Nepostojeći “BHS” od Kozije ćuprije do Ivan-Sedla
Piše: Sanjin KODRIĆ
“Vidio sam kako je muva uletela točno u kahvu” – tako bi otprilike mogla izgledati rečenica na “BHS” jeziku, koji ovih dana pojedinci brane od Ustava, Zakona i lingvistike, žestoko protestirajući protiv razdvajanja djece, diskriminacije i segregacije u sarajevskim školama.
Izvan svake sumnje, navedena rečenica razumljiva je svim izvornim govornicima i bosanskog, i hrvatskog, i srpskog jezika, a razumio bi je i stranac koji naš jezik tek natuca, a nekamoli onaj koji ga tečno govori. I to je sasvim normalno. Jer, bosanski, hrvatski i srpski jezik gramatičko‑komunikacijski predstavljaju jedan jezički sistem ili jedan policentričan jezik s više standarda i normi. Doduše, tu je i crnogorski, koji su svi zaboravili, kao da ne postoji, tj. kao i da Crnogorci nisu u međuvremenu uspjeli standardizirati, odnosno normirati svoj, crnogorski jezik. Zato bi, u ime borbe protiv diskriminacije i segregacije, trebalo govoriti zapravo o “BCHS” jeziku, a ne redukcionistički tek o “BHS-u”. Barem onda ako se nastupa s pozicija demokratije i činjenice da je i crnogorski jezik dio našeg zajedničkog jezičkog sistema i da Crnogorci imaju pravo na svoj jezički standard u okviru našeg jezičkog policentrizma. Stoga bi navedenu rečenicu trebalo proširiti i crnogorskim dodatkom, pa bi ona mogla biti, npr., i ovakva: “Vidio sam kako je muva uletela točno u kahvu, a ne u kiśelu vodu.” Ne, nije u pitanju štamparska greška jer po crnogorskoj jezičkoj normi zvanično postoji i fonem / grafem “ś”, pa je bosanska, hrvatska i srpska “kisela voda” kod Crnogoraca upravo “kiśela” ili, u nešto nama bližoj varijanti, “kisjela voda”.
Dakle, svim izvornim govornicima bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog jezika, kao i većini stranaca koji govore našim jezikom, obje navedene rečenice potpuno su razumljive. Doduše, svima su one i podjednako čudne, neobične i strane, pa smo i u tome ponovo zajedno, isti. Svima su, štaviše, obje rečenice ne samo “nenjihove” već i potpuno neprirodne, i to toliko da ne postoji doslovno nijedan izvorni govornik bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog jezika koji bi, ma kako, npr., pijan ili omamljen čime drugim, mogao izgovoriti ovakvu rečenicu u svakodnevnoj, normalnoj komunikaciji, osim, naravno, u šali ili kakvoj drugoj sličnoj jezičkoj igri. Bez obzira na to kako pojedini stranci slabo govorili naš jezik i bili zbunjeni, vjerovatno ne postoji nijedan strani govornik ovog našeg policentričnog jezika koji bi mogao toliko pomiješati jezičke standarde i norme i izvaliti ovakvu glupost. A zašto?, može se neko upitati, a i bez posebnog stručnog znanja o jeziku može i sam barem naslutiti odgovor: Zato što je navedena rečenica najobičniji jezički konstrukt, neprirodna jezička pojava nastala vještačkim miješanjem osobenosti različitih jezičkih normi ili standardnih jezika kakvi su bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski. A oni koji se sjećaju nekadašnjeg srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog jezika, a posebno oni koji ga i dalje žele koristiti ili uskrsnuti, dobro znaju da je i taj jezik imao tzv. “varijante”, “istočnu” i “zapadnu”, i da se strogo preporučivalo da se “varijante” ne miješaju, pa je na zagrebački kolodvor stizao samo vlak, i to točno navrijeme, u 8 sati, dok je u Beogradu taj isti vlak stizao isključivo kao voz, tačno navreme, u 8 časova…
O čemu je onda riječ, u čemu je problem?
