Nedžad Ibrišimović o hadžu i hadžijama prve poslijeratne godine

Samo godinu dana nakon agresije na našu domovinu Bosnu i Hercegovinu, bosanskohercegovačke hadžije krenule su ka svetim mjestima. Upravo Nedžad Ibrišimović daje opis hadža iz 1996. godine kada je iz Bosne i Hercegovine na hadž krenulo oko 500 budućih hadžija.

Bismillahir-rahmanir-rahim

„I oglasi ljudima hadždž, dolaziće ti pješke i na kamilama iznurenim; dolaziće iz mjesta dalekih!“

(Kur’an, El-Hadždž, 27.)

Gori moja svijest, gori moje pero, ja sam hadžija!

Kada se krene na hadždž put pod nogama tvrdne, staješ čvrsto objema nogama na zemlju, ali duša sve više mekša i suze naviru na oči.

Prije osam stoljeća Šejhul-l-Ekber (Ibn Arebi) reče: namaz je išaret vida, post je išaret okusa, zekjat je išaret dodira, a hadždž je išaret sluha, te ti ja, Nedžad lbrišimović – duhandžija, nanijetim da odem na hadždž, tako obavim peti islamski šart, a i da vidim šta ću čut’.

Allahovom milošću darovanjem kralja Fahda bin-Abdul-Aziza nas pet stotina Bošnjaka drugoga dana mjeseca Zu-l-hidždže 1416. godine hidžretske uđemo u avion i odemo u Saudijsku Arabiju.

Do te, 1416. godine hidžretske četrdeset i četiri mjeseca u Bosni se bio boj. Iako su lica Bošnjaka bila lijepa u boju, kada je boj prestao, ja više nisam vidio nijednog čovjeka i mislio sam da mi je Allah dž. š. oduzeo ili vid ili ljude.

Ali na putu za Mekku ugledam pet stotina Bošnjaka nurli-lica i zato što su bili muslimani kao i ja stanem ih gledati s ljubavlju i radošću sasvim izbliza i bez ikakva snebivanja. Sigurno su na dobitku oni koji su ljudska lica cio život gledali tako.

Došavši u Mekku ugledam još zaista mnogo ljudi koji su došli sa svih strana svijeta da obave hadždž pa mi se tako ispuni dova da makar neko vrijeme svuda oko mene budu samo muslimani.

Dvije stvari da kažem odmah, jednu o svom stanju prije nego što sam krenuo na hadždž i jednu o svom stanju kada sam se vratio s hadždža.

Kada sam saznao čas i dan polaska na hadždž (deset sahata dvadesetoga aprila hiljadu devet stotina devedeset i šeste godine) sav sam pretrnuo, na trenutak sam bio duša bez tijela, a moje biće nijemo je rastvorilo svoje latice poput kakva golema cvijeta u spremnosti da izvrši jednu obavezu i primi jednu odliku muslimana – hadždž. Trebalo je od tada to stanje spremnosti za obavljanje hadždža, nakon duga nijeta održavati pomno pazeći da nešto nepoželjno ni veličine truna, grješno, tuđe ili strano samome hadždžu, ne pane u raskriljenost srca. Obuzela me je jedna vrsta zanosa i pune sprem­nosti za sveti put i odlučnost da se i zapretenim snagama u sebi koje još nisam ni takao ni rabio, svijetla obraza i uzdi­gnuta čela, ponesem sa svakom poteškoćom i neočekivanošću na putu za Mekku.

Ali sve se, hajrom hajirli, dobro okončalo.

Boraveći u Mekki i Medini prvi put u svom životu nisam žudio da se vratim kući, niti sam pomišljao na dan povratka.

