Izgužvani papir i Nova hidžretska godina
“Onoga dana kada smotamo nebesa kao što se smota list papira za pisanje. Onako kako smo prvi put iz ničega stvorili, tako ćemo ponovo iz ništa stvoriti – to je obećanje Naše. Mi smo doista kadri to učiniti.” (El-Enbija 104)
Abdurahman b. Nasir es-Sadi u svom tefsiru kaže da nas Uzvišeni Allah u ovom ajetu obavještava da će toga dana, dana Sudnjega, nebesa i zemlja u svojoj širini i visini biti uništeni, a da će zvijezde raspršene biti. Sunce i mjesec sjaj svoj će izgubiti, a ljudi će iz kabura ustati i bit će stvoreni kao što su i prvi put stvoreni bili, iz ničega.
To je obećanje Gospodara svjetova a kada On nešto obeća, tada tome ni odgađanja ni zaborava nema.
Nakon oživljenja ljudi će u čudnom stanju biti.
A na Dan kada planine uklonimo, i kad vidiš Zemlju ogoljenu – a njih smo već sakupili, nijednog nismo izostavili, pred Gospodarom tvojim biće oni u redove poredani: „Došli ste Nam onako kako smo vas prvi put stvorili, a tvrdili ste da vam nećemo vrijeme za oživljenje odrediti.“ I Knjiga će biti postavljena i vidjećete grješnike prestravljene zbog onog što je u njoj. „Teško nama!“ – govoriće – „kakva je ovo knjiga, ni mali ni veliki grijeh nije propustila, sve je nabrojala!“ – i naći će upisano ono što su radili. Gospodar tvoj neće nikome nepravdu učiniti. (El-Kehf, 47-49.)
Aiša prenosi od Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: „Ljudi će na Sudnjem danu biti proživljeni goli, bosi i neobrezani.” Aiša ga potom upita: „Zar će tako ljudi i žene gledati jedni u druge, o Allahov Poslaniče?“ Poslanik odgovori: „Prizor će biti isuviše težak i strašan da bi se time bavili.“
I ashabi su znali pitati Poslanika s.a.v.s., o ovim stvarima a njegov odgovor je uvijek upućivao na činjenicu da će čovjek biti previše zauzet sobom i brigom o svojim djelima da bi mogao obraćati pažnju na druge ljude, pa čak i na svoje bližnje.
Dakle, činjenice vrlo jasno upućuju na duhovnu dimenziju čovjekovog života nakon života na ovome svijetu, kristalno jasno postojanje Gospodara svih svjetova koji svime upravlja i Koji je iznad svega i Koji će čovjeku ono što je radio u jasnoj formi predstaviti. Da bismo uvidjeli veličinu i količinu stvaranja Uzvišenog Gospodara dovoljno je da navedemo još jedan ajet iz sure Enbija.
«Mi smo nebo u moći Svojoj sazdali, i Mi ga uistinu širimo!»
Da bi se shvatilo kako je budućnost univerzuma povezana sa Sudnjim Danom, određeno poznavanje kosmologije je nužno. U narednim redovima pojasnit ćemo nekoliko ključnih stvari. Naš sunčev sistem se sastoji od Zemlje i drugih osam planeta koje orbitiraju oko zvijezde koju mi nazivamo Sunce. Sunce, zajedno sa dvije stotine biliona drugih zvijezda, sačinjava našu galaksiju “Mliječni Put.” Galaksije su oblikovane otprilike kao diskovi, sa zvijezdama koje orbitiraju na raznim udaljenostima oko ogromne središnje mase.
Univerzum je toliko prostran da se udaljenost između zvijezda i galaksija mora mjeriti u “svjetlosnim godinama.” Svjetlosna godina je udaljenost koju svjetlost pređe u godini dana, brzinom od 300.000 kilometara u sekundi. Udaljenost od Sunca do Zemlje je samo osam minuta svjetlosne brzine. Uporedivši to s ovim, nama najbliža zvijezda osim Sunca, je na udaljenosti od četiri svjetlosne godine. Galaksija u kojoj obitavamo, “Mliječni Put,” je 150 svjetlosnih godina u rasponu. To znači da bi putujući brzinom svjetla, uzelo 150 svjetlosnih godina da pređemo udaljenost s jednog kraja Mliječnog Puta do drugog. Galaksije su u prosjeku udaljene jedna od druge oko 10 miliona svjetlosnih godina. Mnoge stotine biliona takvih galaksija sačinjavaju istinski gigantski univerzum.
