Nije to kazna Radovanu Karadžiću, već presuda predsjedniku RS i njenom vrhovnom komandantu!
U poplavi komentara presude Radovanu Karadžiću u Haškom Tribunalu ima mnoštvo pogrešnih shvaćanja i tumačenja te presude, čak i od strane pojedinaca u bh. medijima i od institucija u našoj zemlji i u svijetu.
Zanimljivo je, premda nije sasvim neočekivano, da su Vlade Republike Srbije i Republike Srpske (?!) održale hitne sjednice koje ne vrijedi ni komentirati, jer one svojim stavovima i zaključcima kontinuiraju podršku politici Radovana Karadžića i njegovoj tvorevini.
(Neki bošnjački političari u više navrata posljednjih mjeseci uvjeravaju nas kako premijer Vučić ima dobre namjere prema BiH. Neka nas poštede barem tumačenja Vučićeva licemjerstva!.)
Većina ljudi smatra da je kazna neadekvatna za zločine koje je Karadžić učinio i koji se navode u presudi, što je zaista tačno. Nije adekvatan rezon kako je 40 godina mnogo s obzirom na osuđenikovu životnu dob jer će, navodno, i tako dočekati smrt u zatvoru.
Presuda za udruženi zločinački poduhvat i genocid u BiH (makar samo u Srebrenici) izrečena je vrhovnoj političkoj i vojnoj instituciji Republike Srpske (RS), a ne personalnosti Radovana Karadžića. To je suština!
Nije poenta u tome. Visina kazne ne treba da vodi računa o životnoj dobi osuđenika, nego visina kazne uvijek treba da bude „mjera“ za zločin. Zato se u ovakvim i sličnim slučajevima ne treba izricati čak ni doživotna kazna, nego, recimo, kazna od 150 godina zatvora, što bi značilo da su TOLIKO TEŠKI ZLOČINI KOJE JE OSUĐENI UČINIO.
No, u ovoj presudi ima jedna poanta, suštinska, koja se uglavnom previđa u medijima, u nastupima pojedinaca, čast izuzecima kao što je, recimo, Amor Mašović.
Naime, nužno je imati u vidu da nije tačno kada se tvrdi, u ovome slučaju, da je zločin individualiziran, imenom i prezimenom. Vlada Republike Srpske dobro zna da to nije tako, pa su i oni jučer požurili da naglase „individualiziranje presude“.
Presuda nije izrečena – mnoštvo puta mogli smo tu čuti u čitanju presude – individui kao takvoj, pojedincu Radovanu Karadžiću, nego PREDSJEDNIKU REPUBLIKE SRPSKE I NJENOM VRHOVNOM VOJNIOM KOMANDANTU POD TIM IMENOM. Dakle, presuda za udruženi zločinački poduhvat i genocid u BiH (makar samo u Srebrenici) izrečena je vrhovnoj političkoj i vojnoj instituciji Republike Srpske (RS), a ne personalnosti Radovana Karadžića. To je suština!
Dakle, presuda nije kolektivizirana u smislu da je izrečena cijelom jednom narodu, jer nikada cijeli narod ne može biti kriv, već njegovi veći ili manji dijelovi, institucije. Istovremeno, presuda nije ni individualizirana, jer je okrivljen sami službeni vrh „piramide“ vojnih i političkih struktura koje su stvarale Republiku Srpsku.
Budući da je presuda izrečena na najvišoj svjetskoj pravničkoj instanci, njene posljedice ostaju trajno za budućnost, uprkos batrganju krvolokovih prijatelja
U konsekvencijama, bez ikakvih spekulacija, jasno proizlazi da je tvorevina (RS) koje su te strukture napravile, sazdana na udruženom zločinačkom poduhvatu i na genocidu, jer je izrečena takva presuda njenom predsjedniku i vrhovnom vojnim komandantu upravo za zločinačke poduhvate, i to udružene, kojima je stvarao ono što se tada nazivalo a naziva se i danas Republika Srpska.
Ovu golemu, nemjerljivo važnu činjenicu, treba poentirati u javnom prostoru: ona je suština presude Haškog tribunala. Sve drugo je, manje ili više, u domenu emocija za koje valja imati razumijevanja jer su bile strašne patnje, ali je ovaj aspekt presude temeljna pravnička, pa i politička, činjenica.
Budući da je presuda izrečena na najvišoj svjetskoj pravničkoj instanci, njene posljedice ostaju trajno za budućnost, uprkos batrganju krvolokovih prijatelja.
depo.ba
