Nekada cijenjeni i ugledni članovi društva, danas profesija bez dostojanstva

Piše: Alem Dedić

I ovog 5. oktobra, na Svjetski dan učitelja pravile su se manifestacije, ceremonije, govorilo se o značaju i važnosti prosvjetnih radnika, oni koji odlučuju o njihovoj sudbini bili su glavne zvijezde, a sami učitelji zadovoljili su se svečanom sjednicom, priredbom i sijelom.

Međutim, kao što kažu naši sagovornici svi problemi Bosne i Hercegovine, svi problemi koji postoje u društvu, na posredan ili neposredan način dolaze u školu.

“Svi dobro znamo sa kakvim se problemima susreće jedna porodica u BiH. To direktno utječe na odgojno-obrazovne procese na svim nivoima obrazovanja. Naši podaci govore da je stanje najlošije u segmentu visokog obrazovanja, a najbolje na nivou predškolskog odgoja. Iz godine u godinu kvalitet fakulteta je sve lošiji, a na tržištu rada imamo nedovoljno kvalitetne kadrove. Najbolji odlaze izvan BiH, jer u BiH mjesta ima samo za podobne, a nikako za sposobne”, kaže Saudin Sivro, predsjednik Samostalnog sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja Kantonalnog odbora Sarajevo.

Obrazovanje kao investicija

Ono što održava sistem u životu je entuzijazam i predanost u radu prosvjetnih radnika koji svoj posao ne posmatraju kao običan. Vlasti jednostavno sagorijevaju prosvjetne radnike koristeći obrazovanje kao obični poligon za dobijanje sitnih političkih poena.

“Naš imperativ postaje potpuna depolitizacija obrazovanja, jer uzor u društvu više nisu pametni i obrazovani, već pokvareni i podobni. Ukoliko se u narednom periodu ne dogode korjenite promjene prema obrazovanju, desit će nam se ono najgore. A gore od ovog stanja može biti”, nimalo optimistično govori Sivro.

I dok vlasti, ali ne samo oni, odgoj i obrazovanje smatraju troškom, prosvjetni radnici svoja osnovna prava u pravilu traže na ulici, štrajkom i protestom. Učitelji u cijeloj BiH su nezadovoljni svojim statusom, a pod tim najmanje misle na platu. Iako su u Tuzlanskom kantonu, pa i u Kantonu Sarajevo vlasti obećale povećanje plate nastavnicima situacija je daleko od idealne. Pitanje je da li će se prosvjetni radnici zadovoljiti mrvicama koje im se daju?

“Ove godine smo u maju u Sarajevu imali proteste na kojima smo tražili nove Pedagoške standarde i normative, zaustavljanje kvazi reformi, ukidanje nepotrebnih i suvišnih administrativnih poslova, pokretanje i ulaganje novca u Kurikularnu reformu i poštivanje prava iz radnog odnosa. U septembru smo tražili povećanje plata na protestima, a nedugo zatim i kroz štrajkove upozorenja. Za veliki dio onoga što se tražilo, mi smo se izborili. Borili smo se za našu djecu, naše učenike pa tek onda za prava prosvjetnih radnika”, govori Sivro.

Narušen autoritet

Nastavnički poziv je najljepši poziv, potvrdit će to prosvjetni radnici, s obzirom da to zanimanje ima ključnu ulogu u obrazovanju i formiranju budućih generacija svih ostalih zanimanja. Time, međutim dodatno raste složenost i odgovornost ove profesije. I sami prosvjetni radnicu svjesni su da se nalaze u jako nezavidnoj situaciji.

“Razloga za to je više. Danas se ulaganje u obrazovanje smatra troškom, a ne dugoročnom investicijom, što je često samo po sebi prepreka za veća izdvajanja i ulaganja u obrazovni sistem, te se time dodatno otežava položaj prosvjetnih radnika. Da bi nastavnik bio motivisan i mogao da kvalitetno radi svoj posao, on tim radom mora da sebi i svojoj porodici obezbjedi osnovne uslove, a rad u prosvjeti danas nije adekvatno plaćen. Nekada vrlo cijenjeni i ugledni članovi društva, danas su narušenog autoriteta i digniteta zbog poremećenih vrijednosti u društvu, te slabljenja funkcije odgoja djece unutar samih porodica. Pored većih finansijskih izdvajanja za obrazovanje i prosvjetne radnike, neophodno je jačati i svijest o značaju naše profesije, kako bi dugoročno bilo vraćeno dostojanstvo koje zaslužujemo”, kaže Mirnes Smajilović, profesor matematike u Srednjoj mješovitoj školi “Zijah Dizdarević” u Fojnici.

