O muškim i ženskim percepcijama: Koje je boje ruž?

Mene bi neopisivo bilo strah zamoliti nekog muškarca da mi između ovih ‘nude’ nijansi ruževa, izdvoji nijansu Japanese Maple. Meni se ona puno dopada.
I znam je prepoznati, a ko ne bi prepoznao tu breskvastu notu, koja se odlično uklopi sa prirodnim nijansama usana. Osim toga, znam koja od njih je Creme d’Nude, a koja Freckletone, najbolja za bronzani izgled. I ako zatražim Japanese Maple, nema teorije da druga dolazi u obzir. Upropastila bih outfit i make up. A gore od toga, umanjila bih ličnu satisfakciju. Žena sam.

Bez dvojbe mislim da bi se većina prosječnih muškaraca zapitala za moje mentalno zdravlje, ukoliko bih rekla da ovi ruževi na fotografiji nisu iste boje i da ne izgledaju na usnama potpuno isto. Njima svi zajedno izgledaju kao ‘smeđi karmin’ – šta će ti toliko istih boja i nijansi?!
A što ovo ni jedno nije smeđe boje, o tome ćemo upisati kakvu školu da razriješimo.

Prvih sedmica braka, muž je imao jedan važan sastanak, sa kojeg me hitno pozvao na fiksni tel., da iz žutog rokovnika, na prvim stranicama imenika, provjerim nečiji broj telefona. Na polici je bilo raznih rokovnika, papira, knjiga. Bilo je svega, osim žutog rokovnika.

Žene su krnjave pameti. Iz tog razloga, neko bi rekao, žuti rokovnik nisam mogla primjetiti, vjerovatno!

U poznatom hadisu u kojem se žena opisuje kao krnjave pameti i vjere, ne odnosi se na krnjavost zbog manjka razuma ili moždanog sklopa koji ograničeno percepcira svijet oko sebe. Niti se misli na razliku razuma muškarca i žene.
Ukoliko smo rođeni zdravi, razum svi imamo isti, bez razlike.
Razlika postoji u emocijama, koje ometaju razum da se izrazi i djeluje prema onome što i sam zna da je ispravno, u određenim, a ne svim situacijama, a što je kod žene izraženije nego kod muškarca. Ponavljam, razum radi isto, ali emocije imaju moć nadvladati razum.

U istom hadisu je došao opis da je žena krnjave vjere, zbog perioda kad nije u mogućnosti klanjati i postiti, a koji se javlja svakog mjeseca; pa, iako ima tjelesnu mogućnost da klanja i posti, zbog faktora vjerske zabrane da to čini, ona je spriječena. Dakle, ona ima istu snagu klanjati i postiti, ali šerijatska naredba je moć koja je nadvladala snagu.

Na isti način, uprkos što se njen razum ne razlikuje od razuma muškarca, zbog faktora koji nemaju veze s razumom, nego faktorom prvenstva emocija – žena je opisana kao krnjave pameti.

Niti jedna normalna žena, koja poznaje svoje osjećaje, neće negirati ovu činjenicu, ali isto tako, nema potrebe da se pravda svakom ko je podrugljivo etiketira i kad jeste i kad nije upravu, stavljajući u kontekst koji je oprečan stavu uleme.
Još važnije od svega, žena ne bi smjela da ne poznaje prirodu na kojoj je stvorena.

Jasno je pojašnjeno kako nas je Allah stvorio, što je pohvala za ženu, jer je žena obdarena kao blago, emotivno, nježno i merhametli biće. Tih ženinih osobina su potrebni svi, i žene i muškarci – da se uz njih smire, što je još jedan kur’anski fenomen.

Zamislite da vaše dijete odgajaju dva oca ili dvije majke? Ili da smo svi žene? Ili svi muškarci?
Svijet bi bio drugačiji. A zašto? Znaju svi roditelji zašto!

Taman kad nekako i prihvatimo pitanje ‘krnjavosti’, dođe nam ‘vanjski faktor’ i šapne: a zašto dvije žene za svjedočenje vrijede kao jedan muškarac? I zašto žena ne može da se uda bez staratelja?

Kada se žena udaje, jedan od uslova je pristanak velijja – staratelja, ne zbog manjkavosti njenog razuma, nego zbog prvenstva emocija nad razumom. Duga tema, nije joj vrijeme za usputni spomen.
Međutim, ženi za odbijanje budućeg muža za kojeg nije zainteresovana, nije potreban staratelj da tu odluku ozvaniči, iako je ženin razum jedan te isti i kad odbija i kad prihvata, ali njena duša nije ista kad prihvata i kad odbija i u tome je razlika i potreba da je glava sa hladnijim emocijama pomogne u životnom odabiru.

Duša kad odbija usljed odsustva želje, smjela je i uravnotežena, a kad prihvata usljed osjećaja simpatija i dopadanja, obuzme je slabost zbog emocija koje je obuzmu i zbog prisustva želje, prihvati ono što nije mogla sasvim sagledati.

Dok, recimo, u kupoprodajnim poslovima, žena ima pravo da raspolaže onako kako želi, jer u poslovima te prirode, njene emocije nisu nadvladale rasuđivanje razuma, kao što je to prirodno slučaj sa udajom i kontaktom između dva suprotna spola. Zato je Allah propisao velijja, muškarca, kako bi je zaštitio loših odluka koje je donijela pod emocijama i kako bi je zaštitio od onoga što muškarci nemaju, a mogu njoj nauditi – emocije.

