Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > Ekologija > Odnos religije i ekologije u svijetlu zagađenja okoliša

Odnos religije i ekologije u svijetlu zagađenja okoliša

Priroda trpi posljedice nesavijesnog ljudskog odnosa prema njoj i zbog načina života u nekim društvima i to uglavnom u industrijskim društvima koja nekontrolirano rasipaju i troše prirodne resurse, zagađuju planetu, oštećuju ozonski omotač i proizvode ogromnu količinu stakleničkih plinova, što ostavlja katastrofalne posljedice na ljudski okoliš. Ove posljedice najviše pogađaju siromašne zemlje, a koje se najviše odražavaju u vidu klimatskih promjena i širenja nekultiviranog zemljišta. Bogati su kao i obično uvijek zaštićeni, dok su siromašni koji žive sa manje od dva dolara dnevno, a ima ih oko 2.6 milijardi, pogođeno sušama, uraganima, poplavama i ostalim prirodnim nepogodama. Rješavanje takvih problema zahtjeva novi pristup u kojem, pored ekonomije i smanjenja potrošnje, poštovanje prirode igra veliku ulogu. To od muslimana traži jedan sveobuhvatan, dalekosežan i učinkovit angažman u ekološkoj politici, koji omogućava reformu društva i poštovanje prirode.[1] Etika, upozorava Hans Jonas[2] od nas traži da poštujemo red stvari koji se ne može remetiti.  Ukoliko slobodno djelujemo, pozvani smo na odgovornost. Ideja napretka što ju je osigurala moć tehnike traži oprez, jer tehnika sama po sebi ne znači naprosto dobro, progres i emancipaciju. Takvo uvažavanje  tehnike nije spasonosno za ljude, stoga je, drži Jonas, princip odgovornosti nužan u eri znanstveno-tehničko-tehnološke civilizacije. [3]

Za mnoge, razdvajanje između svjetovnog života i vjere može se smatrati glavnim uzrokom ekološke krize, jer religije pomažu pri oblikovanju našeg odnosa prema prirodi, koje nam također ukazuju na to, kako bismo se trebali odnositi prema ljudima, a kako prema prirodi. Dakle, religije oblikuju svjetonazor i etiku, koji su temeljni stavovi i vrijednosti različitih kultura i društava. Religijske vrijednosti i etička uvjerenja oblikuju ponašanje prema drugima, uključujući i naš odnos prema svim stvorenjima, poput biljnog i životinjskog svijeta. Dakle, neki vjeruju da je ekološka kriza doista kriza vjerske ili moralne prirode i da je u povrataku ka vjerskoj tradiciji rješenje za izlaz iz te krize. Kritički osvrt na znanost i tehnologiju bio bi pomaganje religije da dobije više prostora u pogledu očuvanja okoliša. Na primjer, Nasr smatra da ne postoji razumna veza između znanosti i etike. Nadalje, trenutne etika, uglavnom kršćanska, kompatibilna je sa svjetonazorom nove znanosti  u predstavljanju novog svijeta. U takvim okolnostima produkt toga se može vidjeti u krizi okoliša, dok s druge strane dominantni znanstveni svjetonazor ne može pružiti adekvatan odgovor iako čini sve napore kako bi formulirao odgovarajuću etiku okoliša, a svi ti napori rezultiraju sa vrlo malim učinkom na spriječavanje zagađivanja okoliša.[4]

Za Abrahama Joshua Heschela[5] jednog od najčitanijih židovskih teologa 20. vijeka, koji je bio omiljen i kod pripadnika druge dvije nebeske religije, ekološki koncept zaniva se na vjeri u prisutnost Boga u čovjekovoj svakodnevici, kojeg je još kao dječak naučio u hasidskoj tradiciji svoje porodice. Utemeljujući svoju filozofiju na iskustvu Božje brige i na uvidu kako ta briga znači i to da je Bog dirnut nevoljama i onim što ljudi rade od zla, Heschel je postavio jedan potpuno nov i izazovan pogled, kako židovskoj tako i islamskoj i kršćanskoj metaifzici i teologiji uopće. Ekološko-teološki stavovi Heschela utemeljeni su na religijskim kazivanjima o stvaranju u kojima sedmi dan stvaranja predstavlja vrhunac Božjega stvaralačkog djela. Prema Heschelu Biblija svjedoči kako je čovjek od početka svoga stvaranja povezan sa svim stvorenjima, te je zbog toga i dužan da veliča i slavi Boga, koji nadilazi prirodu. Dakle, prema njemu osnovna zadaća čovjekova na ovom svijetu jeste, prije svega, slavljenje Boga. Heschel je već 1951. godine upozoravao na opasnost pogrešnog razumijevanja razloga Božjeg stvaranja i spuštanja čovjeka na ovaj svijet i to da, smetne li se s uma pravi čovjekov poziv i smisao života na ovom svijetu, a to je, kaže Heschel, da prema sličnosti s Bogom bude posvetitelj stvari u vremenu, neminovno dolazi do degradacije, obescjenjivanja čovjeka i stvorenja, što u konačnici vodi u opasnost samouništenja i uopće života na Zemlji.[6]

