sam se svog osjećaja užasa slušajući stotine svjedočenja o masovnim pogubljenjima u Bratuncu 1992. godine. Činilo mi se da sam sa tom knjigom izgubio svaku iluziju da u Mladićevoj armadi može biti bilo čega ljudskog ili poštovanja nekih ratnih zakona.

Dok su u Bratuncu u maju 1992. godine vršene masovne likvidacije Bošnjaka, Srebrenica se s njenim komandantom Naserom Orićem odbranila i bila slobodna. Tada sam osjećao da će te iste ubice tražiti osvetu, da zbog herojske borbe za slobodu Srebreničani plate cijenu svog dostojanstva i želje za slobodom.

U knjizi Satanski sinovi napisao sam i upozorenje da je moguć najveći zločin, veći od svih dotadašnjih velikih zločina nad Bošnjacima. Dugo nakon objave te knjige, dok sam čekao svjedočenje pred Tribunalom, saznao sam da je ta knjiga u januaru 1994. godine bila privukla pažnju u Holandiji. Prevedena je brzinski i podijeljena ministrima u vladi te države. Ta reakcija, na jednu običnu bosansku knjigu, pokazivala je koliko je Holandija ozbiljna država. Bilo je vrijeme promjene snaga UN-a. Kanađani su odlazili a Holanđani se spremali preuzeti mirovnu misiju u Srebrenici. Sedam dana ministri su dobili da pročitaju užase koje sam napisao prema svjedočenjima žrtava. Danas mi izgleda normalno da ljudi koji žive u jednoj demokratskoj državi i civilizaciji nisu mogli povjerovati u zvjerstva koja sam opisao niti povjerovati u moje poruke upozorenja.

Mladić je cijeli mjesec gomilao jedinice. Ofanziva VRS-a na Srebrenicu započela je 6. jula 1995. godine. Nekim kanalima javljeno je da se vojnici UN-a povlače u grad ili se na nekim punktovima predaju Karadžićevoj vojsci.

Tog 11. jula na televiziji je prikazan ulazak Mladića u Srebrenicu. Čulo se kako govori: “Ovo je Turcima osveta za bunu protiv dahija.” Tad sam pomislio da nisam dobro čuo. Prije gotovo 200 godina Srbi su podigli ustanak i smaknuli dahije, vođe koje su se odrekle vlasti sultana Selima. Bilo je jasno da Mladić ne zna ni svoju srpsku historiju i da je i dalje samo mali Titov oficir.

Saznajemo da je dan prije upada Ratka Mladića kolona Srebreničana duga više od 15 kilometara krenula prema slobodnoj zvorničkoj teritoriji, koja im je bila najbliža. Ti ljudi, uglavnom muškarci, nisu vjerovali ni holandskim pripadnicima UN-a. Vidjeli su njihovu nemoć pred srpskim vojnicima.

Čujemo se dnevno i  po nekoliko puta s novinarima Almasom Hadžić i Hasanom Hadžićem. Nekoliko novinara, naših prijatelja, u Tuzli je sa Srebreničanima, koji su ranije bili ranjeni i na liječenju u Tuzli. Tu su zajedno napravili nekakav svoj informativni štab. Ustvari, štab tuge i zabrinutosti. Svi su nemoćni da bilo šta učine. Samo čekaju i povremeno saznaju detalje nekim još živim  “motorola” vezama. Obećavaju nam da će javiti čim stignu prvi preživjeli.

Ali, vrijeme je prolazilo. Srebreničana nema. Put kroz istočnobosanske šume je dug, znamo, treba preći ogroman prostor.

Saznajemo da su se Mladićevi zločinci dali u lov na preživjele u koloni.

Mnogi ne znaju ili zaboravljaju da su Srebrenicu stotinama godina prije naseljavali Sasi. To su bili njemački rudari koji su dolazili na mjesta gdje su se vadile plemenite rude. To njihovo njemačko porijeklo vidljivo je na licima njenih stanovnika. Znao sam to i prije devedesetih. U bosanskom jeziku koji govore nađu se neki njemački glasovi. Danas se sjećam bošnjačkog ismijavanja jedne djevojke iz tog kraja kad je izgovorila “glova”, s tim njemačkim samoglasnikom.

Uvijek neznanje rađa glupost. Stoljećima poslije ti su se ljudi miješali s drugim narodima i izabrali svoju bosansku i bošnjačku sudbinu i vjeru islam. I dok sam slušao vijesti o ubijanju kolona po mračnim šumama, gotovo sam čuo te samrtne krike ispunjene davnim saskim porijeklom.  

U redakciji Ljiljana imali smo telefon koji je radio i pored svih pokidanih veza. Tu smo Senad i ja dolazili i pričali s našom vezom u Tuzli. Senad je vodio glavnu riječ. Svi su htjeli s njim da razgovaraju. Njegovo novinarsko ime je veliko. Najmanje deset godina bio je zasigurno najbolji novinar u bivšoj Jugoslaviji.

Izbijaju 13. i 14. juli. Senad je razgovarao s Naserom Orićem. Čulo se kako Naseru glas drhti i čini mi se da plače: “Nema ljudi, nema mog naroda, Senade”, govori tu tegobnu rečenicu. 