Svjedočenje u kaznenom pravu vraća se na već pomenute osobine žene. Ženina priroda nije naklonjena problemima, kaznama, krvavim svađama, samim tim pamćenje tih detalja je slabije od nekih drugih kojima je njena duša naklonjena. Zato će žena brže zaboraviti izgled mrtvog tijela na ulici, od muškarca, zbog prirodne odbojnosti prizora koji vidi.

Što, primjera radi, ne znači da nemamo muškarca koji bi puno bolje zapamtio boju karmina od neke žene, niti obrnuto, ženu koja bi zapamtila detalj za svjedočenje bolje od njega, ali većina žena te nemile detalje ne pamti, kao što većina muškarca neće zapamtiti gdje je maloprije ostavio čarape i koje boje haljinu je žena prošle godine na svadbi svoje sestre obukla, a kamoli ostali prisutni šta su odjenuli, što većina žena pamti potpuno.

Zašto niko ne spomene da se svjedočenje žene za dojenje prihvata, bez ičijeg svjedočenja? Žena izjavi kome je majka po mlijeku – odmah se u šerijatu prihvata, pod jedinim uslovom da je poznata po istinoljubljivosti i pravednosti.

Žena zapamti različite boje ili nazive ili detalje, ne zato što je u tome pametnija ili učenija, nego zato što ima prirodnu, fitrom obojenu sklonost tome. Muškarac ne zapamti, ne zato što je glup ili zaostao, nego zato što nema prirodnu sklonost ka tome.
Allah nas je takvima stvorio.

Kao što je njima uređeno stvorio slabost prema nama, u tom slučaju njihov razum padne na vagi pored emocije i naklonosti, pa ne čujemo da se osjećaju potlačenima što su takvi? Normalno da nisu. Allah ih tako stvorio.
Ili da počnu da drame zato što oni ne mogu rađati djecu, a Allah ih je stvorio da ne mogu i tu priča završava. Nema potrebe da sjednu razmišljati jesu li to oni potlačeni što ne mogu rađati djecu.

S druge strane, svjedočenje žene u hadisu, tj. prenošenje hadisa, gleda se kao i muškarčevo, iako je prenositi hadis (koji je vahj) puno odgovornije i važnije od svjedočenja u sporovima. Bitno je, kao i za muškarca, pouzdanost. Tu se prihvata od jedne žene, zašto? Zato što u ovom segmentu nema utjecaja emocija. Ali to niko ne spominje. Ženama je uvreda što za svjedočenje ljudima, radi veće sigurnosti, trebaju dvije žene, da jedna drugoj budu potpora, a za svjedočenje o Allahovom vahju, to im nije bitno ni razmišljati o tome.

Sutra na ulici kad vidite da neko napadne bračni par, ljutile bi se ako naš muž pobjegne i ostavi nas žene da se obračunavamo. Zašto je logično da se od muškarca očekuje da odbrani ženu prije nego li obrnuto? Zato što je fitrom muškarac jači. Nema potrebe objašnjavati ono što je logično. Što se muškarci zbog ovog ne osjećaju ugroženi?
Zato što znaju da je prirodno da je muškarac jači.
Čemu onda negiranje da je žena u nečemu jača, da ima nešto što je često jače od nje same?
Još se gurati u red s muškarcima koji su u tome slabiji?
Nema potrebe negirati razlike između muškaraca i žena. Ko god ima muško i žensko dijete, od ranih mjeseci se vidi razlika u njihovoj prirodi.
Kao što nema potrebe zbog nekog muškarca koji je ajet i hadis o ženama upotrebio u kontekstu koji se njemu dopada, da mi zbog njega izvrnemo isti taj ajet ili hadis.
Ne, ne moram ja sebe poznavati, ali moram vjerovati da me Gospodar poznaje i ne ponižavati samu sebe negiranjem prirode na kojoj smo stvorene. Niti dozvoliti inatu da zbog određenog broja muškaraca, negiram Allahovu objavu, koju je šerijat lijepo pojasnio, bez obzira kako to neko tumačio.

Ako nekome zasmeta ovo što sam napisala, a zna arapski jezik, preporučujem knjigu El-faslu bejne-n-nefsi vel akli, od Abdulaziza et-Tarifija, koji je mnogo govorio o svemu što sam ja sad ispisala.
A ja, kao Havin rod, ponosim se da mi je Allah dodijelio prirodnu sklonost nježnosti, blagosti, miru, emociji, smiraju, stidu, kao i svakoj drugoj ženi.
Ako se krenemo nekome zbog toga pravdati, onda zaslužujemo da nas se naziva krnjave pameti. A ako, s druge strane, negiramo fitru na kojoj smo stvorene, iz inata prema muškarcima, onda spadamo u izrode koji zaista imaju manjak pameti.

Rokovnik s početka priče je, da reda radi kažem, bio smeđe, one prave mahagoni boje. Muž i dalje, kad se oko toga šalimo, tvrdi da je žut. Nama je lijepo živjeti s tim činjenicama.
Jer je i smeđ i žut, u isto vrijeme.
Jer mi nismo sami sebe stvorili.
Jer je svačiji svijet došao da upotpuni drugi.

A smeđ je, pst 🙂

Mislim da je vrijeme da se možda i dogovorimo oko krnjave pameti, pitanju staratelja u islamu, svjedočenju dvije, umjesto jedne žene; jer nas čeka još mnogo drugih pitanja u vjeri.

Piše: Hanka Vlahovljak

Akos.ba