Obnovi svoj život: Tvoj život je plod tvog razmišljanja

Čovjekova sreća ili nesreća, njegova uznemirenost ili njegova smirenost izviru iz njega samoga. On daje svome životu svijetlu ili tamnu boju, kao što tečnost poprimi boju posude u kojoj se nalazi: ”Pa ko prihvati naći će zadovoljstvo, a ko se ljuti pripada mu (srdžba) grijeh."^[1]

Posjetio je Poslanik bolesnog Arapa, koji se pre savijao od žestine groznice pa mu je, tješeći ga i bodreći, rekao: "Čist (od grijeha)."

A čovjek odgovori Poslaniku: "To je groznica koja plamti na starom čovjeku dok ga ne dovede do mezara."

"Dakle, to je ona!", reče Poslanik na njegove riječi. (Buhari, Kitab al-merda, br. 5230.)

Znači, da stvar potpada pod lično shvatanje; ako hoćeš ti je učiniš očišćenjem i bićeš zadovoljan, a ako hoćeš učini je propašću i bićeš srdit.

Ocjena jednog čina mijenja se u velikoj mjeri s onim što ga prati od psihičkog stanja. Pogledaj u ova dva ajeta koja ističu osobine ljudi: "Ima i takvih beduina koji ono što dijele kaznom smatraju, jedva takvi čekaju da vas nesreće stignu, da Bog da njih zlo stiglo! A Allah sve čuje i sve zna. Ima i onih beduina koji vjeruju u Allaha i vjeruju u onaj svijet i koji smatraju da ih ono što dijele Allahu približava i blagoslovima Poslanika, a to je njima dobro dijelo, doista!" (Et Tewbe, 98-99)

I  jedni i drugi daju traženi dio imetka, s tim da ga prvi smatraju nametom, te priželjkuju nesreću onima koji ga uzimaju, dok ga drugi smatraju poželjnim zekatom u čijem davanju duša nalazi ugodnost i nakon toga upućuje lijepu dovu.

Sve životne stvari mogu se svrstati u ove okvire.

Vrijednost djela, pa čak i onoga ko čini to djelo, usko je povezano sa njegovim stvarnim razmišljanjem koje se dešava u mozgu i osjećanjima njegove duše. Karindži kaže: "Naša razmišljanja nas formiraju, naša umna orijentacija je prvi faktor u kreiranju našeg hoda". Zato se insan pita: "Kaži mi šta kruži u glavi čovjeka reći ću ti ko je on." Da, svakako, pa kako bi i bio čovjek nešto drugo osim ono na što upućuje njegovo razmišljanje?

Ja sam ubijeđen da problem s kojim se susrećemo jeste: Kako ćemo odabrati pozitivne i ispravne misli?

Kada se riješi ovaj problem riješiće se iza njega i drugi sami po sebi, jedan za drugim. Rimski imperator Markos Orlius kaže: "Naš život je rezultat našeg razmišljanja. Pa ako nas prate lijepe misli, bićemo sretni, a ako nas opsjednu loše misli, bićemo nesretni. A ako nas obuzmu neprijatne misli, postaćemo plašljivi i kukavice, a ako nas nadvladaju misli, o bolesti i bolu, postajemo istinski bolesnici…"

Niko ne može negirati koliko veliki uticaj kod pojedinaca i društava, ima moralna snaga.

Vojske, koje imaju veliki uspjeh, crpe tokom borbe i tokom čitavog vremena pružanja otpora, iz dubine ubjeđenje i snage strpljenja, više nego iz mnoštva oružja i opreme.

Zaliha čvrstog morala i visokog ponosa je korisnija ljudima i značajnija za pobjedu od bilo čega drugoga. Čovjeku, koji ima čvrstu vjeru u sebe tjelesni nedostatak ili loši životni uslovi neće umanjiti njegov odvažni pristup životu, čak će to biti podsticaj aktivnosti i jačoj odlučnosti.

Ako me to što sam mali priječi da dosegnem visinu, pa ja ću to vrlinama dosegnuti…

Istina je da ponekad kompleks manje vrijednosti biva dobar i pozitivan kada podstiče na usavršavanje i čast. On je zapravo pokuđen i nepoželjan ukoliko ovlada čovjekom i učini ga da pribjegava pretvaranju, lažnoj formi i prikrivanju svojih nedostataka tvrdnjama i varkama.

Zaista, živa psihička stanja čine da malo postane veliko, a pojedinac da postane zajednica.

Na ova stanja, kvalitetom i kvantitetom, vraća se budućnost čovjeka, a njegov život uzima svoj tok. Psiha je jedini izvor ponašanja i usmjerenja, shodno mislima koje njome preovladavaju i osjećanjima koja njome dominiraju.