A kada sam se vratio s hadždža i nakon duga i naporna puta prepoznao svoju postelju, sačekao noć, legao da spavam, prvo i jedino što sam sanjao bio je – hadždž. I drugu noć sam legao da spavam i opet usnio hadždž. I treću. I tako sedam noći zaredom. Legnem da spavam, sanjam hadždž, opet dođe noć i vrijeme za počinak i ponovo sanjam hadždž. San ko san, niti ga mogu dozvati, niti ga mogu, kad nastupi, odagnati, ja nad njim nisam gospodar, ali sedam puta zaredom u mojim snovima se prepliću Kjaba, Arefat, Muzdelifa, Mina, obrisi Arabije i bijeli mramor Mesdžidu-l-Harama, mehak kao postećija, a da ni jedan jedini put svetost hadždža nije bila ničim nakinuta ili natrunjena. Moja duša je uistinu bila opečaćena hadždžom i ja sam sedam dana zaredom bio hadžija i u snu i na javi!

Sada tih sedam hadžijskih snova držim u svom pamćenju poput noćne niske crnih bisera, pa ma šta o tome rekao Sigmund Frojd.

Ali kako da opišem hadždž kada sam ja gledao samo svoje Bošnjake, nagledati ih se nisam mogao. Ja jesam u svojim šakama, kao malo vode na dlanu, donio Kjabu kući, ali sva je moja duša izrešetana licima mojih Bošnjaka sa kojima sam išao na hadždž. Ja sam, zapravo, hodočastio u Bosnu! Pet stotina ljudi iz Bosne i Hercegovine i među njima ja – duhandžija! To je bogatstvo moga hadždža. Ja sam morao otići u Mekku da bih našao Bosnu u tim ljudinama!

Ta to su moji muslimani, ta to su moji Bošnjaci, ta to su moji zemljaci! Kako sam to ja do tada gledao ljude? Ta to su najbolji, ta to su najodabraniji, ti Bosanci, ti Hercegovci, ti ljudi, ti borci, ti junaci i očevi šehida iz Gradačca, iz Cazina, iz Bužima, iz Žepe, iz Goražda iz svih krajeva Bosne… znam im damar, znam im riječ, znam im drhat duše u prsima. Nismo išli u boj, išli smo na hadždž; nismo išli u njivu kopat’, išli smo na hadždž; nismo išli na sijelo, išli smo na hadždž; nismo išli na teferič, išli smo na hadždž; svako sa svojim nijetom, svako sa svojom mukom, svako sa svojim dovama Uzvišenom i Milosnom Allahu dželešanuhu kojem smo se odazivali telbijom: Lebbejke Allahume lebbejk… Odazivam ti Allahu, odazivam! Odazivam Ti se. Nemaš sudruga. Odazivam Ti se! Zahvala, blagodati i vlast pripadaju samo Tebi. Ti nemaš sudruga. I odmah, sprva puta su se pokazali dostojni svoga bošnjačkog imena.

Nakon hadždža ne samo da vidim ljude,

nego slušam muziku ljudskog lica

Sa nama Bošnjacima koji smo pošli na hadždž bilo je i desetak ljudi rođenih u raznim islamskim zemljama, ali koji su već kraće ili duže vrijeme u Bosni (neki i po desetak godina) i koji su se s Bosnom srodili i orodili. Hrvati puste da svi Bošnjaci pređu granicu Hrvatske, ali našoj arapskoj braći prepriječiše put. Tad Bošnjaci rekoše: “Ako ne pustite njih, nemojte ni nas!” Te ti tu, nakon više od pet sahata sabura, Hrvati popuste i sve nas puste, a Bošnjaci time časno potvrde svoj uhuvet što moje pero s ponosom bilježi.

Sudar moga bića s Božjom Kućom, jer gromovit je to udar u srce mumina, prvi put vidjeti Kjabu, pustiti da ti pogled iz neposredne blizine, u neizmjernom blještavim svjetala Mesdžidu-l-Harama, potone u njen tamni pokrov i kur’an-ske ajete na njemu izvezene zlatnim koncem, taj sudar, taj prvi susret s Kjabom i ti prvi koraci moga tavafa iziskriše i prosuše puno, od čega se možda može imenovati troje:

jednost i jednoća Božja

da je u meni duša dječaka i

darežljiva jasnoća smisla što mi je jedna žarka dova, razbivši se

Božjom Milošću o zidove Kjabe, raznesena u paramparčad.