JEDAN JEZIČKI SISTEM, ALI ČETIRI STANDARDNA JEZIKA
Bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski jezik (a ne samo “BHS”) jesu jedan (iako ne i jedinstven) jezički sistem ili jedan policentričan jezik u gramatičko-komunikacijskom smislu, ali jesu i zasebni jezici onda kad je riječ o jezičkim normama i standardnim jezicima. Tu ono sistemsko jedno postaje standardno-normativno četiri (a ne redukcionističko tri!). A tako je i onda kad je riječ o drugim funkcijama jezika osim komunikacijske, npr. onda kad se radi o za svaki, pa i za naš jezik (naše jezike) neminovno također važnoj simboličkoj funkciji, ili o dijahronijskoj, odnosno historijskoj osnovi jezika, o njegovim dijalektima itd., itd.
Nije naš jezik (ili nisu naši jezici) jedini policentrični jezik. Takav je i engleski, i njemački, i arapski, takvi su mnogi – njima se govori u različitim državama, njima se služe različiti narodi, među njima postoje različite varijante itd., ali se uvijek jezik naziva jednako, jednim imenom. I to se ovih dana stalno spominje, kao da, eto, to niko ne zna osim vrijednih “spominjatelja”. Doduše, iako neumorni, “spominjatelji” ne spominju neke druge, a suprotne slučajeve. Mada su skandinavske zemlje poput Danske, Norveške i Švedske simbol civiliziranosti, demokratije, društvene pravde, ljudskih prava, blagostanja i niza drugih pozitivnih vrijednosti i superlativa, tj. uopće simbol onog čemu bismo i mi trebali težiti da smo iole sretnije društvo, “spominjatelji” ne spominju, npr., slučaj danskog i norveškog jezika, mada je i tu situacija vrlo slična našem slučaju jer norveški je nastao tako što su Norvežani htjeli standardizirati svoj vlastiti jezik – norveški, zaseban u odnosu na danski iz njihova neposrednog susjedstva. Ne spominju, također, ni to da norveški ima dvije različite norme (bokmål i nynorsk) i da svako ima puno pravo izabrati normu koju želi, niti da je norveški toliko blizak švedskom da se i njihovi govornici razumiju bez posebnih problema. A ne spominju ni brojne druge slučajeve iz bijelog svijeta koje bi trebali spomenuti kad bi htjeli kazati cijelu istinu o policentričnim jezicima, a ne samo jedan dio priče koji im odgovara iz samo njima dokraja poznatih razloga.
Niko, dakle, ne spori niti može sporiti da su bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski jezik jedan jezik u jednom smislu, dok isto tako ne bi niko trebao sporiti da su u drugom smislu to četiri jezika. Niko ne bi trebao sporiti ni to da je ovdje sve lingvistički jasno jer jeste jasno, barem ako stvari uistinu posmatramo lingvistički i bez ikakvih pogrešnih simplifikacija. Niko, također, ne bi trebao sporiti ni to da ovdje, zapravo, nema ili barem ne bi trebalo biti stvarnih problema jer je ovaj naš “jedan u četiri” jezički slučaj daleko od jedinstvenog, tj. nije tačno da, osim kod nas, nigdje drugo na svijetu nema u osnovi istih ili vrlo srodnih jezika koji se nazivaju različitim imenima, naprotiv.
Pa šta je onda problem?
