Neophodnost izgradnje društvene odgovornosti kulturom i obrazovanjem

 Neophodnost izgradnje društvene odgovornosti kulturom i obrazovanjem

Tragično je što se vremenom uz pomoć intelektualne elite ukorijenilo bolesno stanje nepostojanja društvene svijesti. Izolacija i povlačenje u sebe postali su odlika društvenog života. Cilj društvenog života postao je “ibadet” kako ga fikh shvata, a musliman je počeo graditi negativan stav prema životu – nakon što je iz njega isključio duhovnu dimenziju. Život više nije činilo nastojanje, kvalitetno djelovanje, građenje, pomaganje i nošenje odgovornosti Božijeg namjesništva na Zemlji, nego se sveo na međusobni odnos pojedinaca (muamelat) i na zakonske norme kod sklapanja ugovora.

Islamski fikh je postao kopča koja je vezala kulturu intelektualne elite i kulturu masa. Ustvari, fikh je postao vodič za formiranje svijesti muslimana i temelj njegove duhovne izgradnje. Zauzimao je centralno mjesto u kulturi muslimana kasnijih stoljeća. Time što je u centar svog interesiranja stavio obrede i proglasio ih “ibadetom” i “duhovnom dimenzijom” u životu ljudi, a zanemario izgradnju društvene svijesti, fikh je nanio veliku štetu mentalitetu i psihologiji muslimana te ih dugoročno osakatio. Život je reduciran i čovjekovo namjesništvo na Zemlji svedeno je na međusobni odnos pojedinaca (muamelat).

Ne postoji ni nada, ni mogućnost izgradnje islamske ličnosti, koja će biti snažna i solidarna, ličnosti koja će imati inicijativu, biti kreativna i sposobna da ummet uputeodvede na pročelje naroda napretka, istraživanja i vođenja svijeta, sve dok ne dođe do reforme fikhskih djela i islamske kulture i odgoja. Kada fikhska djela postanu vodič za razumijevanje i shvatanje suštine stvari te sveobuhvatne pravilne kulture i odgoja, ona će predstavljati bazu pozitivne civilizacijske svijesti i proizvodit će ideje, kulturu i civilizacijsko shvatanje. Takvo shvatanje vodit će računa o formiranju intelekta, duše i ličnosti muslimana pojedinca i društva, također, pedagoški će ih razvijati i unapređivati kroz različite faze odrastanja već od ranog djetinjstva.^[1]

Društvena promjena i odgojni diskurs

Ako prihvatimo činjenicu da je ummet u ovom vremenu zaostao, pocijepan i potlačen, ako prihvatimo činjenicu da je ummet bogat materijalnim resursima i uzvišenim moralnim i duhovnim principima i vrijednostima, ako se složimo da je zaostajanje i nazadovanje ummeta u svojoj biti vezano za atrofiju i nemoć misli čiji su uzrok stoljeća podvojenosti i sukoba između političke elite i intelektualne elite te iskrivljivanja univerzalnog poimanja islamske misli, što je dovleo do razmimoilaženja, površnosti, apatije i parcijalnosti u planovima, znanostima i ljudskim spoznajama, ako pogledamo kako kroz stoljeća nisu uspjeli pokušaji reforme i preporoda u ostvarivanju uzvišenih ciljeva, obnovi snaga ummeta i korigiranju njegova hoda, neizbježno će nam se nametnuti pitanje: Gdje je izlaz i kako je moguće obnoviti energiju, korigirati hod i izazvati promjenu? U kojem to reformskom važnom obrascu na efikasan način do sada nije istupio projekat islamske obnove u pogledu metoda i sredstava kojima se služio?

Dužni smo krenuti od početka, a početak je da shvatimo:

a) u čemu je problem,

b) šta se hoće i

c) suštinu izazova koji stoji pred ummetom.

Ako je srž problema u nesposobnosti, u nepostojanju inicijative i kreativnosti, u pasivnosti i puzavosti, u slaboj emocionalnoj snazi i nedostatku hrabrosti, u slabosti ljudskog dostojanstva, u odsustvu naučne kreativne svijesti, radnog duha i inicijative, ako je problem, na koncu, u odsustvu čovjeka dostojanstva, hrabrosti, darežljivosti, solidarnosti i sposobnosti da izučava i otkriva, onda je odgovor da je neophodno izvršiti promjenu u prirodi duhovne i emocionalne izgradnje takvog čovjeka. Zapravo mora doći do formiranja naučne, kreativne, pozitivne, graditeljske muslimanske svijesti sa svim principima, vrijednostima, shvatanjima i poimanjima vjere u jednog Boga i čovjekovog uzvišenog namjesništva na Zemlji.

Stvarna promjena je nemoguća i propast će ambiciozni planovi reforme u ostvarenju zadatih ciljeva ako se bude obraćalo (samo) starijima, jer obraćanje starijima neće promijeniti temelje strukture njihovih duša. Moramo biti duboko svjesni da nećemo izazvati neophodnu odgojnu promjenu u dušama mladih ako naš odiskurs budemo sveli na populaciju odraslih.