Kada se čovjek uzdigne izrad površine zemlje mijenjaju se oblici i obimi u njegovim očim i njegov pogled, na ono što je ispod njega, postaje mnogo širih granica i daljeg horizonta.

A on!? On je ostao isti!

Isto je takvo čovjekovo uzdizanje na stepenicama kulturnoga napredovanja i moralnog oplemenjivanja.

On mnogo mijenja svoja razmišljanja i osjećanja. I mijenja svoje sudove o mnogim ličnostima i stvarima.

Čovjek u dobi dječaštva nije ista osoba kao u dobi zrelosti, kao što u periodu mladosti nije ono što je u periodu starosti. Mi možemo da od sebe načinimo dobre uzore ako to želimo.

Naš put do toga je obnavljanje naših misli i naših osjećanja, kao što se obnavlja dio pustinje kada joj se doda velika količina vode i gnojiva. Mi se mijenjamo u druge ličnosti kao što se mijenja gola pustinja u bogatu bašču.

Karindži nam prenosi priču jednog mladića, koga je smorila bolest pa je napustio svoju zemlju tražeći ozdravljenje u putovanju i obilasku udaljenih krajeva. Njegov otac je znao prirodu njegove bolesti, koja je bila rezultat plahovite naravi i jakih predrasuda, pa mu je napisao pismo: "Dijete moje, ti si sada udaljen hiljadu i petsto milja od svoje kuće, i pored toga ne osjećaš nikakvu razliku između dva stanja – ovdje i tamo. Zar nije tako? Da, zato što si ti preko ove čitave ogromne udaljenosti zadržao jednu jedinu stvar koja je uzrok svega od čega ti patiš. To je tvoja psiha. Nema nikakve mahane u tvome tijelu niti u tvome razumu, niti u bilo čemu od iskustava koja su te survala u ovu duboku provaliju punu nedaća, nego je ono što te do toga dovelo neispravnost tvoga razmišljanja s kojim si stekao ta iskustva. Onako kako razmišlja čovjek – tako i biva, pa kada to, sine, shvatiš, vrati se svojoj kući i svojoj familiji, jer ćeš ti u tom slučaju biti zdrav!"

Mladić je rekao: "Ovo pismo me jako uznemirilo a moja srdžba je dostigla tu mjeru da sam odlučio da se ne vratim kući i porodici." Dodao je: "Šetao sam jedne noći ulicom i naišao na crkvu u kojoj je služena molitva. A pošto nisam imao određen pravac ušao sam u nju da poslušam vjersku poruku, koja je bila u toku održavanja. Tema je bila: "Onaj koji savlada sebe veći je od onoga koji osvoji grad".

Kao da je ovo moje sjedenje u bogomolji i moje slušanje poruka, koje je sadržavao govor moga oca, rečeno drugim riječima. Bilo je to nešto slično brisaču koji je izbrisao uznemirenost koja je mučila moju pamet. Taj momenat mi je omogućio da trezveno razmislim o mome životu, i to me dovelo do toga da sebe vidim u realnoj slici. Vidio sam sebe gdje želim da izmjenim svijet i ono što je u njemu, u trenutku kada je jedina stvar bila u velikoj potrebi za promjenom – a to je moje razmišljanje i usmjeravanje mojih misli – što je, shvatio sam, u stvari moje pravo JA."

Slično ovome napisao sam u knjizi "Moral muslimana"i ukazao na ovu činjenicu: "Islam, kao i ostale nebeske religije, u preporodu se općenito oslanja, prije svega, na izgrađivanje ljudske duše i ulaže veliki trud da bi pronikao u njene dubine i usadio svoja učenja u nju sve dok ne izmjeni dio nje.

Misije Poslanika nisu ovjekoviječene i nisu mase vjernika okupljane oko njih ni zbog čega, osim što je čovjekova duša bila predmet njihovog rada i osa njihovih aktivnosti. Njihova učenja nisu bila kula od karata koja će pasti u sudaru sa aktivnim životom, niti upadljive boje koje blijede s prolaskom dana. Ne! Oni su pomješali njihove postulate sa željama nefsa pa su ovi postulati postali snagom koja će ovladati nagonima ljudske prirode i uzeti glavnu ulogu u njenom kreiranju.

Možda su nebeske objave govorile o društvu i njegovim stanjima, o vlasti i njenim oblicima, i ponudile recepte za bolesti koje snađu ove oblasti ali i pored toga vjere nisu izašle iz svoje prakse da dobru dušu smatraju pravim projektom za svaki preporod, a jaki moral stalnom garancijom za svaku civilizaciju. U ovome nema potcjenjivanja niti precjenjivanja rada onih koji izgrađuju društvo i državu.

Ovo je ukazivanje na vrijednost duhovnog preporoda u očuvanju života i usrećenju ljudi.