“(SARAJEVSKO)KANTONALNI” JEZIK
Problem je to što, za razliku od bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog, “BHS” kao standardni jezik ne postoji niti je ikad postojao, kao što više ne postoji ni srpskohrvatski / hrvatskosrpski jezik, koji je 1850. godine napravljen u Beču tzv. Bečkim književnim dogovorom kao dio nastojanja u smjeru, prije svega, srpskog i hrvatskog približavanja u jeziku, književnosti, kulturi i politici. “BHS” pogotovo ne postoji, nikad nije ni postojao niti bi ikad mogao postojati u Hrvatskoj i Srbiji – ondje kao jezik ovih država postoji i može postojati samo hrvatski, odnosno samo srpski jezik, kako je to, uz niz drugih mogućih primjera, jasno pokazalo i nonšalantno podsmjehivanje nedavnoj Deklaraciji o zajedničkom jeziku u hrvatskoj i srpskoj lingvističko-filološkoj zajednici. “BHS” ne postoji, nikad nije postojao niti bi također ikad mogao postojati ni u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska ni u dijelovima Bosne i Hercegovine koji su htjeli biti “Herceg-Bosna” – u Republici Srpskoj srpski jezik je neprikosnoven, hrvatski se nekako može istrpjeti kad već tako mora biti, a bosanski jezik, kad nikako ne može biti srpski, falsificiran je u “bošnjački”, a slično je i u nesuđenoj “Herceg‑Bosni”, gdje je hrvatski nedodirljiv, srpski se tolerira ako ga uopće ima, a bosanski je u nekim slučajevima i dalje “bošnjački”. Međutim, za razliku od drugih sredina, iako ne postoji, “BHS” je vrlo rado prihvaćen u Kantonu Sarajevo, dakle od Kozije ćuprije do Ivan-sedla, a onda i u drugim kantonima (ne u županijama!), dakle ondje gdje su većina govornici bosanskog jezika. To je, dakle, “(sarajevsko)kantonalni” jezik, jer u Sarajevu i sličnim kantonima s bosanskim nekako lahko ide i to “BHS”, pri čemu će pojedini govornici bosanskog jezika osjećati nešto manje nelagode ako svoj jezik mogu nazvati “politički korektnijim” ili barem manje “uvredljivim” imenom “BHS”, naravno ako ga već ne mogu uvijek zvati besmislenim “našim jezikom”.
Za razliku od bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog, “BHS”, dakle, kao standard ne postoji niti je to igdje službeni jezik – jednostavno ga u zvaničnoj jezičkoj stvarnosti nema, osim u smislu izraza neke vrste nelagode s bosanskim jezikom. Ova nakaradna skraćenica i nastala je prije svega iz nekog dubokog a besmislenog stida govornika bosanskog jezika, ili iz neke apsurdne bosanske mimikrije, ili iz neke ovještale nostalgije za nekadašnjim srpskohrvatskim / hrvatskosrpskim jezikom, u čijem imenu nikako nije bilo Bosne, a u sadržaju tek onoliko koliko je to bilo nužno i prihvatljivo drugim, brojnijim govornicima nekadašnjeg zajedničkog jezika narodâ Jugoslavije. Istina, “BHS” gotovo pa zvanično ušao je u sarajevske javne škole sad već davno, dok, npr., u privatnom Katoličkom školskom centru u Sarajevu kao zvanični postoji samo hrvatski, što je očekivano i – da ne bude zabune – ono čemu nema niti treba biti bilo kakvog prigovora jer pravo je govornika i hrvatskog jezika da svoj jezik nazivaju njegovim stvarnim imenom, kao i u slučaju govornika svih drugih jezika. Otkud i kako se “BHS” pojavio u sarajevskim javnim školama, to se ne zna pouzdano, mada je jasno da nije na osnovu Ustava i Zakona zato što ni po jednom Ustavu ili Zakonu u Kantonu Sarajevo i Bosni i Hercegovini nikad nije bio službeni, kao što nije ni na osnovu naučno-stručnih činjenica zato što kao standardni jezik nikad nije ni postojao.
SARAJEVSKA ŠKOLA SPINA
Nekad sad već davno, iz razloga koji su vjerovatno poznati nekom tadašnjem ministru (neki kažu da je to bio dr. Emir Suljagić), Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo nije poštovalo Ustav i Zakon, kao ni činjenice nauke i struke. Međutim, Ministarstvo je sad napokon odlučilo raditi i po Ustavu i po Zakonu, a napokon je počelo poštovati i naučno‑stručne činjenice da su standardni jezici kod nas bosanski, hrvatski i srpski (uz uvijek zaboravljeni crnogorski, koji nas se, doduše, sad manje tiče jer nije jedan od službenih jezika u Bosni i Hercegovini). Nakon što su pojedini roditelji upozorili na nepravilnosti u vezi s upotrebom “BHS-a”, uslijedila je reakcija Ministarstva u obliku administrativne instrukcije rukovodiocima sarajevskih škola da primjenjuju Ustav i Zakon i ne izmišljaju “BHS”. Ali, umjesto da se poštuju Ustav i Zakon, a problem riješi, izbio je još veći problem, gotovo skandal, ili se pokušava takvim napraviti.