Tada se moj prijatelj gubi i izvan sebe je. Prešao sam mnogo ratišta sa Senadom. U Mostaru i Gornjem Vakufu ginuli su mladići koji su nas vodili po opasnim ulicama. Bilo je tu previše najtežih ratnih užasa u kojima smo mogli poginuti svake Božije minute. Senad je bio izuzetno hrabar čovjek, jednostavno se nije plašio smrti. Nikad ga nisam vidio ni da trepne u najgorim opasnostima. Nikad nije pokleknuo duhom. Uvijek bi se znao našaliti u najtežim trenucima i čovjek se morao smijati njegovim duhovitostima. 

Sada mu se očaj mogao pročitati s lica. Više nije bio onaj čvrsti čovjek kojeg sam poznavao. Glas mu je drhtao, bio je očajan. Čitavo tijelo mu se počelo tresti. Gledao me je dugo i rekao: “Nema ljudi. Niko ne dolazi!” Uplašio me je taj njegov očaj.

Bili smo u redakciji Ljiljana. Uvijek sam svoju muku i pogubljenost znao ostaviti za kasnije. Fotograf Fuad Fočo mi je dan prije rekao da mu je neki strani kolega ostavio tablete za smirenje. Otvorio sam njegovu redakcijsku prostoriju. Srećom, Fuad je bio tu, spavao je. Probudim ga i zamolim za te tablete. Dao mi ih je nekoliko. Kad sam se vratio, u dijelu redakcije Senada više nije bilo.

Vani su padali tepisi granata i grad se lomio. Potrčao sam za prijateljem. Vidio sam ga u Titovoj. U jednom trenutku pala je granata blizu njega i ja sam vidio golemi oblak prašine. Srećom, vidio sam ga uspravna, požurio sam i stigao ga pred ulazom u zgradu u Alipašinoj gdje smo živjeli. Nije želio popiti tablete, ali sam ga nekako natjerao. Nije prošlo mnogo, utonuo je u san.

Sljedećih dan-dva trajala je zloslutna tišina. Ponekad bismo se čuli sa Tuzlom, ali je samo bilo tegobno: “Nema još nikoga.”

Saznali smo da je Naser s nekoliko svojih ljudi ušao u taj prostor gdje se očekivao dolazak kolone. To je ostavljalo nadu. Mladićevi zločinci postavljali su pred samom slobodnom teritorijom zamke i punili rovove ljudstvom, okrećući cijevi prema prostoru odakle su mogli doći preživjeli iz Srebrenice. Ljudi su nam govorili da je Naser te rovove i zasjede razbio i oslobodio prostor za dolazak preživjelih.

Saznao sam i da jedan od komandanta Prve muslimanske brigade iz Vlasenice Bećir Mekanić odlazi u prostor između Srebrenice i Kladnja i da nalazi grupice Srebreničana i dovodi ih u Kladanj. On je odlično znao taj prostor. Nakon pet-šest uspješnih vraćanja grupa preživjelih Srebreničana, veliki čovjek Bećir Mekanić na prevaru je ubijen. Srbi koji su lovili ljude predstavili su se kao Srebreničani. Kad sam to čuo, sjećao sam se s tugom tih naših susreta i razgovora. 

I onda su Srebreničani počeli dolaziti na slobodnu teritoriju. Bio je to trenutak olakšanja, premda se još nije znalo o stradanjima na tom putu spasa i smrti.

Kad su došli na slobodnu teritoriju, do Nezuka i Sapne, Srebreničani su počeli govoriti o hiljadama ubijenih na putu smrti. Neki preživjeli će tvrditi da je u srpskoj zasjedi na Kameničkom brdu ubijeno oko 1.000 Srebreničana iz kolone. I to samo 13. jula.

Almasa je svjedočila dolasku tih ljudi i strašnim slikama patnje.

Sjećam se da je govorila kako joj je bilo teško gledati jedva žive ljude. Vidjela je i one koji su se gušili od napora, na kraju i mladića koji je pred samom slobodnom teritorijom umro od rana i umora.

Ubrzo je u okolini Tuzle napravljen improvizirani kamp za preživjele. Teško je, govori Almasa, gledati i slušati te starice majke, te mlade žene kojima su i suze presahle. Koje će morati same kroz život. Ne zna se još ko je preživio to Mladićevo istrebljenje. Svi su u isto vrijeme u nadi i beznađu. Almasa je s tim ženama i jadno se osjeća: “Nema muških glava”, kaže. Tek poneki dječak je tu, kao utjeha. 

Ta polovina jula u Sarajevu je bila svaki čas ispunjena sudbinom Srebrenice. Tek će kasnije dolaziti vijesti o masovnim pogubljenjima u gradu. O likvidacijama u kolonama smrti. O strašnom istrebljenju ljudi samo zato što su bili poseban narod i time smetali njihovom srpskom čistom velikodržavnom cilju.  

Dok je trajala tragedija Srebrenice, sve vrijeme sam mislio da će me neko probuditi iz košmara. Ali rat je već nosio duge četiri godine otrežnjenja. 

Duša se s vremenom prazni, a mi to ne primijetimo dok je potpuno ne obuzme praznina.

Danas znam da je ovaj narod bošnjački jedino čvrsto svoj kad govori o genocidu u Srebrenici. Njegovoj Srebrenici, svetom mjestu njegovom.(stav.ba)

akos.ba