S jedne strane pred prosvjetne radnike se stavlja sve više zahtjeva od strane roditelja, učenika, društva u cjelini, a s druge strane njihov rad nije dovoljno cijenjen.

“Sve dok prosvjetni radnici svoja prava budu tražili na ulici i, uz sve to, ne budu imali podršku roditelja, učenika, medija, dakle šire društvene zajednice položaj im se neće promijeniti, a to bi se, po mom mišljenju, moglo negativno odraziti na cjelokupno društvo. Zamislite samo necijenjenog, nezadovoljnog učitelja u misiji odgoja i obrazovanja budućih naraštaja”, mišljenja je pedagoginja Almedina Imširović.

Od prosvjetnih radnika se očekuje da riješe sve probleme koji nastaju u porodici, na ulici, u javnom prostoru općenito.

“Ulaganja u obrazovanja gotovo da ne postoje i sve reforme, koje su neophodne, idu preko leđa prosvjetnih radnika. Umjesto da se ulaže, u obrazovanju se štedi. Ulaganje u obrazovanje se posmatra kao trošak, a ne kao investicija. Ne postoje strategije i jasna vizija. Sve se svodi na eksperimentisanje i glorifikaciju neuspjelih inovacija, koje su u naprednim zemljama Evrope davno prošlo vrijeme”, stava je predsjednik Sivro.

Opterećeni administracijom

Svi se slažu da je položaj i status prosvjetnog radnika u prošlosti bio itekako bolji. Prosvjetni radnici su nekada bili cijenjeni i izuzetno poštovani, posebno od roditelja i djece.

“Poštovali su ih svi, od roditelja i djece do političara. Tako, na primjer, nekada je zanimanje prosvjetnog radnika bilo popularno, dok se danas sve više mladih ljudi odlučuje za zanimanja koja nisu vezana za prosvjetu. Mladi često kao razlog za to navode da rad prosvjetnog radnika nije dovoljno plaćen. Kako se materijalna primanja često dovode u vezu sa društvenim ugledom onda se može reći da je i to jedan od razloga zašto su prosvjetni radnici sve manje cijenjeni u društvu” smatra Imširović.

Jedan od problema jeste nepraćenje tržišta rada i promjena u svijetu. Ako se uzmu u obzir promjene koje se trenutno dešavaju, shodno prisutnoj informacijsko-komunikacijskoj tehnologiji, većina učenika koji su ove školske godine upisali prvi razred će raditi poslove koji trenutno ne postoje, kao što je to slučaj i sa poslovima u zadnjih 10 godina.

“Shodno tome, nameće se potreba ulaganja u edukaciju i osposobljavanje prosvjetnih radnika koji bi mogli da prate taj razvoj. Međutim, takve vrste edukacija nisu sistemski planirane, već se dešavaju povremeno ili samostalno. Vrlo često odgovorni za obrazovni sistem na određenom nivou, nisu uopće svjesni ovih činjenica, što svakako otežava prilagođavanje nastavnika novim dolazećim prilikama”, kaže Smajilović.

Prosvjetni radnici se svi više optrećavaju administrativnim poslovima, što svakako umanjuje ukupno vrijeme koje se može iskoristiti za kvalitetniju pripremu nastave, pogotovo danas, kada se sve češće pristupa multimedijalnoj pripremi časa koja uzima mnogo više vremena.

Koliko sindikat radi ?

Mnogi prosvjetni radnici dovode u pitanje i dovoljnu angažiranost sindikata koji bi trebali da zastupaju njihove interese.

“Moj lični stav je da sindikat ne radi dovoljno na poboljšanju društvenog i materijalnog položaja prosvjetnih radnika. Može i mora se uraditi mnogo više. Uostalom, svjedoci smo sve glasnijih zahtjeva prosvjetnih radnika da sindikat konačno počne raditi ono što je njegova svrha, a to je boriti se energičnije za prava prosvjetnih radnika i ne zadovoljavati se sitnim beneficijama koje nude vlade”, smatra Imširović.

Našoj državi potreban je moderan obrazovni sistem, podržan adekvatnim nastavnim sredstvima i pomagalima u školama, koji će da realizuju stručno usavršeni i osposobljeni prosvjetni radnici adekvatno plaćeni za svoj rad. Nije to nemoguće, ali je potrebna volja i želja svih onih koji odlučuju o tome.

Akos.ba