Istina, u stvarnosti se nije desila nikakva masovna pobuna protiv odluke Ministarstva niti se mogla desiti jer nauka i struka nisu masovno protestirale, i to iz vrlo jednostavnog razloga – jer nije bilo stvarnih razloga za to. Prema popisu stanovništva iz 2013. godine, tek 1.193 građanina ili 0,28% stanovnika gotovo polumilionskog Kantona Sarajevo izjasnilo se da govori jezikom koji nazivaju “BHS”, dok svi drugi govore ili bosanskim, ili hrvatskim, ili srpskim, pa sarajevski građani nisu mogli protestirati protiv samih sebe. Pobuna se desila u pojedinim političkim krugovima i medijima, pri čemu ni medijska slika “pobune” ne odgovara stvarnom stanju, kao što stvarno stanje nema nikakve veze s navodima iz “pobune”. Jer, pobunili su se, očito, prije svega, glasni pojedinci iz niza od cijelih 1.193 građanina Kantona Sarajeva, a s njima možda i još poneko ko je zbunjen bosanskim apsurdima i ko, zapravo, ne zna ništa o pitanjima jezika i stvarnom stanju stvari.
U “pobuni” se tvrdilo svašta, a posebno se akcentirao jezički nacionalizam i nacionalizam uopće, diskriminacija i segregacija, a sarajevski jezički “slučaj” postao je opasniji od šovinizma u jeziku što se već više od dva desetljeća sistemski realizira u Republici Srpskoj. Širio se i strah (strah je uvijek dobrodošao u ovakvim prilikama!), pa se tvrdilo da će se djeca neminovno razdvajati po etno-nacionalnoj osnovi te da će se, umjesto “dvije škole pod jednim krovom”, u sarajevskoj kasabi uvesti čak “tri škole pod jednim krovom”. Uza sve ostalo, sa zebnjom se dovodio u pitanje i sarajevski multikulturalizam, svetinja zbog koje ratom traumatizirane Sarajlije strahuju i na najmanji spomen da to nije tako i odmah se odriču svega što makar vonja po nedostatku kosmopolitizma, pa i samog sebe ako zatreba…
Zapravo, najjednostavnije govoreći, iznosile su se neistine i klasični primjeri spinova, kako se to i inače radi u sličnim prilikama, kao u kakvoj školi pokušaja medijske proizvodnje masovne histerije, a oni koji u javnosti vole vrijeđati i klevetati sebi su opet dali oduška i radili ono što najbolje znaju i sa strašću iznova lovili bošnjačke nacionalističke vještice koje su sami izmislili… Sve to iako stvarnost govori sasvim suprotno i iako – a što svako može provjeriti – učenici u sarajevskim školama i dalje sjede ondje gdje su sjedili, svi zajedno, pohađajući istu nastavu iz maternjeg jezika i književnosti kao i dosad, a predaju im isti nastavnici koji su im i ranije predavali, iz istih udžbenika… Sad, doduše, učenici ne pohađaju nastavu iz izmišljenog “BHS-a” već iz realnih i zvaničnih standardnih jezika kojima govore. Jer, kako bi se u školama mogao učiti nekakav “BHS” kao jezik koji ne postoji?!
JE LI “BHS” SPAS ZA BOSNU I HERCEGOVINU
No, bez obzira na neistine i spinove da Sarajevo postaje Republika Srpska u smislu jezičkog nacionalizma i šovinizma svake druge vrste, da li poštovanje Ustava i Zakona u onim oblicima kakvi su na snazi ipak vodi nacionalističkim podjelama, diskriminaciji i segregaciji?! Iako su pitanja o bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku sasvim lingvistički jasna, da li se lingvističke činjenice ovdje ipak nekako zloupotrebljavaju?! Sve u svemu, je li ipak ovo što se dešava loše ne samo za Sarajevo već i za Bosnu i Hercegovinu?!
