Nemojte još otpisati Muslimansko bratstvo
Više je nego ironično da je uspjeh Muslimanskog bratstva zapravo bio i uzrok njegove nesreće. Nakon pobjeđivanja na pet izbora od 2011., njegovi protivnici iz vojne elite su se okomili na pokret. Pa ipak, iz prijašnjeg iskustva se da zaključiti da će vjerovatno i iz ove krize izaći još jači nego prije. Njegov vrhovni vođa Dr Muhammad Badie je objasnio tajnu uspjeha ovog pokreta sada već poznatom rečenicom: „Naš miran nastup je jači od njihovih metaka!“
Badie nije pretjerivao kada je izrekao ovo na masovnom okupljanju nakon uspjeha 3. jula. On je zaista govorio iz vlastitog iskustva. Uhapšen je kao 22-godišnjak tokom vrhunca nereda 1965., pred pogubljenje Sayyida Qutba 1966., jednog od najutjecajnijih pisaca ovog pokreta.
Nakon toga je uslijedio Šestodnevni rat 1967., koji se pokazao kao izuzetna katastrofa za Egipat. Ukazao je na slabosti države i pokrenuo ogromno nezadovoljstvo. Podignut je glas za promjenom i vraćanjem nacionalnog digniteta. Vojni režim je okrivljen za gubitak nekih 20.000 života iz Egipta i sa Sinajskog poluotoka. Posljedica toga je da su izraelske trupe bile stacionirane na istočnu obalu Sueckog kanala, samo 105 kilometara od Kaira.
Mnogi prosječni Egipćani su ponižavajući poraz smatrali Božijom kaznom zbog zločina počinjenih protiv Muslimanskog bratstva. Zamjenik vrhovnog vođe Dr Rashad Bayoumi, koji je uhapšen zajedno sa Dr Badiom, je pričao o susretu sa njegovim mučiteljem, Shams Badranom, 1950-ih: „On me je lično zlostavljao, a kada sam mu rekao da se boji Boga, odgovorio je ‘Ja ću staviti Boga u ćeliju do tvoje ako on siđe ovdje!’“ Sa takvom izopačenošću i nečovječnošću su se susretali članovi Bratstva.
Tokom ranih sedamdesetih mnogi koji su preživjeli zatvorsku kaznu iz 1950-ih i 1960-ih su pušteni na slobodu. Bratstvo se poslije toga okrenulo procesu oporavka, a tenzije sa vojskom su se krile ispod površine. Kao banovana organizacija, bilo im je zabranjeno da javno šire poruku islama.
Suzbijanje je zapravo poslužilo kao pokretač za rast popularnosti pokreta kako u Egiptu tako i širom regije. Zbog toga što je Egipat viđen kao izvor i epicentar političkog islama, preporod Bratstva je uveliko zabrinuo vlasti u regiji, kao i njihove strane saveznike. Svi su bili svjesni mogućih intelektualnih i političkih posljedica njegovog rasta.
Jedna oblast u kojoj se ovo posebno očitovalo jeste Palestina, koja je bila primarna briga Bratstva još od kada ga je osnovao Imam Hasan Al-Benna 1928. godine. Umiješanost bratstva u Palestinu se može upratiti do 1935. kada su dva viša člana, Abdurrahman Al-Sa’ati i Muhammad Asad Al-Hakim, posjetili Svetu Zemlju u avgustu te godine. Neki izvještaji navode da je manja grupa egipatskih volontera zapravo ušla u Palestinu i učestvovala u vojnim operacijama na sjeveru zemlje tokom ustanka 1936-39.
Sa ovakvom prošlošću nije ni čudo da je Bratstvo odbilo mirovni sporazum Camp David 1978. između Egipta i Izraela, da bi za vrijeme trećeg Vrhovnog vođe, Umara al-Tilmisanija, objavilo da je mirovni sporazum izdaja za palestinski narod i njihov pokret.
Do 1980-ih, Muslimansko bratstvo je i politički ojačalo. Njegovi članovi su učestvovali na izborima 1984., uprkos brojnim uvjetima i zabranama koje su im nametnute. Pošto su bili neprimijećeni, udružili su se sa Wafd partijom. Fokus je bio na zahtjevima za slobodu i prava; ukinuće zabrane pokreta; te društvene i ekonomske reforme.
U međuvremenu, protjerani članovi društva su investirali u nekoliko projekata na Bliskom Istoku i u drugim muslimanskim državama. Tu su spadale bolnice, škole i izdavačke kompanije. Ova ulaganja su bila toliko uspješna da su režimi Anwara Sadata i Hosni Mubaraka svim snagama pokušali da im zaplijene imovinu i prihode gdje god je to bilo moguće. Mnogi posmatrači su istakli da je vladajuća vojna elita gledala na ekonomski uspjeh Bratstva kao direktan izazov njihovim vlastitim ekonomskim interesima. Vjerovalo se da je dio vojne opozicije protiv presjednika Muhammeda Mursija zapravo i nastao jer je Morsi pokušao razbiti vojnu blokadu na neke sektore egipatske ekonomije. Nedavno imenovanje vojnih guvernera u provincijama je primjer nastojanja vojske da povrati incijativu i zaštiti finansijske interese njihovih vođa.
Politička historija Egipta u zadnjem stoljeću je zasjenjena borbom između vojske i Muslimanskog bratstva. Tenzije između njih je uvijek bilo teško sakriti ili kontrolisati. Ovaj posljednji događaj tokom kojeg je uhapšeno hiljade članova Bratstva je u svakom pogledu nastavak doba Mubaraka.
Malo prije njegovog vlastitog hapšenja, Dr Badie je podsjetio da je tokom vladavine Mubaraka nekih 35.000 članova Bratstva bilo osuđeno pred vojnim sudovima, ta da im je dodijeljena ukupna kazna u trajanju od oko 15.000 godina zatvora. Čim je Dr Badie 1970-ih izišao iz zatvora da osvježi pokret, nova generacija je već prihvatila izazov da popuni prazninu napravljenu odsustvom njihovih zatvorenih vođa.
Omladina Muslimanskog bratstva je od 2011. godine dobila ogromno iskustvo na nivou mjesnih zajednica. Tokom borbe za revoluciju i nedavnih vojnih nemira, odbili su da budu uvučeni u oružani sukob sa vojskom; tragični primjer Sirije služi kao stravičan podsjetnik. Pa ipak, svojim mirnim djelovanjem oni dobijaju sve veću podršku za njihov pokret i cjelokupan preporod. Zaista je ironično to da je ovaj uspjeh zapravo uzrok trenutne nesreće islamskog pokreta. Historija nas ipak uči da se ovo sve već dešavalo, pa zbog toga nemojte još otpisati Muslimansko bratstvo.
Autor: Dr. Daud Abdullah
Izvor: middleeastmonitor.com
Prevod i obrada: Akos.bA