I onda razumijemo kur’anski ajet:
“Stvaranje nebesa i Zemlje je zasigurno veće nego stvaranje ljudskog roda, ali većina ljudi ne zna.” (Mu’min, 57)
Oni koji se razumiju u astrofiziku odmah će uočiti zapanjujuće činjenice iznesene u navedenom ajetu. Znamo da je svemir u fazi konstantnog širenja. Znamo, isto tako, da se ovo širenje odvija brzinom koju je dao Veliki prasak. Na kraju, pred nama se pojavljuju dvije alternative. Prema prvoj, svemir koji se konstantno širi raširit će se do neslućenih granica, sve zvijezde će potrošiti svoju energiju, opast će temperatura i tako će doći do kraja svemira.
Kraj svemira će, dakle, nastupiti kao rezultat nestanka energije zvijezda, zaustavljanjem kretanja i izlaskom svih nebeskih tijela iz međusobnih područja gravitacije.
Prema drugoj mogućnosti, svemir će se, zbog međusobnih privlačenja nebeskih tijela, prestati širiti, počet će se skupljati i na kraju će se svemir pretvoriti u cjelinu u kojoj je bio u samom početku.
Još jedna od intrigantnih stvari je vrijeme. Niko stvarno ne zna šta je vrijeme. Albert Anštajn je objasnio vrijeme rekavši da je to nešto što mi mjerimo sahatom. Vrijeme prolazi polako unutar objekata koji se kreću brzinom blizu brzine svjetlosti i potpuno stane na stepenu brzine svjetlosti. Vrijeme ima direkciju, ono se uvijek kreće prema budućnosti. Mi vidimo kišu kako pada sa neba, predmeti se razbijaju, ljudi stare, i ljudi umiru. Mi ne vidimo čašu kako postaje “sklopljena iz paramparčadi” ili bilo koga da se povraća iz mrtvih. To bi se moglo desiti samo kad bi se vrijeme preokrenulo unazad. Neki fizičari kao Michael Berry, Thomas Gold i Steven Hawking su pretpostavili da bi se vrijeme moglo preokrenuti kada nastupi kontrakcija univerzuma. Ajeti iz Kur’ana sugeriraju da će univerzum jednog dana doista početi da se skuplja i to će se podudariti sa početkom Sudnjeg Dana i preokretanjem (inverzijom) vremena.
Sada postavljamo jasno pitanje: «Kakve veze ima, izgužvani list papira sa nebesima, širenjem svemira i vremenom?»
Uzvišeni Allah čovjeku konstantno šalje signale i poruke koje treba da ga drže na ispravnoj stazi. Usljed zaluđenosti dunjalukom i dunjalučkim ukrasima čovjek zaboravlja ili u najmanju ruku olahko shvata velike znakove Gospodara poput “Onoga dana kada smotamo nebesa kao što se smota list papira za pisanje.” Ovo je ajet koji ledi krv u žilama, ovo je ajet koji svaki dan imamo u svojim rukama. Svaki dan nešto piskaramo, gužvamo i bacamo. Svaki dan vidimo ali ne vidimo. Svaki dan nam vrijeme iz ruku izmiče i nestaje a mi se tome smijemo.
Mi ne moramo ići u svemir da bismo vidjeli znakove našeg Uzvišenog Gospodara, dovoljno je da pogledamo u svoje ruke i lice na kojima su bore počele da se javljaju. Svaka bora je korak bliže kaburu, svaki udisaj i izdisaj je korak bliže polaganju računa. Ne moramo očima svojim vidjeti širenje svemira, dovoljno je pogledati našu kožu koja se širi sa godinama. Dovoljno je obratiti pažnju na stablo koje je prije dva mjeseca u punini života bilo a sada poput starca čeka svoj kraj.
Uzvišeni Allah je s razlogom dao graničnike u vremenu pa tako iznova imamo godine koje nas upozoravaju. I ova, koja nam dolazi, treba da nam posluži za duboko promišljanje o kvalitativnoj ispunjenosti naših života. Koliko je čaša našeg života na kraju ove godine puna? Koliko je stvari s kojima možemo s ponosom pred Gospodara stati? Ovo su pitanja koja vjernik mora sebe da pita, a ajeti koje smo naveli su najveća motivacija da čovjek radi sve što može kako bi spremno dočekao ove velike i teške trenutke.
Nemojmo tražiti čuda da vidimo da bismo povjerovali ili praktični vjernici postali. Gledajmo u sebe i one oko nas, gledajmo u prirodu i Allahove znakove koje nam daje. Pokušajmo da u ovu godinu s mišlju o velikom Gopodaru uđemo i da cijeli svoj život samo Njemu posvetimo. Pokušajmo makar jednu negativnu stvar kod sebe ispraviti radi Njega i možda nam baš to bude najveća uzdanica i ponos na Sudnjem danu.
Za Akos.ba piše: Mahir Kevrić