Mogli smo ovih dana čitati i čuti kako je zarad opstanka multietničkog Sarajeva i Bosne i Hercegovine važno da učenici poznaju sve norme, kako nas jezik treba povezivati, a ne razdvajati, kako nam je preko glave ideoloških zloupotreba jezika, književnosti i kulture, kako se trebamo osloboditi etno-nacionalnih netrpeljivosti i nadgornjavanja…, čuli smo još mnogo sličnih riječi i plemenitih poruka… A čitali smo i čuli i to da je sve ovo nemoguće ako u školama imamo bosanski, hrvatski i srpski jezik, a ne spasonosni “BHS”, koji bi Kanton Sarajevo trebao ozvaničiti kao svijetli primjer i putokaz drugima, bez obzira što “BHS” nigdje drugdje ne postoji i što ga niko drugi neće. I opet smo bili bombardirani malo istinama, malo neistinama.
Da, istina je da je važno da učenici poznaju sve norme, da nas jezik treba povezivati, a ne razdvajati, da konačno treba odbaciti ideološke zloupotrebe jezika, književnosti i kulture, kao i da se trebamo najzad osloboditi etno-nacionalnih netrpeljivosti i nadgornjavanja, i da je sve to dobro i za Sarajevo i za Bosnu i Hercegovinu, i da samo tako možemo naprijed… No, svemu tome nije prepreka ni bosanski, kao ni hrvatski ni srpski jezik, ili to barem ne mora biti. I bosanski, i hrvatski, i srpski jezik realne su činjenice, kao što su realne činjenice sve naše sličnosti i razlike kako u Bosni i Hercegovini, tako i šire, u tzv. regiji. Ni sličnosti ni razlike u bilo čemu, pa ni u jeziku, nisu ono čega se treba bojati, niti se one mogu sakriti, a niti se trebaju sakrivati, baš kao što od bilo kakvog sakrivanja nema dobra. Naprotiv, učenici bi se trebali učiti da prihvataju i sličnosti i razlike i u jeziku i u svemu drugom, a to se u konačnici zove demokratija, tolerancija i suživot – zajednički život sa svim sličnostima i razlikama. Ne samo da ne možemo već i ne moramo biti isti, ne moramo biti uniformirani da bismo bili zajedno, niti moramo govoriti nepostojeći “BHS” da bismo se razumjeli i uvažavali. Škola treba učiti i pravu kako na sličnosti, tako i na razlike, životu i sa sličnostima i s razlikama, škola treba detraumatizirati naše postratno i postkonfliktno iskustvo i pomoći tome da moj bosanski ne smeta mom prijatelju ili kolegi koji govori hrvatski ili srpski, i obratno, a posebno treba učiti tome da nas naše jezičke i druge razlike nužno ne razdvajaju nego da nas mogu i povezati barem na onoj civilizacijskoj razini, kako je to slučaj u Danskoj i Norveškoj s njihovim danskim i norveškim jezikom, ili švedskim.
“BHS” ZVANIČNI, BOSANSKI ZA KUĆNU UPOTREBU I ZABORAV
Za razliku od “BHS-a” ili nekadašnjeg srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog jezika, ni bosanski, ni hrvatski, ni srpski nisu izmišljeni. No, kako je srpskohrvatski / hrvatskosrpski zvanično konstruiran Bečkim književnim dogovorom te kasnijom jugoslavenskom jezičkom politikom, isto tako mogao bi se zvanično konstruirati i “BHS” ili “BCHS”. No, da li je to moguće, da li je izvodljivo i da li je to uopće svrsishodno?