U najuređenijim društvima, pokvarena duša izaziva nered, kako bi zadovoljila svoje niske ciljeve, a plemenita duša ispravlja pukotine. Njena plemenitost izvire iz nje same, pa lijepo postupa kroz burna i bremenita vremena.

Čestiti sudija svojom pravednošću nadopunjuje nedostatke zakona po kome sudi, a nečasni sudija je u stanju da teži nekoj strani, iako radi po slovu zakona. Također, ljudska duša kada se susreće sa različitim idejama; pokretima, željama i interesima.

Zato je duhovni preporod prva poluga da bi dobro pobjedilo u životu. Pa ako on bude zapostavljen horizonti će pasti u mrak, a nered će zavladati u sadašnjosti i budućnosti ljudi, i zato Uzvišeni Allah kaže: "Allah ne mijenja ono na čemu jedan narod jeste sve dok taj narod ne izmjeni sebe! A kada Allah hoće da neki narod nesreća pogodi – nema toga ko će mu to spriječiti!" (Er-Rad, 11)

Govoreći o razlozima propasti griješnih naroda, Allah kaže: "A tako bi i sa udesom Faraonovog naroda i onih naroda prije njih, oni su Allahove ajete poricali i Allah ih je kaznio zbog grijeha njihovih! A, uistinu, Allah je moćan i On žestoko kažnjava. Tako Allah ne bi mjenjao nekom narodu blagodati (stanje) što mu ih On podari, sve dok taj narod ne izmjeni sam sebe." (El-Enfal, 52-53)

Allah želi da nam pojasni čvrstu vezu između čistoće duše i nepomućenosti života, i između ljepote morala i ljepote života a potvrdio nam je da Njegov široki berićet silazi kao zaštita vjernicima i dobročinstvo i nagrada bogobojaznima i dobročiniteljima, kada kaže: "A da su stanovnici gradova vjerovali i Allaha se bojali, mi bismo im blagodati s neba i iz zemlje podarili." (El-Ea’raf, 96)

I    spominje da je spustio poraz i poniženje na one koji su ustali kao napadači: "Ne budite kao oni koji su iz staništa svojih izašli oholo i da bi se svijetu pokazali, i da bi od Allahovog puta odvraćali." (El-Enfal, 47)

Zatim im je Allah, nakon što je na njih spuštena kazna, otvorio prozore nade u bolju budućnost, ali Njegovoj milosti zalog je promjena njihovih srca, i njihova promjena iz stanja objesti i oholosti u stanje skromnosti, milosti i pravde. Allah kaže: "O Vjerovjesniče, reci robovima, sužnjima koji su u vašim rukama: "Ako Allah zna da u srcima vašim ima dobra ikakva, bolje će vam dati od onoga što je uzeto od vas, i oprostiće vam!" A Allah prašta i samilostan je." (El- Enfal, 70)

Islamski odgoj duboko je zašao u proučavanju duše, njenih stanja i srca i njegovih kategorija. A cilj islamskog odgoja jeste postizanje sreće koja izvire iz njegove nutrine, a ne iz vanjštine, podstičući čovjeka da očekuje jedino u horizontima svoje duše izvore blagodati, sreće i zadovoljstva.

Pa kada se nakon dugog vježbanja i izdvajanja od loših utjecaja islamski odgoj uzdigne, teško da njegovo svjetlo doživi zalazak. I kada pobožni postignu ovaj stepen, reći će: "Mi smo u slasti, kada bi za nju znali visokodostojnici borili bi se protiv nas sabljama (da nam je otmu)!"

S tim da je ove duhovne vježbe, i ono što se traži od njih snašao ekstremizam i nered što je dovelo da se njihov rezultat učinio bezvrijednim. Kada su se prve sufije među muslimanima ukoričile u okvire svojih shvatanja i precjenili lične rezultate koje su postigli, pokušali su da kroz njih (svoja shvatanja) posmatraju bit kosmosa i prirodu života, te su mnogi tako zalutali i druge zaveli.

Razlika između islamskog sufizma i američkog mistizicma je vidljiva iz priče koja se prenosi od gospođe Meri Bejker, koja je osnivač onoga što zovu "Kršćansko znanje". Od svih životnih stvari ova gospođa nije poznavala ništa osim siromaštva, gladi i bolesti. Njen muž je umro ubrzo nakon njihovog vjenčanja. Drugi muž ju je napustio i otišao s drugom ženom, da bi nakon toga bio pronađen mrtav u jednoj skromnoj kući. Imala je jedno dijete i bila je primorana, siromaštvom i bolešću, da ga se odrekne kada je navršilo četiri godine života. Onda je izgubila svaki trag o njemu i nije ga vidjela za trideset i jednu godinu. Njena hronična bolest navela ju je na razmišljanje o ideji "Liječenje snagom uma".

