Nesretan je onaj ko ne računa na život nakon smrti

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je, osim vjernika, koji molitve svoje budu na vrijeme obavljali, i oni u čijim imecima bude određen dio za onoga koji prosi i za onoga koji ne prosi, i oni koji u onaj svijet budu vjerovali..” (El-Me’aridž, 19.-34.)

U prethodnom izlaganju osvrnuli smo se na dvije osobine po kojima se vjernik izdvaja iz opće slike ljudske slabosti, koja se očituje u malodušnosti pred nevoljom i škrtosti u izobilju: na namaz i na udjeljivanje onima koji su u potrebi.

Međutim, kur’anski opis tu se ne zaustavlja, već nas usmjerava ka dubljem promišljanju: šta je to što vjerniku omogućava da nadraste uske okvire prolaznog trenutka, što ga čini smirenim u nedaći i plemenitim u blagostanju? Odgovor nalazimo u narednoj osobini istaknutoj u suri El-Me’aridž: ”I oni koji u Onaj svijet budu vjerovali.” (El-Me’aridž, 26.)

Vjerovanje u ahiret, odnosno u Sudnji dan, jedan je od temeljnih stubova islamskog vjerovanja, nerazdvojivo povezano s vjerovanjem u Allaha. Oni koji vjeruju u Onaj svijet prepoznaju Allahovo upravljanje ljudskim postojanjem na Zemlji. Svjesni su da iza svakog događaja stoji Svemogući Stvoritelj i Mudri Gospodar, Koji sve stvara s mjerom i svemu određuje njegov rok.

Ljudsko postojanje na Zemlji nije prepušteno slučaju, nego je usmjereno ka jasno određenoj svrsi, koja se ogleda u precizno određenoj zadaći. Onaj ko je ispuni, ostvario je smisao svoga postojanja; a onaj ko je zapostavi ili je se odrekne, učinio je uzaludnim smisao svoga života, ostavivši ga bez cilja i istinskog značenja. Ta zadaća jeste ibadet Allahu, robovanje isključivo Uzvišenom Stvoritelju. Upravo na toj spoznaji vjernik uređuje i gradi svoj život.

Dolazak čovjeka na ovaj svijet odvija se prema Božanskoj odredbi koja teče ka unaprijed određenom cilju i okončava se polaganjem računa, nagradom ili kaznom. Čovjekov život na Zemlji, stoga, nije puko trajanje, već iskušenje čiji se smisao razotkriva tek na njegovom svršetku, u času konačnog obračuna.

Smrt na tom putovanju ne predstavlja završnu stanicu, nego tek jednu od etapa kroz koje čovjek prolazi, sve dok ne prispije na krajnje odredište: u Kuću uživanja, prebivalište sretnih, ili u Kuću propasti, boravište nesretnih.

Zato onaj koji vjeruje u Sudnji dan ne vidi ništa neobično u životu nakon smrti i raspadanja tijela. Taj događaj za njega dolazi u skladu s Božanskim određenjem, kao logičan nastavak puta koji je već započeo. On ne smatra da je povratak čovjeka u život nakon smrti nešto teško ili nedostižno Allahovoj moći.

Jer sâm njegov život, njegova vlastita pojava – nastanak iz neznatne tekućine i preobražaj u skladno i svjesno biće – trajno mu svjedoče o veličini događaja koji se već zbio Allahovom voljom: o životu koji je nastao iz nepostojanja. U tom prizoru on pronalazi jasan dokaz mogućnosti ponovnog života nakon smrti, te potvrdu vjerovanja u Allahovo obećanje da će ga, nakon nestanka, ponovo oživjeti kako bi primio ono što je svojim djelima zaslužio.

Onaj Koji je prvi put stvorio u stanju je da to ponovo učini. Jer ponovno stvaranje Njemu nije teže od prvog; naprotiv, po svojoj prirodi ono je ljudskom umu još očitije i razumljivije.

Vjerovanje u Sudnji dan ima presudan utjecaj na čovjekov životni pravac, kako u osjećanjima, tako i u ponašanju. Vaga u ruci onoga koji vjeruje u Sudnji dan nije ista kao vaga u ruci onoga koji taj Dan poriče ili u njega sumnja. To je vaga života, vrijednosti, djela, događaja i odredbi.

Onaj koji vjeruje u Sudnji dan sve to mjeri nebeskom vagom, a ne zemaljskom; računicom ahireta koji je vječan, a ne računicom prolaznog dunjaluka. On prihvata ono što mu je njegov Gospodar odredio, bilo da se u toj odredbi krije blagodat ili nevolja za njega: u nevolji nije malodušan, niti je u blagostanju škrt i nepristupačan. Naprotiv, u nevolji je strpljiv, a u blagostanju zahvalan.

U njegovom shvatanju, ove kušnje predstavljaju uvod na ovome svijetu, dok se njihovi stvarni ishodi nalaze na ahiretu. Zato im, kada ih razmatra, mjeri i procjenjuje, pridodaje i njihove konačne rezultate.

Nasuprot tome, onaj koji poriče Sudnji dan vidi život kao kretanje bez uzroka, bez cilja i bez svrhe. Maternice rađaju, a grobovi gutaju. Između toga je igra i zabava, ukrašavanje i nadmetanje, te prolazno uživanje nalik uživanju životinja.

Za njega ne postoji zakon koji upravlja životom, niti cilj i mudrost kojima postojanje teži. Teško mu je i zamisliti ponovno sakupljanje istruhlih kostiju rasutih po zemlji i njihovo vraćanje u lik živog čovjeka kakav je nekada bio.

Onaj koji poriče Sudnji dan sve mjeri prema onome što mu se dešava u ovom kratkom i ograničenom životu. Zbog toga mu se računica mijenja, mjerenja daju drugačije rezultate, i on gotovo uvijek dolazi do pogrešnih zaključaka i izvrnutih procjena.

Nesretan je onaj koji ne računa na život poslije smrti. On je jadan, tjeskoban i nemiran, jer ono što mu se dešava na ovome svijetu – u koji je zatvorio sve svoje misli, proračune i nade – često nije ni umirujuće ni ugodno, ukoliko tome ne pridoda ahiretsku računicu.

Ogromna je razlika između onoga koji doživljava život na Zemlji kao cjelinu svoga postojanja i onoga koji ga razumije kao kušnju koja prethodi vječnoj nagradi. Prvome je ovaj svijet krajnja granica smisla, dok je drugome tek prolazna stanica na putu prema istinskom životu – životu koji se otvara na bezgraničnom prostranstvu ahireta, iza tijesnih i ograničenih okvira dunjaluka.

Zato oni koji vjeruju u Sudnji dan i ahiret ne mogu biti isti kao oni koji ga poriču i negiraju. Razlikuju se u doživljaju i percepciji svijeta, u moralnom usmjerenju, u obrascima ponašanja i u samoj naravi svoga djelovanja. To su dvije suštinski različite skupine ljudi, dvije jasno razdvojene ljudske prirode koje se na ovome svijetu ne susreću u svojim djelima, niti će se na onome svijetu susresti u nagradi.

saff.ba