Obavezna štiva bošnjačke književnosti
Čitanje je čin duše i srca, čin koji u nama budi val lijepog i istinskog, čin koji nam omogućava putovanje kroz svijet i kroz vrijeme. Bošnjačka kultura obiluje raznim bogatstvima, a jedna od njih su dakako književna djela naših velikana, koji nam u amanet ostaviše mudre i životopisne riječi među koricama knjiga, kako bismo u njima pronašli smisao. Na stotine književnih djela su nastale pod perom umjetnika, i svako od njih ima iznimnu vrijednost. Ovim tekstom ćemo se osvrnuti tek na nekoliko naslova bošnjačke književnosti, ali sebi u zadatak postavimo da iznova otkrivamo djela i da se neprekidno družimo s pisanom riječju bošnjačkih autora, kako bi one i dalje živjele.
‘Derviš i smrt’ velikana Meše Selimovića, govori o traženju sreće, o čemu i sam autor kazuje u posveti. Iako narator Ahmet Nurudin sreću nije našao, tragajući za smislom svog postojanja, svodi račune sam sa sobom i pravi rezime svoje borbe, pokušavajući očuvati svoje dostojanstvo. U romanu je naglašen motiv maske, gdje čovjek krije svoje pravo lice, za javnost postoji drugo koje služi kao maske, a Ahmed Nurudin je živio s maskom, ali dolazi do unutrašnjeg rascjepa i do svijesti u istom, te u trenutku kada počinje pisati svoju ispovijest, on se odriče maske. Selimović čitoacima šalje pouku da je unutrašnji mir posljedica življenja po vlastitim pravilima.
‘Ilhamijin put u smrt’ roman je vrsnom alimu, gorljivom sufiji, darovitom pjesniku, velikom piscu, pravedniku koji je preselio smrću mučenika u vezirskom Travnik. Ilhamija, potresen onime što je vrijeme donosilo, nije mogao a da ne digne svoj glas protiv onih koji su nosili krivnju za navedeno. Ovaj roman je tekst s vjerskom tezom i historijskom temom, a čitajući redove ovog djela Rešada Kadića, javit će nam se misao kako smo svi zapravo Ilhamija na putu u smrt.
‘Legenda o Ali-paši’ djelo je bošnjačkog književnika Envera Čolakovića, koje ma koliko puta pročitano, uvijek iznova budi val najljepših emocija u dušama čitalaca, a pokrenut inspirativnim glavnim likom, Alijom Leptirom. Kroz primjer ovog lika pružena nam je paradigma onog kakav oblik bi trebale da zaprime naše misli i naša djela. Ovaj roman nam dočarava život u prošlosti, govori nam o ljubavi, borbi i sudbini. Također, nosi nam poruku da će svaka borba, u koju uložimo istinski trud, završiti uspjehom, kao što je Alija dao dio svog srca, ljubavi i poštenja zarad većeg dobra. Suočio je se sa životnim problemima a na kraju je ponio titulu paše. Njegova titula se promijenila, njegov imetak je postao veći, ali njegova duša ostade ista, čista poput vode na izvoru. Roman nosi pouku da trebamo biti hrabri, kao što je to Alija bio, da se u trenutku trebamo suočiti sa onim što nam je život sa sobom donio, pri tome dajući iz obilja svoje duše.
‘Bez nade’ roman je književnog dvojca Osmana Nuri Hadžića i Ivana Miličevića, koji su pisali pod književnim pseudonimom Osman-Aziz. Tema romana nastaje u procesu smjene društvenih paradigmi, a radnja je smještena u trenutku dolaska Austro-Ugarske na tlo Bosne i Hercegovine, a sve je primilo dah ustanaka koji su nastajali u pozadini društvene atmosfere. Pisci su nam predstavili ambijentali i historijski okvir za razumijevanje priče tog vremena, a sve su izožili u prilog svoje teze o razvoju muslimana. Roman ‘Bez nade’ je dakako otvorio austrougarsku temu u našoj književnosti, to je bio kulturni most koji je spajao proteklo sa nadolazećim.
Roman ‘Zeleno busenje’ predstavlja najznačajnije djelo njegova autora Edhema Mulabdića, ali i jedan od prvih roman bošnjače književnosti. Mualbdićeva djela se temelje na tradicionalnim vrijednostimam koje se slijede i poštuju, nastojeći načiniti sintezu umjetnosti i pouke. ‘Zeleno busenje’ je realistična priča o Bosni, ali je važno kazati da Muadbdić nije pisao historiju, nego umjetničku viziju Bosne, objedinjavajući tradiciju i realnost, prošlost i savremenost. Autor je ovim romanom poslao poruku da nailazi novo vrijeme na koje Bošnjaci trebaju biti spremni. Radnja je smještena u doba dolaska Austro-Ugarske, te označava borbu pojedinaca za domovinu, koji su sada prekriveni zelenim busenjem.
‘Jevrejsko groblje’ roman je profesora Enesa Karića, koji plijeni nesvakidašnjom emotivnom pričom. Ovaj roman je postapokaliptična egzistencijalna stvarnost. Autor pripovijeda o ratnom Sarajevu, o tragediji koja je paradigmatična za mnoge bošnjačke porodice, te on prepliće metafizičku vedrinu i stanje historijskih zbivanja. Profesor Karić mudrom, tečnom i odmjerenom riječju prikazuje istinu o prkosnom i unikatnom Sarajevu.
‘Sarajevski tabut’ zbirka je pjesama akademika Abdulaha Sidrana. Svaki stih, sintagma, riječ, vodi ka poetičnoj umjetnosti, koja u dušama čitalaca postaje trajna. Sidran isključivo piše za svoje čitaoce, piše iz duše, te kroz likove, pojave, kroz stvarnost i okruženje kreira novi svijet, čija vrijednost postaje univerzalna. Njegovi stihovi su njegova sopstvena bista, njegov život. On stoji iza svojih stihova, koji su čvrsti poput zdanja, i upravo zbog toga što stihovi potekoše iz iskrensti, života i historije, trajat će dok je svijeta.
Bošnjačka književnost obiluje kako proznim tako i poetskim djelima, koja odveć zaslužuju da im se posveti pažnja, vrijeme i dah nutrine svakog od nas. Malo je riječi, tine i hartije, koje bi mogle dočarati veličinu i vrijednost djela naših autora koja kroz vrijeme nastadoše, ali budimo od onih koji se sa knjigom druže i koji knjizi dopuštaju da ovlada prostranstvima naših duša.
Za Akos.ba: Rabija Arifović