Zaokret u njenom životu desio se u gradu Leen. Dok je šetala ulicama, jednog dana, okliznula joj se noga i pala je na trotoar pokriven ledom, i tom prilikom izgubila svijest. Posljedica takvog pada bila je teška povreda kičme, zbog koje su ljekari očekivali ili blisku smrt ili potpunu paralizu do kraja života…

I    dok je ona tako ležala u bolesničkoj postelji, otvorila je svetu knjigu i bila je inspirisana Božijom brigom, kao što je ona kasnije rekla, čitajući riječi iz Evanđelja po Mateju: "I kada mu paraliziranog čovjeka, koji je ležao u postelji, donesoše (Isau a.s.). Tada reče paralisanome: "Ustani, ponesi svoju postelju i idi svojoj kući. Čovjek je ustao i napustio svoje mjesto."

Meri Bejker je rekla: "Ove riječi su mi dale snagu, vjeru i unutrašnju motivaciju, do te mjere, da sam ustala iz postelje i hodala po sobi!"

Ova vježba je pripremila put paralisanoj gospođi da se izliječi i da pokaže put drugima da se izliječe.

Na osnovu ovoga Karindži kaže: "To iskustvo je omogućilo Meri Bejker da postane prorokom nove vjere i možda, jedine vjere koju nagovještava žena!"

Mi smo skloni prihvatanju istinitosti ove lijepe priče, čak smo skloni prihvatanju neobičnih događaja koje prenose novine o siromašnim Indijcima koji meditiraju, jer duhovna snaga čini čuda.

Onaj koji ovo smatra bezazlenim i nevažnim, neka samo udari dlan o dlan, jer se za prihvatanje ovih predaja ne veže niti vjerovanje niti nevjerovanje (tj. ako neko ne vjeruje u ovo neće time postati nevjernik, niti će ako vjeruje postati vjernik). Jedini cilj ovih priča jeste da skrenemo pažnju da se ovi i ovakvi događaji trebaju svesti u lične okvire pojedinca, i da niko ne pokušava da ih pretvara u opšti materijalizirani zakon. (Kao što je učinila spomenuta gospođa, praveći od svog slučaja novu vjeru).

Amerikanci među kojima se dogodio ovaj slučaj nisu prešli spomenutu granicu, i nisu ni pokušali da je prenesu u labaratorije, niti u proizvodne pogone. A što se tiče onoga što se dogodilo u našoj zemlji, prije nekoliko stoljeća, bilo je u potpunoj suprotnosti s ovim. Tada su se ovakve duhovne pojave pretvorile u epidemiju koja je zahvatila i sela i gradove. Skoro da ne prođe dan, a da se ne čuje neka nesvakidašnja priča o nesvakidašnjem događaju, koja je vezana za nekog uglavnom bestidnog čovjeka, kao i priče o kerametima pobožnog evlije ili prepredenog pokvarenjaka.

Krug ovakvih legendarnih priča se proširio do te mjere da je zahvatio oblasti trgovine, proizvodnje i nauke. Pa čak prelaze i na polja rata i politike. Kada je Ismail El-Hadjevi ratovao protiv Habešije i osjetio što su doživjeli njegovi pohodi od beznađa, naredio je ulemi El- Ezhera da se sakupe na njegovom dvorcu i da proučavaju "Sahihu-l- Buhari".

Kao da čitanje sunneta ili čitavog Kur’ana, vraća poraze poražene vojske zbog lošeg plana ili slabe pripreme!

Vidimo ženu gdje čitajući retke Evanđelja po Mateju – kako kažu Amerikanci – ozdravi, pa nije dozvoljeno da njen slučaj preraste u grajanje oko zakona Božijih u Kosmosu, kao što se desilo kod nas, gdje su se ove nesvakidašnje duhovne, lične pojave pretvorile u opšti atak na istine Kosmosa i života!

Znamo da se pogledi i sudovi u oblastima ličnih shvatanja, mogu potpuno razlikovati što može da poveća tvoju snagu ili da je smanji, shodno onome što je u tebi od interesovanja, aktivnosti i pristupa.

Zakoni postojane materije nisu podložni željama i naklonostima.

U ovim granicama shvatamo riječi Džejmsa Alena: "Pusti čovjeka da promjeni smjer svojih misli, i obuzeće ga iznenađenje, zbog brzine preokreta koju izaziva ova promjena u različitim oblastima njegovog života. Božija moć je ta koja nas usmjerava, ona je u nama, odnosno ona, to smo sami mi!

I sve što čini čovjeka je direktni rezultat onoga što kruži u njegovoj misli, kao što čovjek ustane na svoje noge pa radi i proizvodi na poticaj svojih misli isto tako on oboli i ozdravi na poticaj svojih misli."