Teško da bi se ijedna ovdašnja jezička zajednica danas odrekla svog jezika u korist nekog zajedničkog, pogotovo nakon iskustva sa srpskohrvatskim / hrvatskosrpskim jezikom, koji se de facto raspao znatno prije Jugoslavije, još počev s Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i Predlogom za razmišljanje iz 1967. godine. “BHS” pogotovo ne bi prihvatili govornici hrvatskog i srpskog jezika ni u Hrvatskoj ni u Srbiji, ali ni u Bosni i Hercegovini, tim prije što im u konačnici ne treba i što to nije njihov jezik. Uostalom, kroatistika i srbistika odavno su čvrsto konstituirane i nikakav problem nemaju sa svojim hrvatskim, odnosno srpskim jezikom. Bosnistika i montenegristika još su u ranim konstituirajućim fazama, s tim što montenegristika ima jasnu i konkretnu podršku crnogorske države, koja stoji iza crnogorske jezičke, književne i kulturne politike, za razliku od bosnistike, koja je prepuštena na bavljenje entuzijastima. U Bosni i Hercegovini, ali isključivo među govornicima bosanskog jezika, najlakše bi bio prihvaćen koncept “BHS” ili “BCHS” jezika, kako to pokazuje i dosadašnja praksa, koja najviše podsjeća na i u drugim slučajevima prisutnu naročitu bosansku logiku “zovi me i loncem, samo me nemoj razbiti”. Ali, to ništa ne bi iole bitnije promijenilo stav prema “BHS” ili “BCHS” jeziku sa strane, prije svega, kroatistike i srbistike, pa ni montenegristike. I zato je insistiranje na “BHS-u” u Sarajevu besmisleno, čak i kad bi “BHS” mogao biti put za veće jezičko zajedništvo govornika bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog jezika. Jer, nesvrsishodno je takav projekt započinjati u Sarajevu, kad na to nikad neće pristati ne samo lingvistička Republika Srpska ili lingvistička “Herceg-Bosna” već ni lingvistički Beograd, ni lingvistički Zagreb, pa ni lingvistička Podgorica, baš onako kako su se 1. aprila ove godine podsmjehnuli baš u Sarajevu promoviranoj Deklaraciji o zajedničkom jeziku, kao da je u pitanju neka loša prvoaprilska šala. Time se ništa neće dobiti, osim što će se dodatno relativizirati ionako svako malo u pitanje dovođeni bosanski jezik, kao što je to i dosad svjesno ili nesvjesno bio slučaj u nesretnoj simbiozi bosanskog i “BHS-a”.
Nekorektno bi bilo prešutjeti da se bosanski jezik voli braniti u Sarajevu i da su manje-više svi u Sarajevu oko toga uglavnom složni, pogotovo u javnosti i kad se bliže izbori, ako je riječ o političkim strankama. No, sad se ispostavlja da ipak svi ne misle isto i da neki vole braniti bosanski jezik tek u nepostojećoj kombinaciji “BHS”. Tako se i desilo da smo ovih dana mogli čuti i sljedeću apsurdnu ideju: da baš zato što smo svi mi Bosanci, naš jezik nije samo bosanski već “BHS”, mada bi, valjda, bilo logično da Bosanci govore bosanski, a da hrvatski i srpski govore Hrvati i Srbi. Zato je pravo čudo što niko ovih dana nije spomenuo i još jedan novi “jezik” – “bosanskohercegovački”. Jer, uz to što smo Bosanci, mi smo, naravno, i Hercegovci. Bio bi to još jedan izmišljeni jezik, jednako kao i “BHS”, i bio bi to još jedan apsurdni prilog potiskivanju bosanskog iz javne upotrebe, ali i iz naše svijesti, mada bosanski nije izmišljen kao ni crnogorski, hrvatski ili srpski. Bilo da se radi o izmišljenom “BHS-u” ili još uvijek neizmišljenom “bosanskohercegovačkom jeziku”, bilo bi više nego ironično da bosanski jezik opet bude potisnut najprije u kućnu upotrebu, a potom i u povijesni zaborav na 110. godišnjicu zabrane zemaljskog bosanskog jezika i uvođenja srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog jezika u Bosnu sa strane austrougarskih vlasti 4. oktobra 1907. godine.