Onda su slijedili drugi krug obilaska, treći, četvrti, peti, šesti i sedmi sa hiljadama muslimana i muslimanki svih rasa i naroda svijeta. Tavafio sam u grupi sa svojima glasno izgovarajući dove u zanosu aška, a svaka čista i mirisna bijela kamena ploča oko Bejtulaha na koju smo bosim nogama stali činila nam se kao da je pendžer duše bosanskih šehida. To su bili i njihovi koraci.

Pošto smo klanjali sabah i izašli iz Haremi šerifa na nas se sruči Božiji rahmet u vidu obilne kiše čemu se veoma začu­dimo i obrađujemo.

Nakon nekoliko dana, sasvim prišavši Kjabi, pri jednom namazu izgovarajući: Allahumme salli ala Muhammedin ve ala ali Muhhamed, kema sallejte ala Ibrahime ve ala ali Ibrahim, inneke hamidun medžid… Kjaba i ja se srodimo sasvim, a duša mi se potrese tako jako, da su se u isti mah vidno potresli i oni koji su klanjali desno i lijevo u istome safu.

Ali najljepši namaz bio je jedan akšam-namaz koji sam klanjao u Medini Munnevveri džamiji Muhammeda alejhi-sselam nakon obavljanja hadždža, skidanja ihrama i svih zabrana. Munare Muhammedove s.a.v.s. džamije u Medini noću izgledaju kao da su isklesane i izrezbarene iz deset golemih stubova svjetla, a danju kad sunce užeže, to svjetlo munara naprosto pobijeli. Imao sam osjećanje da su me meleći spuštali na sedždu i dizali sa sedžde. Možda zato što sam bio tako blizu Revda el-Muttahhera jedne od Allahovih džennetskih bašči. Zar je jedan bosanski hadžija – duhandžija uistinu hiljadu puta klanjao taj akšam?!

Pa ipak najviše što sam ponio sa hadždža čini mi se da je još jasnija svijest o neizmjernoj Allahovoj milosti koju sam osjetio u jednom trenu dok sam obavljao sa’j.

U pustoj, goloj, crnoj pustinji, pod vrelim suncem, potpuno sama Hadžera s tek rođenim djetetom koje leži na pijesku ide i trči neprekidno tamo i ovamo od stijene Safe do stijene Merve, jer ne zna šta da radi od sebe bez kapi vode. I kada pored djeteta voda najednom silno pokulja Hadžera se prepane i iz nje izbiju riječi: Zem-zem! Stani-stani! Da nije rekla zem-zem, danas bi to bila velika rijeka u sred pustinje Arabijskog poluotoka. Došavši u Sarajevo pođem Ferhadijom i ugledam neprekidno mnoštvo onih na čiju sam hrabrost i dostojanstvo tokom opsade Sarajeva sasma ponosan, ali na njihovim licima ne opazim ni traga svijesti o neizmjernoj snazi Allahove milosti i dobrote. Zaista je prošlo vrijeme da se na to ponovo navikavam.

Dotakao sam Kjabu i vidio je sa svih strana i ona će uvijek, kad god to budem poželio, biti tik ispred moga čela, a nakon hadždža ne samo da gledam ljude bez snebivanja, nego sam sposoban slušati i muziku ljudskih lica, muziku kojoj ne sudim ja nego Allah dželle šanuhu.

Pa ipak da bi ovaj provizorni zapis moga hadždža uistinu sasvim ponio klicu istine, za kraj navodim stihove perzijskog pjesnika Mula Džamija kao da su moji:

Srce u ruku uzmi (pripazi ga, budi pažljiv prema njemu)

jer to je Veliki Hadždž

Jedno srce

bolje je od hiljadu Kjaba

Kjaba je zgrada Halila (tj. Ibrahima a.s.)

Azerovog (sina)

a srce – to je mjesto

u koje Uzvišeni Dželil (Allah) gleda.

(april 1996. godine)

Akos.ba