Veliki mislioci su kroz historiju govorili o raznim bitkama. Tako u istočnoj kulturi nalazimo Jing-Jang taoistički simbol dobra i zla, koji osim dualističkog pogleda na svijet i život smatra da u svakoj krajnosti postoji i tračak one druge krajnosti. Sofokle[7] je govorio o ratu neba i zemlje, a Šekspir[8] spominje borbu čovjeka sa čovjekom, dok Ibsen[9] kaže da se najveća bitka vodi u samom čovjeku.

Kada govore o problemu zagađivanja okoline, sve velike religije i njeni predstavnici u savremenom svijetu, zastupaju stav da čovječanstvo najprije treba otpočeti borbu protiv zagađenja duhovne sredine. Tako bi, tvrde oni, trebalo istražiti čime nam sve peru mozak i pustoše duše savremeni ribari ljudskih duša oličeni u materijalističkim pokretima koji teže da ovladaju svijetom zarad ličnih interesa, nemareći za prirodu i život uopće. Kako neko jednom mudro reče: Mi prirodu nismo naslijedili od naših predaka, već smo je posudili od naših unuka. Dakle, treba gledati u budućnost i kakav okoliš ćemo ostaviti budućim naraštajima koji dolaze, a bilo bi lijepo od ove generacije ljudi koji žive na Zemlji, da je ostave budućim generacijama barem onakvu kakvu su je zatekli iza svojih očeva. [10]

Religija nas uči da, prije svega, treba početi sa izmjenom čovjekovog odnosa prema prirodi i uopće sistemu vrednovanja. Čovjek mora biti svijestan prirode kao izvora života na Zemlji, a upravo tome poučava nova etika, smatra Koković i dodaje da je ekološka kultura dio kulture življenja, područje života koje treba kultivisati.[11]

Za Akos.ba piše: Fahrudin Vojić, magistar religijske edukacije

Literatura

[1]Vidi: Ramadan T., Radikalna reforma, El-Kalem, Sarajevo, 2011.

[2] Hans Jonas (1903 –1993) je njemački filosof koji je u periodu od 1955. do 1976. godine bio profesor filozofije na “Novoj školi za socijalna istraživanja” u Njujorku. Izvor: wikipedia.org, pristupljeno: 05.02.2015.

[3]Amila Šljivo, (2010): Etika odgovornosti Hansa Jonasa, Fakultet političkih nauka, Godišnjak, str. 173

[4]Ahmad Abedi-Sarvestani and Mansoor Shahvali, Environmental Ethics: Toward an Islamic Perspective,American-Eurasian J. Agric. & Environ. Sci., 3 (4),IDOSI Publications, 2008. str. 612-613.

[5]Abraham Joshua Heschel je rođen 11. 01. 1907. godine u Varšavi. Odgojen je u okrilju hasidske pobožnosti i nauka i tradicija. Tokom školovanja u Mezbihu i Varšavi u Poljskoj, i Vilni u Litvi, na oblikovanje njegove vjerničke svijesti uticala su dvojica učitelja Baal Shem Tov i Reb Menahem Kotzker, čije je tekstove čitao i studirao. Prvi ga je naučio Božjem ubikvitetu i sveprisutnosti, a drugi da se strahote dešavaju zbog odsustva Boga iz života ljudi.

[6]Prema: Heschel, A.J. (1995):  The Sabbath: Its Meaning for Modern Man, Farrar, Straus and Giroux, New York;

[7] Sofokle, rođen u Ateni 495. godine prije nove ere, bio je starogrčki dramatičar. Jedan je od trojice velikih grčkih tragičara, zajedno s Eshilom i Euripidom. Napisao je oko 130 drama, od čega 20 satirskih. Izvor: wikipedia.org. pristupljeno: 05.02.2015.

[8] William Shakespeare (fon. Vilijam Šekspir; 26. aprila 1564 – 23. april 1616.), engleski pjesnik, dramatičar i glumac, često ga smatraju engleskim nacionalnim pjesnikom i po mnogima je najveći dramatičar svih vremena. Izvor: wikipedia

[9] Henrik Johan Ibsen (Skien, 20. ožujka 1828. – Kristijanija (Oslo), 23. svibnja 1906.) norveški je književnik koji je svojim stvaralaštvom imao veliki utjecaj na modernu dramu. Izvor: wikipedia

[10] Vidi: Šušnjić, Đ, Religija II, Čigoja, Beograd, 1998. str. 307-318

[11] Vidi: D. Koković, Sociologija religije i obrazovanje, Učiteljski fakultet Sombor, 1989.  str. 405-420.

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top